Na moje pitanje o hrabrosti, kaže.

Ne  doživljavam sebe kao hrabru osobu. Po meni je hrabrost kad se boriš za drugoga, a ne za sebe. Borba za sebe ne uključije hrabrost,  to je preživljavanje. Uvijek sam se trudila preživjeti: fizički, psihički i politički. Istina, uvijek sam, od djetinstva  upadala u nevolje. Bila sam tvrdoglavo i neovisno dijete. S 16 godina sam otišla od kuće. Danas, iz ove perspektive, žao mi je mojih roditelja. Moj otac bio je oficir JNA i jako autoritativna osoba, a ja neukrotivo nemirno dijete, koje je on htio odgojiti  „kako treba“. Ponekad mislim da mi je ta moja tvrdoglavost spasila život, ne samo u tom trenutku, nego i kad je riječ o fizičkom spašavanju života u smislu zdravlja. Bila sam jako istrajna u svojoj borbi za zdravlje, a tu bitku nije bilo lako izboriti.

Slavenka Drakulić u dobi od 27 godina počela je voditi bitku s otkazivanjem bubrega, što 1976.  i nije bilo baš jednostavno u komunističkoj Jugoslaviji. Nakon prve transplatacije, došlo je do odbacivanja bubrega, a potom je uslijedila i druga transplatacija, plemenitošću žive donatorice iz Amerike 1986. godine. Nikada nije prestala raditi, ni pisati, pa ni 1992. kada je zajedno s pet hrvatskih novinarki i spisateljica postala žrtva medijskog linča poznatom pod nazivom “Vještice iz Rija“, odselila iz Hrvatske i dugo bila nepoželjna u hrvatskim medijima. Stvorila je uspješnu međunarodnu novinarsku karijeru, a njezine knjige prevedene su na 20 jezika.  Što misli o stanju novinarstva u Hrvatskoj?

Novinarstvo je tu gdje je. Znali smo što će se dogoditi, privatiziralo se, kao i sve ostalo. U novinarstvu se dogodila sprega politike i kapitala u kojoj mali, nezavisni mediji teško opstaju, jer kao što znamo, reklame donose više od 50 posto prihoda. Sve je postalo jasno onog trenutka kad je Feral ugašen. Mainstream mediji okreću se sve više zabavi i zaglupljivanju. Ozbiljnih tekstova i analiza, koje bi mogle čitatelju dati neki orijentir razmišljanja, sve je manje, a novinari danas rade u nezamislivim uvjetima. Očekivati kvalitetu nije realno.

Nije samo novinarstvo u toj krizi, događa se isto i sa piscima, kritičarima, kulturnim djelatnicima. Kultura je protjerana iz medija na uštrb zabave i spektakla. Takva tandencija prevladava i u drugim europskim zemljama. No njihovi mediji imaju  još dovoljno novaca i prostora za kulturu. 

Razlika između Hrvatske i razvijenih zemalja Europe je ta što tamo ima puno alternativnih izvora informiranja, gdje možete dobiti informacije, a u Hrvatskoj toga nema.  Kod nas ne postoji niti jedan ozbiljan alternativni portal gdje bismo se mogli informirati.

Ljudi, na žalost, sve manje čitaju. U skandinavskim zemljama gdje ljudi čitaju najviše u Europi, u posljednjih par godina 30 posto manje ljudi čita. To je trend. U Hrvatskoj pak to doseže nevjerojatne razmjere. Negdje sam pročitala podatak da 49 posto građana nije ni pročitalo ni kupilo niti jednu knjigu u godinu dana. Kad sam ja bila dijete, čitali smo svi, jer nije bilo televizije.  Kad je i došla televizija na njoj nije bilo ništa za djecu, jako malo. Ipak sjećam se da sam svojoj kćeri ograničavala gledanje televizije. Danas su vizualni mediji progutali djecu. Oni gledaju, ne čitaju.

U sjeni ovogodišnje rasprave o novom obrazovnom kurikulumu, pa među ostalim i školskim lektirama razvila se rasprava je li važnije da djeca u školi zavole čitanje, čitajući knjige koje vole ili da se kroz školski program upozna s klasicima, koji ih možda i odbijaju od knjige. Što Vi mislite o toj dilemi?

Meni nije izbor jedno ili drugo. Mislim da sve treba čitati. Ne znam kako to uklopiti u školovanje, to je posao pedagoga, no da se nešto u našem obrazovnom programu treba mijenjati reklo je 40 000 ljudi koji su se spontano okupili na trgovima i prosvjedovali protiv ostavke Borisa Jokića i zaustavljanja reforme obrazovanja.

Takav val nezadovoljstva bila je i Kulturna peticija koju sam i sama potpisala.  U našoj zemlji, na žalost, sve je politika, i znanje, i kultura, i financiranje kulture.  Politika želi odlučivati o svemu od toga što će se učiti u školi , do toga što će se gledati na televiziji.  Na žalost, to je naše naslijeđe socijalizma,  iz kojeg, nemojmo se zavaravati, još nismo izašli.

Je li Hrvatska danas demokratska država?

Mi nismo demokracija, daleko smo od demokracije. Mi smo, kako to kaže Predrag Matvejević,  „demokratura“.  Put od socijalizma do demokracije je dug, mi smo u toj tranziciji, koja traje, a demokraciju trebaju izboriti građani. Građani moraju početi sami preuzimati odgovornost, boriti se za sebe, no u nas većina sjedi i čeka da vlasti riješe njihove probleme.

Mi nismo naučili da se naš glas čuje, stoga se u nas demokracija sporo razvija. Nadu polažem u mlade generacije, koje moramo odgojiti za demokraciju,  a čini mi se da se danas sve usmjerava protiv mišljenja i protiv razmišljanja. Sa svih strana nas frustrijaju reklame koje nas uče da je jedina prava vrijednost u životu novac. Neki mladi, uvjerena sam, misle da novac pada s neba. Ne znaju kako se zarađuje, a to podrijetlo novca, čini se u našem društvu nije važno. Nitko više ne postavlja pitanje odakle dolazi novac. Etička pitanja više se ne postavljaju, a rezultat toga je da naša zemlja sve više i više dublje tone.

Teror politike dovodi do smanjivanja vrijednosti, do odlijeva mozgova, a uskoro će nam zemlju voditi MMF. Do sada smo imali, 70-ih godina odljev radne snage, nikad do sada nismo imali odijev mozgova, a posljedice će biti katastrofalne.

U jeku je predizborna kampanja u kojoj se šakom i kapom obećavaju brda i doline, među ostalim  i naknade za novorođenu djecu, plaće za majke, kućanice s više od troje djece. Mislite li da će takve mjere poboljšati demografsku sliku Hrvatske?

Pametna demografska politika je daleko od plaćenih kućanica i 1000 eura po djetetu. Pametna demografska politika prvo bi mladima osigurala posao, lakšu kupnju stana, a onda bi im za djecu davala porezne i druge olakšice, kao i kvalitetne vrtiće, produženi boravak u školama, prilagođeno radno vrijeme, a ne jednokratne naknade i plaće za kućanice. Takve, pametne demografske politike vode se u skandinavskim zemljama i daju rezultate. Ženama treba omogućiti da uz majčinstvo mogu ostvariti svoje profesionalne kapacitete.

Položaj žena u današnjem društvu ponovno se pokušava marginalizirati. Žene danas nisu ni svjesne da se i dalje trebaju boriti za svoja prava, jer ta borba nije dovršena.  Moramo osvjestiti  istinu da se muškarci zapošljavaju prije žena i da nas, žene, poslodavci i dalje pitaju, prilikom zapošljavanja, planiramo li roditi u sljedećih pet godina. Činjenica je da su žene za isti posao plaćene manje od muškaraca i  da uz posao obavljaju u kući i obitelji više poslova od muškaraca. Prema tome, ženska ravnopravnost nije do kraja izborena i uvijek je ugrožena. Pa samo to da ginekolozi mogu dati prigovor savjesti na izvođenje abortusa i da žene koje legalno žele obaviti pobačaj moraju ići iz Zagreba u Karlovac, već je indikativno ugrožavanje ženskih prava. Žene danas nisu ni svjesne u kolikoj je opasnosti njihova ravnopravnost, a same se moraju za to izboriti, nitko drugi neće.

Kad je riječ o predizbornim obećanjima, čini se kao da je građanima svejedno. Nepovjerenje prema političkim elitama sindrom je cijelog svijeta. Ljudi ne vole politiku jer političari obećavaju nemoguće i svi znamo da ta obećanja neće ispuniti. Kako im onda i zašto vjerovati? Politika se pretvara u farsu.

Nije neobično da novinari pišu knjige, no Vi spretno ispreplićete kratku i dugu formu, esejističke kritike društva i politike te intimne priče o životu. Kako je došlo do toga?

Profesije pisac i novinar ponekad se isprepliću, no  ipak su to dvije različite forme. Za pisanje trebate jednu potpuno drugačiju vještinu i strpljenje.  Ne znam kako sam prešla na tu drugu formu. Neke teme o kojima sam htjela pisati, kao što su tijelo, bol, bolest... nisam mogla obraditi iz novinarskog kuta, pa sam to napravila u drugoj, književnoj formi.  Za mene pisanje književnih romana nikad nije isključilo moju potrebu da izrazim mišljenje, razmišljanje o događanjima u društvu i politici. Uz knjige sam uvijek pisala ili neku kolumnu ili eseje ili članke.

Na jesen će izaći njena nova knjiga koja će zaokružiti trilogiju koja se bavi ženama. „Frida ili o boli“, govori o životu i djelu meksičke slikarice Fride Kahlo, koja je bila i supruga tada jako poznatog umjetnika  Diega Rivere,  a usprkos svom teškom fizičkom stanju i fatalnoj ovisnosti o suprugu uspjela se probiti kao slikarica. Po toj knjizi snimljen je i film u kojem Fridu glumi Salma Hayek. Druga knjiga „Dora i Minotaur“ prepričava život Picassove muze Dore Maar, koja je svoj umjetnički talent nikad nije realizirala živeći u sjeni velikog slikara. A treća?

Zaintersirala me je priča Mileve Einstein, supruge poznatog Alberta Einsteina, koja je bila jedna od pet studentica fizike u tadašnjoj Europi. Studirala je zajedno s Albertom, diplomirala, isred sebe imala sjajnu karijeru. Od svega je odustala. A zašto?  Zato što je žena. Nju nije fatalna  ljubav prema mužu izgurala iz karijere, kao što je to bio slučaj s Dorom Maar.  Žene odustanu jer su žene, jer žene imaju puno banalnih ženskih zadataka na koje muškarci ne obraćaju pažnju, koje oni ni ne primjećuju, usredotočeni su na posao, dok se žene slamaju oko djece, obitelji i drugih stvari koje ih često doveu do odustajanja od sebe samih.S druge strane muškarci, geniji svoju umjetnost crpili su iz materijala oko sebe, a materijal su svi i sve oko njih pa i žene, supruge... Mileva je odustala od sebe.

Slavenka Drakulić u Dubrovniku je sudjelovala u programu Zagrebačke slavističke škole, seminara namijenjenog  stranim studentima hrvatskog jezika, a koja se dugi niz desetljeća održala, iako se slavističke katedre na europskim sveučilištima pomalo gase. 

Slavističe katedre jake su još u zemljama istočne Europe odakle dolazi većina studenata. Ti vrijedni i uporni ljudi i dalje ustraju i uspjeli su održati Slavističku školu, a to je jako važno jer moramo paziti na svoj jezik. Kad njega nestane, to je kao da je nestalo i nas. Pozvali su me i to mi je velika čast. Tema književne večeri je tijelo, a iz mojih su knjiga zaključili da puno pišem o ženskom tijelu na različite načine.

Zašto toliko pišete o tijelu?

Ne znam i nije moje da o tome govorim.  To je tema za psihoanalitičare. Ja samo pišem o onome što mi je zanimljivo i intrigantno, nikad ne razmišljam zašto. Najdraže mi je pisati, a tijelo je ta tema u zraku, možda zato što tijelo uvjetuje ženu kao majku, kao slabiji spol i kao žrtvu. Možda?

Više o Slavenki Drakulić i njenom djelu možete saznati ovdje.