PUT OKO SVIJETA
28.12.2019 u 09:37

PUTOPIS: Bile su na Filipinima i izbjegle tajfun "za dlaku"

Od ljeta sam planirala kako ću ovu zimu morat otići negdje. Treba mi daleko i treba mi bez obaveza. Sara je rekla da bi i ona rado negdje pošla i da, ako se odlučim gdje bih, da ona ima „stand-by“ kartu s Qatar-om i lako mi se pridruži. Htjela sam zapravo ići na Bali. Pronaći plažu na kojoj ima bar koji ujutro poslužuje voćne sokove, a navečer koktele, čitati knjige, vježbati jogu i da mi ista meta - isto rastojanje potraje dva tjedna. Sara je onda rekla da je na Baliju već bila, a kako je početkom prosinca tamo kišno razdoblje, predložila je  ili Vijetnam ili Filipine. Iako to nerado radim, rekla sam: „Dobro a'e, nek ti bude!“ Kartu za Filipine nabavile smo pet dana prije puta. 

Napisala: Ivana Butigan, kontrolorka leta, glazbenica


komentara  0

Iz Zagreba smo letjele za Dohu, a onda iz Dohe za Manilu. Odnosno, ja sam letjela za Manilu – Sarina „stand-by“ opcija zadržala ju je u Dohi.

Lijepo je sletjeti sama u grad poput Manile, iliti što bi rekla moja česta suputnica Maja: „Bjež'te o'tamo što prije!“ No dobro, da ne dramatiziram previše - ja sam sletjela ujutro, a moja suputnica već je do večeri bila tu.
Bez obzira na upute da napustimo Manilu šta prije, mi smo odlučile provesti dan u njoj. Intramuros je stari dio grada, zapravo ostavština tristogodišnje španjolske kolonizacije i spada u nacionalno kulturno blago Filipina. 

Bez nekih velikih kulturno- povijesnih aspiracija, sjele smo na livadicu ispred katedrale i igrom slučaja bile svjedokinjama najvažnije marijanske svečanosti koja se događa jednom godišnje s bezbroj narodnih muzika, folklornih ansambala, procesijskih relikvija. Razgovarale smo s lokalnim djevojčicama koje su nam pokušavale prodati šarene artikle ili na bilo koji drugi način izvući koji pesos. Upoznale smo i divne djevojke iz obližnjeg sirotišta koje su jednom godišnje u posjeti Manili. Divan dan!

Neke inicijalne planove putovanja mijenjale smo prvih 5 -6 dana mnogo puta iz različitih razloga.  Namjera je bila da prvo odemo na treking, u sjeverni Luzon, vidjeti terase rižinih polja u Banaue koje su pod zaštitom UNESCO-a.  Ipak, nakon dana provedenog u Manili, navečer smo letjele na jug u Cebu, ostavivši Luzon za neku kasniju fazu putovanja. Kako su Filipini zemlja s preko 7600 otoka, većina se putovanja odvija zračnim prometom, pa je i naše prvo putovanje bilo takvo.
Uglavnom, ideja je bila sutradan odmah krenuti iz Cebua trajektom na otok Bohol. U hotelu smo prvi put čule da će trajekti sutradan možda biti otkazani, ali nismo previše obraćale pažnju na to. Tu smo večer izašle na večeru u kvartu i susrele se sa fenomenom filipinskih karaoka. Obožavaju ih. Pjevaju svi, pjevaju stalno, pjevaju sladunjavo i srcedrapateljno. Prve su reakcije bile: „Ovo je neka šala? Kako je moguće bit ovoliko ufilman?!“  Po povratku doma brat mi je ukazao na filipinski fenomen MY WAY KILLINGS, koji dokazuje koliko se ozbiljno doživljava takva vrsta izražavanja.  Guglajte!

Sutradan smo već izvježbano naručile Grab (njihova verzija Ubera) i odvele se na brodski terminal za Bohol. Tamo je vladala blaga panika. Najavljen je tajfun i svi su trajekti bili otkazani, ljudi na šalterima pokušavali su doznati koje su im opcije za doći do otoka, taksisti su glasno nudili alternativna rješenja unutar postojećeg otoka, a mi smo s torbama na ramenima gledale u poprilično miroljubivo nebo,  i pokušavale  donijeti smislenu odluku gdje ćemo dalje. Srele smo Jaya, Indijca s američkom adresom koji nas je odgovorio od posjeta Moalboalu ili Oslobu, ako ne namjeravamo roniti s bocama. Zajedno s Jayom vratili smo se u hotel u kojem smo provele prethodnu noć. Traženje i rezerviranje smještaja odrađivale smo preko aplikacije Agoda i to je cijelim putem funkcioniralo nepogrešivo.

U hotelu sam prvi put provjerila vremensku situaciju  na aplikaciji  Windy. Sumnjive su mi bile priče o navodnom tajfunu jer je, osim blage naoblake, vrijeme bilo poprilično ugodno.  Postalo nam je jasno da će tajfun Tisoy zahvatiti sutradan sjeverni dio Filipina te da dolazi s istoka i da se kreće prema zapadu.  U Manili je otkazano 480 letova i prava je sreća da smo se spustile na jug prethodnu večer. Izleti koje smo planirale za Bohol i Cebu otpali su. Dobili smo savjet da ostanemo još koji dan u hotelu dok sve ne prođe. Jay je odlučio prekinuti odmor i poći kući u Bombaj.

Ipak, sutradan smo se odlučile za novi let, na otok Palawan koji se nalazi na jugozapadu i koji je jedan od turistički najzanimljivijih otoka. Procijenile smo „znalački“ da neće grom u koprivu iliti da neće Tisoy za nama.  Sletjele smo u  grad Puerto Princesa i 3 dana čekale da vrijeme bude povoljno za posjetiti nacionalni park podzemne rijeke koji je uvršten na Unescov popis svjetske baštine. Kako već možete pretpostaviti, zbog opasnosti od tajfuna,  nismo to uspjele dočekati, ali smo se upoznale sa životom u gradu. Našle smo najbolju zalogajnicu NomNom Comfort Food, najbolju kafeteriju Gold Cup Specialty Cafe i odradili neke masaže za pamćenje u Nuat Thai Wellness Spa.

Spretni su nam lokalci i nudili razne zamjene za slavnu podzemnu turu, pa smo tako napravili izlet po gradu koji je bio jedna od najbesmislenijih tura na kojoj smo obje ikad bile, te izlet po otocima u zaljevu Honda koji je nadomjestio sva loša iskustva prethodnog izleta.
Morske izlete za turiste Filipinci rade na drvenim brodovima (banca) uskog trupa sa stabilizatorima  (outrigger) od bambusovog  drveta, pa na moru izgledaju kao pauci koji hodaju po vodenoj površini.  Na tim izletima posjećuju se koraljni grebeni koji vrve svebojnim i raznolikim morskim svijetom, pa je ronjenje jako popularno. Obilaze se  otoci s beskrajnim bijelim plažama i palmama, šume mangova stabla, a za samo jedan sat igranja odbojke na plaži u timu Bahreina protiv tima iz Filipina izgori se više nego za  cijelo ljeto doma. I to ne bi bio neki problem da ruksak koji treba sljedećih dana nositi na tim izgorenim  leđima nije poprilično težak.

Izleti su zgodni i za upoznavanje ljudi, pa smo s jednim njemačkim parom i trojicom mladića iz Bahreina jedan dan iznajmili kombi kako bi došli u El Nido, na sjeveru Palawana. Pejzaž te šestosatne vožnje je apsolutno nevjerojatan. Beskrajna džungla koja se jedino uskim dijelovima uz cestu kultivira kokosovim palmama ili rižinim poljima.
El Nido je raj.  Jedno od najpopularnijih turističkih mjesta ima i cijene značajno više nego u ostatku zemlje. Apartman nam je bio na golemoj bijeloj plaži, s horizontom prepunim otoka i spomenuth brodica- pauka. Prvi zalazak sunca sjedale smo u čudu i pitale se: „Je li ovo stvarno?!“  Isto pitanje ponovile smo i sutradan u zoru. El Nido je popularan zbog svojih cjelodnevnih izleta na obližnje otoke. Od ponuđene četiri opcije izabrale smo najpopularniju turu A koja je obilazila Veliku i Malu lagunu, Skrivenu lagunu i Papaja plažu. Na brodicama bude i serviran ručak uz divne dekoracije hrane. Osim što je priroda neopisivo lijepa, ova nam je tura bila i najzabavnija jer je s nama bio i mladi bračni par iz Beograda i  prvi put na putovanju netko je razumio silne komentare koje smo naglas davale bez filtera. Dan smo završili u restoranu u kojem nas je poslužio Vladimir koji rijetko viđa ljude s područja bivše zemlje pa je bio vidno uzbuđen. Prepričavao je kako mu je žena s Filipina, kako su se upoznali radeći na kruzerskom brodu, kako i žena i djeca pričaju srpski jezik. 

Sljedeći dan prvi smo put iznajmile skuter koji nas je koštao 500 pesosa  (oko 70 kn) i pošle smo do plaže Nacpan. Četiri kilometra duga plaža jedna je od onih koja osim svojom ljepotom začuđuje i količinom isklesanih tijela. Zbog onog već spomenutog tajfuna valovi su taj dan na plaži bili jako veliki pa su savjetovali oprez pri ulasku u more. Nabavile smo kokos i legle pod palme i neko vrijeme gledale isklesan svijet oko sebe. 
Iz El Nida nije bilo lako odlučiti kamo ćemo dalje. Opcija je bila ići trajektom na otok Coron, ili avionom u Luzon na treking, ili pak natrag na Bohol koji smo propustili par dana prije.  Kako smo shvatile da će najlakši povratak u Manilu biti upravo iz Bohola, zadnja četiri dana provele smo tamo. Osim Čokoladnih brda, rezervata najmanjeg primata, šume mahagonija, predivnog krstarenja po rijeci Loboc imali smo opciju i poći roniti s kitopsinama. Mada su nam prepričavali predivna iskustva s takvih izleta, odlučile smo ne podržati takvu vrstu turizma jer su zapravo kitopsine namamljene na takva mjesta hranom, i pitanje je koliko to zapravo remeti njihove uobičajene navike prehranjivanja i života uopće. Mada mi je suludo da spominjem neke održive tipove turizma uz toliko avionskih karata. 

Zadnja dva dana provele smo na skuteru, skrećući s betoniranih puteva na one makadamske, tražeći plaže i vodopade. Kad smo stigli do vodopada Kasawan, odlučile smo ostati do kraja dana upravo tu. Nešto na tom mjestu zaokružilo je cijelo putovanje i dalo nam smiraj pred povratak kući.

Prije ovog putovanja znala sam sebi reći da sam se naputovala i da to više nema nekog pretjeranog  smisla. Pa sam znala mudrovati kako  sve što trebam ionako  mogu naći u sebi i oko sebe. A opet, nakon ovog putovanja malo ću promijenti ploču. Novi mirisi, nove boje, novi pejzaži, novi jezici, novi okusi - sve to traži i neku novu mene, a to je skroz zanimljivo. A zanimljivo  je bilo mijenjati metu i rastojanje iz dana u dan.

- I za kraj neke opće informacije o Filipinima koje netko tko ne piše putopise nije baš znao uklopit u priču: 
350 godina španjolske kolonizacije ostavile su trag, pa su Filipini pretežno katolička zemlja. Zadnjih stotinjak godina prisutan je snažan američki utjecaj, pa se svugdje može naići na američke brendove trgovina ili zalogajnica. Na turističkim turama i u muzejima vodiči će pretežno pričati  o tome kako su  ih misionari upoznali  s Kristom, ili kako su ih Amerikanci obranili od Japana tijekom drugog svjetskog rata. Meni je tu Nedostajala neka autohtonija priča.

Što se tiče hrane uživali smo u voćnim sokovima na sve moguće načine. Calamansi (njihova limeta), slatki ili kiseli mango, papaya, ananas, banane. S ostatkom hrane se nismo nešto pretjerano usrećile. Spremaju piletinu na mnogo načina i moj je dojam bio da je sve  pretjerano preprženo. Ne isključujem da smo se možda  mogle malo više potruditi oko ovog. 
Općenito je poprilično jeftino za turiste, ako se držite jednog otoka. Ono što diže cijenu je prelazak s otoka na otok avionom. Posebno ako ih se kupuje danas za sutra, ali i to  je koštalo između 30 - 60 eura po letu. Lokalni prijevoz odvija se u triciklima ili u Jeppneyima.
Generalno su ljubazni i dobronamjerni. Tijekom cijelog putovanja osjećale smo se sigurno. Ne uzrujavaju se pretjerano ni oko tajfuna, ni zastoja u prometu,  ili slično. Jedino su nekad malo naporne bile silne prodaje suvenira po plažama, ili bezbrojni pokušaji da se na ulici prodaju  izleti, ali  već nakon drugog  “Ne bismo, hvala!” mirno bi se udaljili. Neki ne preporučuju odlazak na otok Mindanao, na samom jugu zemlje, pa ga nismo ni pokušale uvrstiti u itinerar. Puna sezona je od kraja prosinca do svibnja, ali se zapravo jedino ne preporuča putovati između lipnja i kolovoza kad je kišna sezona.
Filipine treba ići vidjeti zbog nevjerovatnog prirodnog bogatstva, lakoće postojanja i jeftinih masaža...i  manga.
 




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne










Kolumne






 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube