PUT OKO SVIJETA
25.01.2020 u 10:07

Putovanje u New York s dvoje male djece: ludost ili samo avantura?

Postoje stvari koje se čine tako lake. A zapravo komplicirane su upravo zato što su naizgled lake. Napisati koju rečenicu putopisa s puta u New York čini se jednostavno: pa to je tako zanimljiv i lijep grad, baš je fora o tome pisati. A teško je upravo jer je toliko lijep i zanimljiv da ga poznaju i oni koji tamo nisu bili: preko filmova i priča o tom gradu. Supruga i ja imali smo problem i prvi put kada smo bili tamo: kad dođeš u New York, iako si tamo prvi put, sve ti se čini poznato, jer ovo si vidio u ovom filmu, ono u onoj seriji. No, u tome i jest neka čarolija. Kao kad papu vidiš uživo: OK, vidio si ga puno puta negdje na televiziji i u drugim medijima, ali ipak fora je kad je to uživo. Slično je s New Yorkom.

Napisao: Šime Zupčić
 


komentara  0

U odnosu na prvi put, prije gotovo osam godina, ovaj put je odlazak u New York bio nešto drugačiji. Prvi put, Ana i ja smo bili sami. Tek vjenčani. Bez djece. A sada smo bili dovoljno ludi (ne bih rekao hrabri) da se odvažimo na put u daleki New York s dvoje male djece. Ukupno šest letova i tri tjedna lunjanja po New Yorku s malom djecom. No, bilo nam je lakše kad smo u avionu na najduljoj relaciji, preko „bare“, sreli jedan par s djetetom od tri mjeseca: Moj komentar je bio „Pa, vi ste luđi od nas!“.

Srećom, taj moj komentar je bio uz ljubazan smiješak, pa se gospođa nije naljutila, nego uzvratila jednako ljubaznim smiješkom. Ne znam što je promislila.
Ipak, niti jednog trena nam nije bilo žao. Vrijedilo je. Prekrasno putovanje i iskustvo. I odmah da ohrabrim i ostale lude roditelje: moguće je s malom djecom na ovako dalek put. Barem s dvoje. Za više djece nemam iskustvo, o tome možda nekom drugom prilikom, ako budem u toj poziciji. Ljudi nekada misle da kad dođu djeca, staju mnoge stvari koje su navodno „rezervirane“ samo za samce ili parove bez djece. No, to nije točno.

Dapače, s djecom zna biti drugačije i zanimljivije. Naravno, djeci se prilagodi ritam. Kao i razne druge stvari. Prvi put smo npr. obišli više muzeja, a ovaj put mnoge preskočili, a s druge pak strane čak dva puta smo bili u prirodoslovnom muzeju. Jer, naravno, prikazi kostura dinosaura, kao i svemira i ostalog djeci je bilo jako zanimljivo. Za roditelje, kada s djecom dođete u New York, u ovom muzeju nikako nemojte propustiti „Discovery Room“ koja je namijenjena upravo djeci, te u toj prostoriji mogu dirati sve eksponate, uključujući slaganje kostura dinosaura, iskopavanja njihovih kostiju, gledanje pod mikroskopom manjih životinja, itd.
Jedan dan smo posvetili smo uživanju i lunjanju samo Central Parkom, uz posjet zoološkom vrtu. Odvažili smo se i na odlazak na drugi kraj New Yorka na Coney Island (na jugu Brooklyna) gdje je veliki akvarij. Posebno zanimljiv bio je jedan ogroman akvarij (ako se to može nazvati akvarijem) s poprilično velikim morskim psima. Iako su djeca u početku bila sklonija promatranju akvarija s udaljenosti, s vremenom su se približili. A tada je bilo vrijeme za idući potez: kroz akvarij prolazi stakleni tunel u koji možete ući (samo puzeći ili ležeći) te oko vas plivaju morski psi. Prvo nisu htjeli ni čuti za ideju da sa mnom prođu tunelom, no nakon što su prvi put probali, nije ih se dalo odvratiti od ponovnog i ponovnog ulaska. Uz mamin zabrinut pogled što osim što ja glumim luđaka, još sam i djecu navukao.

Za djecu je jako zanimljiv i poučan i „Liberty Science Center“ u kojem djeca mogu iznimno uživati, te kroz zanimljive načine naučiti mnogo o prirodnim znanostima, posebno fizici. Na trenutak sam se osjećao kao da sam na setu Teorije velikog praska. Nije samo Patriku i Sari bilo zanimljivo, naravno, nego i nama malo većoj djeci. Svidjelo im se i u „Intrepid Sea, Air & Space“ muzeju u kojem su bili na pravom nosaču aviona koji više nije u funkciji, s mnogo aviona, ali i izložaka iz putovanja u svemir, a nismo propustili niti ulazak u pravu podmornicu koja je ipak bila samo malo zaronjena u rijeku, no svejedno u njoj je bilo pomalo klaustrofobično. I Ana i ja smo zaključili, ako se ukine vjeronauk u školama, te time nas dvoje ostanemo bez posla, jedan od potencijalnih poslova koje ćemo tražiti sigurno neće biti posao u podmornici. Ovih pola sata u njoj nam je bilo zanimljivo, ali dovoljno.

Zahvaljujući rođaku Johnnyju obišli smo mnoge skrivene kutke New Yorka koji nisu uobičajene turističke destinacije. Tako nam je pokazao neke malene i užurbanosti grada skrivene ulice koje pokazuju jedan drugačiji New York. Zajedno s rodicom Dorothy odveo nas je i u prvu crkvu sv. Patrika u New Yorku, u dijelu Male Italije u kojem su nekad bili Irci koji su tek došli u New York, te su izgradili ovu crkvu sv. Patrika koje je puno starija od glasovite Katedrale sv. Patrika na Petoj aveniji. Pokazao nam je i mnoge male i zanimljive crkvice koje bi nam promakne da nismo imali uz sebe ovog zaljubljenika u povijest New Yorka. Tako smo s njim bili i u najstarijom katoličkoj crkvi u New Yorku, crkvi sv. Petra u kojoj je misu upravo tada imao nadbiskup New Yorka kardinal Timothy Dolan.

Osim što smo posjetili mnoge crkve, kao zaljubljenicima u Stari zavjet i židovstvo (bez kojeg ne bi bilo niti kršćanstva) bio nam je poseban osjećaj ući u židovsku sinagogu, najveću na američkom kontinentu, te jednu od najvećih u svijetu. Poseban i divan osjećaj. Doduše, poprilično velike mjere sigurnosti su bile oko sinagoge, no uspjeli smo proći. Budući da vlada uvjerenje kako židovi sve dobro naplate, te kako ulaznice najčešće nisu jeftine, Ana i ja smo, prije prilaska sinagogi već dogovorili koji je limit koji smo spremni platiti za ulaznice, a ako bude skuplje, odustajemo. Kad ono ispalo da je ulazak u sinagogu i muzej jako pristupačan cijenom: ukupno ravno nula dolara.  

Naravno, nismo ostali samo na tim manje poznatim destinacijama, posjetili smo i one koje su neizostavne pri dolasku u New York, kao što je npr. Kip Slobode. Djeca su ga očekivala već od prije, ali su ostali impresionirani njegovom veličinom kada smo stvarno tamo i došli. A tek doživljaj kada smo ušli u unutrašnjost i popeli se. Nismo naravno mimoišli ni odlazak na vrh Empire State Buildinga s kojeg se pruža prekrasan pogled na New York. Zanimljivost je da je rodici Roxane koja je išla s nama ovo bio prvi odlazak na Empire State Building, a nama čak drugi, iako ona u New Yorku živi od rođenja, dakle preko 30 godina. To pokazuje kako nekada neke stvari koje su nam lako dostupne ne primijetimo, slično kao kada sam ja, tek s 20 godina, prvi put bio na dubrovačkim zidinama, a vjerojatno ne bih niti tada da jednog prijatelja koji nije odavde nije trebalo provesti zidinama. Nismo izbjegli, naravno, niti Times Square, no iako smo bili u New Yorku u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, ipak nismo na ovom trgu bili za doček nove godine, nego smo tuda više puta bili tijekom dana. Neizostavna je bila i Katedrala sv. Patrika, misu u njoj nikako nismo mogli propustiti, ako ne zbog Ane i mene, onda zbog Patrika. U božićnom vremenu, naravno morali smo vidjeti i veliko božićno drvce ispred Rockefeller centra, kao i klizalište. Ništa manje impresivno nije bilo ni božićno drvce u Bryant Parku. U prekrasnoj javnoj knjižnici New Yorka, bilo je posebno lijepo vidjeti jako lijep spoj židovstva i kršćanstva, Starog zavjeta i Novog zavjeta. Uz proslavu kršćanskog blagdana Božića i židovskog blagdana Hanuke (blagdan posvećenja Hrama) postavljeni su menora (židovski svijećnjak) i bor. Nismo propustili niti prošetati Bruklinskim mostom uz prekrasan pogled i na Manhattan i na Brooklyn.

Anin rođendan smo proslavili u jednom prekrasnom restoranu u Maloj Italiji na Manhattanu. Svaka čast američkoj kuhinji, ali talijanska je ipak mnogo ukusnija. Ne znam je li samo zbog Aninog i mog ukusa, ili zbog toga što nam je ipak Italija puno bliža od Amerike. Svakako, nemojte vjerovati Aninoj i mojoj procjeni, nego ako se nađete u New Yorku, otiđite u neki od restorana u Maloj Italiji, pa sami provjerite valja li talijanska kuhinja u ovom gradu ili ne.

Posljednji dan pred put za Hrvatsku, došlo je vrijeme i za ostvarenje jednog mog dječačkog sna. Kao i svaki dječak, imao sam svoje dječačke snove. Neki su ostali samo dječački, tj. kasnije sam od njih posve odustao (kao i svaki dječak, htio sam biti policajac, vatrogasac, čistač ulice koji se vozi vani na onom kamionu, itd). Neke sam s vremenom samo značajnije modificirao: umjesto pomorca sam postao skiper, umjesto svećenika sam postao vjeroučitelj, itd. No, ostao je i jedan naizgled beznačajan san od kojeg nisam odustao, te sam ga napokon ostvario: gledati NBA utakmicu uživo. Još kao dječak ustajao sam noću kako bih gledao NBA utakmice koje su se igrale na drugom kraju svijeta u dalekoj Americi. Maštao da jednom to uživo gledam. Taj dječak u meni je i dalje ostao čeznuti za ostvarenjem toga sna. I tako smo nas dvojica dječaka, jedan od 6 godina (Patrik) i jedan od 34 godine, ostvarili taj moj dječački san.
Na kraju, nakon tri prekasna tjedna, bilo je vrijeme za povratak: Ani i meni na posao, a ni djeci nije bilo jednostavno. Naime, nakon tri tjedna kod rođaka Phila i Alide, trebala su se djeca naučiti da više nema njih koji su nas tako ljubazno ugostili i ispunjavali djeci sve želje, nego da se vraćaju u stvarnost. No, iako nam je bilo jako lijepo u dalekom New Yorku, bilo nam je jako lijepo vratiti se i u našu dubrovačku stvarnost: npr. s jednog kraja grada na drugi treba ti 20 minuta, a ne nekoliko svjetlosnih godina. Mir, tišina, pogled na prekasno modro more. New York je prekrasan grad za posjetiti ga, ima ono nešto, čudesan i jedinstven je, veličanstven, ali što se tiče kvalitete života, Dubrovnik je svjetlosnim godinama ispred njega. Uživali smo u New Yorku, predivno je bilo, nezaboravno, te iako nam je s jedne strane bilo žao što je nešto tako lijepo završilo, istovremeno smo se nevjerojatno obradovali i povratku.  




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne










Kolumne






 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube