LIFESTYLE
25.12.2015 u 12:03

Kako se u Dubrovačkoj komuni i republici slavio Božić?

Dubrovačka sredina stoljećima je ustrojem i životom, uljudbom i poviješću nerazdvojni dio katoličkog svijeta, pa se tako i blagdan Božića i njegovo slavlje oblikovalo slojevito i osebujno, utemeljeno na vjerskoj, narodnoj, tradicijskoj i kulturnoj baštini. Baština je supstanca iz koje proizlaze svi strateški razvojni programi jedne zemlje, a Božić u Dubrovniku je neprijeporno dio te baštine, kaže Maja Nodari, povjesničarka umjetnosti, novinarka i nadasve zaljubljenica u dubrovačku baštinu, običaje i tradiciju. S čitateljima Dubrovnikneta gospođa Maja podijelila je dio svojih istraživanja i saznanja vezanih upravo za dubrovačke običaje vezane za Badnji dan i Božić.


komentara  5

Statut grada Dubrovnika 1272. – prvi spomen hrvatskih božićnih običaja

Zbog svog specifičnog položaja, povijesnih i vjerskih okolnosti, u dubrovačkoj je komuni, a onda i Republici, trajno bila naglašena međusobna prožetost crkvenih i državničkih poslova. Sav ustroj bio je prožet katoličanstvom, jedinom priznatom religijom na području tadašnje Dubrovačke republike. Stoga nije čudno da se slavlje Božićnih blagdana spominje u Statutu grada Dubrovnika (Liber statutorum civitas Ragusii) kodificiranog 1272.

Statut nam donosi jednu od najstarijih sačuvanih vijesti o tradiciji paljenja badnjaka u hrvatskim krajevima, gdje se kaže: „Neka se zna da na Badnjak nakon večernje dubrovački nokijeri (zapovjednici brodova) i mornari dolaze  gospodinu knezu u Dvor i sa sobom donose badnjak te ga nalože na vatri veseleći se, a gospodin knez im, kako dolikuje njegovoj kneževskoj časti, od svoga daje za kolendavanje „pro kallendis“ dva perpera i piće“.

Živopisni običaj paljenja badnjaka na kućnom ognjištu, održao se u Dubrovniku sve do kraja 19. stoljeća, o čemu ima više pisanih svjedočanstava, a u selima dubrovačke okolice, posebice u Konavlima i Stonskom primorju, običaj je bilo moguće pronaći sve do ratne pohare  1991. godine tih pitomih krajeva, ali se srećom susreću i danas. Osebujnost je to običaja u kojem se susreće seosko i gradsko, gospodsko i pučko, duhovno i svjetovno, baš kao što se to može reći i za tradicionalne dubrovačke kolende.

Zabrana ribarenja pred Božić

Raznih nam još podataka prostire Statut grada Dubrovnika, poput zabrane gospodina kneza o lovljenju ribe u „vodi zvanoj Umbla“ 15 dana prije božićne svetkovine, koji po svojoj volji odlučuje, a ribari knezu za ljubav odlaze loviti s njegovim namjesnikom, pa dade li Bog dobra ulova, gospodin knez ih nagrađuje po svojoj volji i nahođenju. Statut govori što skrbnici Svete Marije dobivaju od ribara (doznajemo da se love skuše i širuni), a o Božiću su prokuratori svakom meštru gradnje prvostolnice dužni dati jedan čerek prasca ili tri karube folara (tri dijela novčića folari). Napominje se da se krajem 13. stoljeća za jedan dubrovački perper moglo kupiti osrednjeg prasca (perper = 12 groša = 40 milijara = 120 folara).

Protokol crkvene i državne proslave Božića u Dubrovačkoj Republici

Za vrijeme dugovječne i dične Republike ustalio se i postojano trajao ceremonijal proslave blagdana. Božićna misa imala je vrlo dostojanstven karakter. Radosnom događaju prethodila je pobožnost devetnice, koju je svakodnevno u crkvi Sv. Vlaha predvodio nadbiskup. Na Badnjak se u katedrali održavala služba Božja za vlastelu, a tad bi se učinio i proziv. Na večernju Badnje večeri knez je dohodio s glazbenicima, svojom kapelom, piffarima ( plaćenim glazbenicima Republike). Nadbiskup bi tom prililikom zaželio prisutnima sretne blagdane i sosobitim se počastima obratio knezu.

Za razliku od ostalih blagdana na Božić je bio običaj da nadbiskup ulazi posljednji u crkvu, kako bi vlasteli, prije svečane liturgije, ostavio vremena za međusobno čestitanje. Prije pričesti koja bi se odvijala strogo određenim redom, knežev je tajnik u crkvu unosio dva badnjaka, koja bi se postavljala pred aktualnog kneza i onoga za slijedeći mjesec, siječanj. I da se ispuni red i običaj zapisan u drevnom Statutu dubrovačkom:

Da bi oni koji upravljaju gradovima i njima vladaju odavali Bogu dužnu čast, hoćemo da na dan Rođenja Gospodnjega svake godine za vrijeme mise, s ambona Velike crkve, njezini kanonici budu dužni gospodinu knezu dubrovačkom svečano otpjevati pohvale ( laude), za te pohvale rečeni knez dat će im od svoga dva perpera“.

Dubrovačke kolende

Posebnom ugođaju Badnje večeri u Dubrovniku pridonosile su i tradicionalne pučke popijevke, kolende, koje u prvi sumrak Badnje večeri doista milozvučno i nadasve domaće upotpunjuju blagdansku sliku i zvuk Grada. Za taj drevni običaj pjevanog čestitanja (u dubrovačkom se kraju inače kolendavalo od sv. Nikole do Sveta tri kralja) etnolozi navode da su ti stari napjevi kolede ili kolende još iz vremena hrvatskog doseljavanja na jug, a običaji se čestitara i naročitih popijevki održao do danas, premda u Hrvatskoj gotovo samo u Dalmaciji, s posebnom tradicijom na dubrovačkom području.

Kolende su i tekstualno i glazbeno bile podložne mjenama, znano je da se od 16. do 19. stoljeća više osoba iz dubrovačkog javnog života ogledalo u njihovom kreiranju i izvođenju. Kolenda, kao etnografsko pučko blago s prošnjom darova – unatoč svim mijenama – sačuvala se do danas, pjesmom časteći dom, domaćina i domaćicu, dakako računajući na njihovu darežljivost. Tradicionalni čestitarski tekst pjeva se manjim varijacijama a capella ili uz pratnju posebice žičanih instrumenata, pretežno kolendavaju grupe djece, izvodi se i na klapski način.

Došli smo vam kolendati/ vađem dvoru hvale dati/ Dobar večer ko je u kući/ pomogo mu Svemogući/ pa refren: „U našega gopara prid dvore/ pjevajmo braćo do zore/ Ođe, ođe, nazdravlje vam Badnja večer dođe...

Kolendare se nekada častilo (tratavalo) priklama, mantalom, mjendulima i kupicom rakije travarice (danas se kolndarima, osobito djeci daje novac).

Sveprisutnost Božića

Božić ima svoje boje, oblike, mirise, svoje zvukove, pjesme i molitve. Božić je toliko prožeo i obogatio život ljudi da su ga izrazili u gotovo svim vrstama duhovnog i umjetniočkog stvaralaštva, napose je snažno utkan u svagdan ljudski. U Dubrovniku se božić pronalazi u brojnim običajima, koji su ga proželi „ko bura kupus“ spravljen za nemrsnu trpezu Badnje večeri. U staro doba na sam Badnji dan Dubrovčani su se pridržavali strogog posta. Za objed se pripravljala „panata“ (kruh ili pšenični beškot s vodom na ulju, picom česna i lovorikom).

Nije se prakticirala obilna večera, već „popara“ ( juha na ribi) sa zeljem, ili bakalar ili izrezani komadići butarge iz Trpnja (trpanjsku butargu od cipola nazivali su zbog vrsnoće „pelješkim kavijarom“) ili slana srđela s malo kavolina, te za slatko prikle, jabuke i naranče.

Na naše se trpeze danas na Badnjak (unatoč suvremenoj prehrani novih zahtjeva) stavlja nemrsna hrana: kupus „crljenac“ s ljutim narančama, slane srđele, bakalar na bijelo i crveno, dostupne vrste ribe na lešo. Od slatkoga se na trpezi nalazi ono tradicionalno: prikle (fritule), hrostule, kotonjata (slatko od dunja), suhe smokve, rogači, arancini, broštulani mjenduli te posebni specijalitet mantala (ukuhano slatko od mošta, šećera, rogača, krušnih mrvica, griza, oraha i mirodija). Srećom, mnogi navedeni specijaliteti ostaju po tradiciji isti (i po sastavu i po izboru), podsjećajući na drage uspomene i blagdanske trenutke.

Neprolazna tema rođenja u umjetnosti

Odrazila se u mnogim vrstama stvaralaštva, bez obzira radili se o slikarskim, kiparskim, književnim, glazbenim ili lutkarskim umijećima, posebice umjetničkog obrta. Dubrovnik je, primjerice, prednjačio u ostvarajima Božićnih prikazanja, posebnom rodu dramske književnosti, a božićni se pastirski razgovori pojavljuju od renesansnog vremena, ali i kasnije.

Najkvalitetnije i najreprezentativnije djelo tog žanra je „ Prikazanje od poroda Jezusova“ Mavra Vetranovića iz 16. stoljeća, pa preko božićnog prikazanja Antuna Gleđevića iz 17. stoljeća  do triju prikazanja o porođenju Isusovom napisanih ženskim rukopisom u 18. stoljeću. Prednjači Anica Bošković, sestra Ruđerova, kultivirana osoba dubrovačkog settecenta s djelom: „Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova jedne djevojčice Dubrovkinje“.

Božje rođenje ne prestaje nadahnjivati ljude od pera sve tako do najsjajnijeg dubrovačkog lirika Luka Paljetka, njegova „Bdijenja“ ili pak Božićnog triptiha, prvog sakralnog kolaža u povijesti hrvatskog lutkarskog kazališta 1994. Refleks neprolazne teme rođenja Bogočovjeka prožeo je i likovne umjetnosti u rasponu od (nesačuvanog) jasličkog prikaza renesansnog majstora Lovra Dobričevića za crkvu Sv. Petra Velikog, preko cavtatskog maestra činkvečenta Nikole Božidarevića, do antologijskih djela unutar tematike Rođenja Kristova, Svete Obitelji, Triju kraljeva istaknutih dubrovačkih slikara 20. i 21. stoljeća.

Važna dionica dubrovačkog Božića je i kultura jaslica, tih sceničnih, dekorativnih, narativnih i dirljivih malih urbanizama i uprizorenja koja rese dubrovačke crkve, a među njima i oni jaslični prikazi s naročitom umjetničkom vrijednošću. Uz kreativni raspon kulture jaslica, zapaža se i stvaralački kontinuitet u oblikovanju tih bajkovitih i dirljivih simbola Rođenja Djeteta, kao temi sveopće ljudske identifikacije.

Posebni božićni ugođaj svečanosti i pobožnosti u staroj dubrovačkoj kući predstavljao je „Bambin“, lik Djetešca Isusa, učinjen od drva ili voska u staklenoj kutiji, koji bi se na mahovini izlagao u saloči, središnjoj dvorani kuće, te bi okupljao na molitvu cijelu obitelj i svetoj noći. Nekoliko sačuvanih „Bambina“ imaju ne samo povijesno-ikonografsku, već i umjetničko-kulturološku vrijednost.
Sveprisutnost i specifičnost Božića u dubrovačkom kraju kroz stoljeća u neprekinutom slijedu očituje se u multikulturalnoj pojavnosti bilo da je riječ o povijesnim iskustvima, umjetnosti, glazbi, književnosti, likovnosti, obrtima, do osobnih doživljaj Božića svakog od nas sazdanog od osjećaja, zvukova, svjetla, boja, mirisa, okusa, sjećanja...

Sve to, pak, zajedno, djelić je slojevite dubrovačke, a onda i hrvatske nematerijalne kulturne baštine, koja je ogledalo kulturne raznolikosti u nacionalnom i širem kontekstu. Takvu vrstu nasljeđa valjalo bi danas, u eri famozne globalizacije, ljubomorno čuvati od marginalizacije, nastavljati ga, obogaćivati i posvajati. Baština je supstanca iz koje proizlaze svi strateški  razvojni programi  jedne zemlje, a Božić u Dubrovniku je neprijeporno dio te baštine.

Maja Nodari

Izložba "Božić u Dubrovniku", koju je pripremila Maja Nodari otvorit će se 26. prosinca na Stjepandan u prostoru Društva prijatelja dubrovačke starine na Širokoj ulici u 19 sati.

 


FOTO: Vedran Jerinić



Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube