Kao vrsni liječnik, čovjek koji je osmislio i realizirao 3D implantate te ugradio u RH prvu zdjelicu po mjeri pacijenta, koliko ste stimulirani od strane društva za daljnje iskorake u zdravstvenom sustavu, naime, koliko se takvi pothvati kojima se, kad se dogode, pune medijski stupci, cijene i poštuju unutar sustava u kojemu radite?

- Živimo u vremenu protoka informacija, ali i dobrih i loših inovacija, a svaka od njih uzima prostor u medijima. Ova svakako spada u jednu lijepu vijest što naši ljudi vole pročitati ili vidjeti. Ugradnjom 3D implantata sigurno se uvrštavamo u začetnike primjene pa tako i vjesnike novih medicinskih dostignuća. Međutim, za sada je takva primjena moguća u iznimno rijetkim slučajevima i daleko je od standardne prakse, jer je riječ  o skupoj medicini. To ne znači da se radi toga neće primjenjivati dalje, već to znači da će se za sada kod nas voditi računa isključivo o medicinskim razlozima za ugradnju takvih implantata. Drugo je ograničenje, ali i krajnost da u zemljama s visokim standardima pacijenata koji mogu platiti, da se 3D implantati, kao i kompletan instrumentarij, pojedinačno i  personalizirano izrađuje za svaku operaciju spada gotovo u standard.  Kada me pitate o osobnoj stimulaciji, teško je o tome raspravljati kada naš zdravstveni sustav ne prepoznaje takve mogućnosti, za razliku od nekih drugih struka gdje pojedinac može tražiti honorar za svoje autorsko djelo.

Naime, hrvatski zdravstveni sustav nije, u tom smislu,  prošao tranziciju, a odavno je trebao. Ako demistificiramo promatranje struke, dolazimo do spoznaje da je zdravstvo uslužna djelatnost kao npr. turizam. Pružanje zdravstvenih i medicinskih usluga je, simplificirano rečeno, isto kao i pružanje usluga u turizmu. Međutim, bitna je razlika u našem nacionalnom raciju, životnim, egzistencijalnim i društvenim prioritetima. Zdravlje je ideal u imaginaciji i ljudskoj težnji, ali nije u društvenoj filozofiji vrijednosti. Naravno, sustav u struci vas može poštovati, ali to je više na razini deklaracije, kuloarski. Čovjek se mora sam odrediti o svom angažmanu i ambiciji da se stručno izdigne da bi što bolje odgovorio potrebama realnog života, odnosno teškoća svojih pacijenata s kojima se svakodnevno susreće.
  
U usporedbi s ostalim europskim zemljama, gdje je naša zemlja po primjeni suvremenih metoda liječenja i operiranja i u kojoj smo grani medicine postavili najveće standarde liječenja? Kakvo je  u tom području stanje u ortopediji, Vašoj struci?

- Hrvatsko zdravstvo, odnosno medicina je dobra po znanju i stručnosti liječnika koji ni po ničemu ne zaostaju od kolega u inozemstvu. Stanje je hrvatske ortopedija, gledano kroz široki kontekst, za sada dobro. Naravno, uvijek ovdje mislim na one dobre i sretne promjene u ortopedskoj sferi, a prije svih napredak u mogućnostima dijagnostike i liječenja. Velika revolucija, dogodila se  upravo u području proizvodnje implantata uz pomoć visoke tehnologije u sferi primjene i proizvodnje novih implantata gdje izdvajam 3D ispis te biotehnološka dostignuća u dijagnosticiranju, genskoj terapiji, ali i u stvaranju hrskavice iz matičnih stanica. Donijelo je puno dobrih novosti, i nama liječnicima, i našim pacijentima. Imamo kolege koji su priznati u Hrvatskoj ali i u Europi.

Imamo jako snažno strukovno udruženje Hrvatsko ortopedsko društvo Hrvatskog liječničkog zbora, na čijem sam čelu u zadnjem mandatu, koje ima za cilj euro-standardizaciju struke, edukaciju i postavljanje standarada i smjernica za dijagnosticiranje i liječenje bolesti muskuloskeletnog sustava. Međutim, nisam sretan kako se rješava jedan uistinu veliki problem za što u budućnosti ne može nitko jamčiti razuman   rasplet. Naime, za mandata ministra Siniše Varge donesen je Pravilnik po kojem opći kirurzi, koji rade na traumatološkom odjelu, bez planske edukacije, bez ikakva položenog ispita dobiju licencu ortopeda. Takvim aktom tadašnji ministar je ugrozio kvalitetu intervencija i što je najgore ugrozio sigurnost pacijenata, ali i prirodni razvoj struke. Mi u Društvu, a i ukupna stručna javnost očekuje da se ovo uredi prema zahtjevima kompetencije i osposobljenosti kako to i zahtijeva ortopedska praksa.  Nažalost, ništa se nije promijenilo. No moram i ovom prigodom naglasiti: U zdravstvenom  sustavu nema malih promašaja, svaki je promašaj multiplikativan, stoga može ispasti velik po posljedicama. A ovaj je problem vidljiv pa i rješiv. Kad ima pravog uvida i otvorenosti, rješavanje problema ja smatram i zovem POSLOM!  

Što Vas zadržava u zemlji, u vremenu kada je veoma trendi odlazak u inozemstvo zbog čega Hrvatskoj prijeti ozbiljan problem pomanjkanja liječnika. Što bi trebalo učiniti da liječnici ne odlaze i je li realan problem nedostatak novca ili loš model financiranja javnoga zdravstva?

- Što me zadržava, odgovorio bih retoričkim upitom: Što bi bilo da smo svi 1991. godine u vrijeme srbočetničke agresije i Domovinskog rata tako razmišljali? Čiji bi bio Dubrovnik da nije bilo 32 hrabrih branitelja na Srđu? Ali i svih onih pojedinaca duboko svjesnih okolnosti koje su tada vladale. Ljudi koji su ostali u gradu i dali snagu borcima da se imaju za koga i za što boriti. Ljubav prema Domovini, ljubav prema gradu, ljudima,  to je snažnije od ljubavi prema novcu i karijeri. Nisam bio sudionikom i svjedokom  stvaranja hrvatske države da bih sada, kada sam na vrhu svoje strukovne karijere, otišao u inozemstvo. Hrvatska nas upravo sada treba da svojom snagom, znanjem i iskustvom revitaliziramo zdravstveni sustav. Postavimo ga na „zdrave noge“. Da bude zemlja mogućnosti, zemlja ispunjenja snova, ambicija, itd. Mi liječnici nismo tek profesionalci, radnici, tehnički izvršitelji. U svojoj konstituciji moramo imati i kocku altruizma i služenja…

Da se vratim na pitanje, naime tranzicija i sustavna reforma, a pogotovo reforma financiranja zdravstva u Hrvatskoj nije provedena. Sve su to bili sitne intervencije kao gašenje požara. Uvijek se njeguje pa i sada politika ne zamjeranja, politika partikularnih interesa ili nekih interesnih skupina. Naši zdravstveni djelatnici kada otiđu u inozemstvo su cijenjeni, jer oni, u dobro organiziranom okruženju, još više dobiju mogućnost da iskažu svoje znanje, vještinu, kompetenciju pa i svoju inovativnost.  

Čini mi se sjajnom ova mogućnost da liječnici specijalisti s iskustvom u najtežim zahvatima, mogu "gostovati" u dislociranim bolničkim ustanovama, pa me interesira kako se to dogovara, o čemu, primjerice, ovisi broj vaših dolazaka u Dubrovnik? Koliko su opće bolnice, poput dubrovačke, opremljene da se u njima obavljaju zahtijevni operativni zahvati, najavili ste dolazak za 27.4. - o čemu se radi?

- Sva sreća da broj dolazaka u Dubrovnik ne ovisi o broju medicinskih intervencija. Međutim u Dubrovnik volim ići iz više razloga, zbog vremenom nastalih prijateljstava. U svakom životnom dobu imao sam  nekog od prijatelja s kojim mi je zadovoljstvo provesti slobodno vrijeme. Ne mogu zaboraviti trenutke kada sam na banijskom ratištu osluškivao i strahovao za branitelje na Srđu? I brat mi je bio tamo! Sretan sam što sam i svoju obitelj oplemenio osobnim odnosom i emocijama prema Dubrovniku.                              Naravno da sam na poziv ravnatelja Marija Bekića odgovorio pozitivno i došao pomoći kolegama i napraviti nešto što do sada liječnici nisu radili. Mi liječnici, bez mistifikacije i pretjerivanja, nismo samo struka. Po odnosu prema ljudima, i prema našoj ulozi, imamo i nešto što je društvena misija … Stoga moramo stvarati  osjećaj susretljivosti za ljudske potrebe. Tako poticati osjećaj mirnoće i sigurnosti u društvu …
Pitali ste, hoće li biti novih slučajeva? Ne znam, ali zasigurno treba znati da i zahtjevne operacije se mogu izvoditi u općim bolnicama ukoliko imaju zadovoljene uvjete prostora i opreme, a te uvjete bolnica u Dubrovniku zadovoljava. Idealno je da se pacijenti liječe u svojoj sredini, u okruženju svojih najmilijih. Za takav standard liječenja treba lokalna samouprava imati financijska sredstva da omogući takav standard. To bi bila neka vrsta nadstandarda da te liječi birani liječnik, a u Hrvatskoj je taj nadstandar još nepoznanica. Inače 25. travnja  dolazim u Dubrovnik gdje organiziramo drugi po redu „Southeast Europien Forum on ortopaedicis and traumatology“  (SEEFORT 2017) gdje će se kolege iz jugoistočne Europe okupiti te iznijeti svoja najnovija iskustva iz ortopedije i traumatologije lokomotornog sustava. Kao što vidite, svi putovi vode u Dubrovnik.
  
Što je za liječnika najljepši trenutak u poslu, kako održavate mirnim stanje Vašega duha, koncentraciju potrebnu na svakoj operaciji, sigurnu ruku... što je najvažnije kada liječnik uđe u operacijsku dvoranu?

- Pozitivni učinak, uspjeh u liječenju  pacijenata, je najsnažnija motivacija. Kad vratite osmijeh čovjeku na lice, kad čovjek iznova postane sretan, to i nas ispunja srećom. Snažan motivator je dobra, odgovorna suradnja stručnih ljudi i njihovih timova u spajanju resursa, iskustva i znanja. To daje rezultat i zadovoljstvo svih sudionika u složenim odnosima na putu do zdravlja a pogotovo zadovoljstvo pacijenta.

S druge strane svakako, najteže su okolnosti kad ne možeš riješiti problem, nezgodu, stanje i pomoći čovjeku. Ne možete ostati mirni, a kamo li  hladni na činjenicu kad je čovjek pogođen nekom težom dijagnozom, teško ili nikako rješivom. Jer, zdravlje predstavlja čovjekov pravi integritet, a bolest, ili neki zdravstveni poremećaj je dezintegrirano stanje čovjeka. Kao društvena skupina, po svojoj ulozi, mi liječnici smo  važni za stvaranje povjerenja ljudi u opće domete i ozbiljnost i zrelost države. A najviša razina povjerenja u vlastitu državu, očituje se kroz sustav  koji  brine o čovjekovu zdravstvenom integritetu. Jer  nema bitnije čovjekove težnje i ideala od one  b i t i   z d r a v !

Nažalost, veoma često se dogodi kako pacijenti, nakon operativnih zahvata, umru od sepse ili "zarade" neku bakteriju i sl. Zašto dolazi do toga?
  
- Ja ne bih rekao da se to često događa. Naime poznato je da se infekcije u ortopedskih zahvata javljaju u 1-5% slučajeva i liječenje takvih stanja su duga, skupa i ponekad upitna ishoda. Događa se u bolesnika čiji je obrambeni mehanizam slab ili oslabljen nakon operacije. Tada je  dovoljna i manja  koncentracija bakterija u organizmu (npr. u urinu, zubalu, nosu, probavnom ili genitalnom sustavu) da se krvnim putem nasadi na krvavo idealno hranilište. To je slučaj kad hematogenim putem nastane  infekcija, uz druge načine infekcije kad nisu zastupljeni standardi zaštite. Zato smo mi  u Hrvatskom ortopedskom društvu odredili standarde kojih bi se trebao pridržavati svaki  liječnik operater, svaka bolnica.

Kakvim biste ocijenili odjel ortopedije u dubrovačkoj općoj bolnici?

- Odjel je isti kao i u većini bolnica u RH u kojim je došlo do organizacijskog „silovanja“. Tu podrazumijevam spajanje opće traumatologije s ortopedijom, jer su dobili takve upute iz resornog ministarstva. To nikako nije u skladu sa zahtjevima struke niti dobre afirmirane prakse, a što sam već i rekao. Kad spominjemo ovu praksu, ne želim niti jednom riječju umanjiti vrijednost niti dignitet kolega općih kirurga traumatologa koji su u ovoj harmonizaciji hrvatskih struka s europskim strukama možda najlošije prošli. Zašto? Zato jer nemaju adekvatnu edukaciju da budu ortopedi i nemaju dovoljno bolesnika za hladni pogon kao što imaju ortopedi. Jedini izvor povećanja stimulacije u hrvatskom zdravstvu je dežurstvo, što odgovara općim traumatolozima, dok ortopedi inzistiraju na pružanju povećanog broja usluga što rezultira indirektno na budžet same bolnice. Takav se  scenarij  događa u svim hrvatskim  bolnicama. I dubrovačka se po ničem ne razlikuje. Potrebno je prepoznati potrebu stalnim dodatnim osposobljavanjem i usavršavanjem, ne zapuštati se i razvijati. Danas ne možemo ostati zatvoreni u svojoj bolnici, gradu ili zemlji, svi smo mi na svjetskoj pozornici, na istom putu prema rješenju enigme čovjekova zdravlja.

Čime se u svom poslu najviše bavite (pročitala sam da dosta operirate djecu s tumorima) i mogu li, primjerice, pacijenti iz Dubrovnika i okolice, "tražiti" termin kod vas u našoj bolnici?

- Zadnjih 10-tak godina sam se isprofilirao u rekonstruktivnoj kirurgiji muskuloskeletnog sustava, a tu spada ugradnja umjetnih zglobova ali i onkološka ortopedija gdje suvremeno liječenje traži ponekad i rekonstrukciju ekstremiteta te takve ekspertna onkološka ambulantu su u Klinici za dječje bolesti Zagreb, i Klinici za traumatologiju KBC Sestre milosrdnice. Takva ambulanta u ovom momentu zbog iznimno malog broja potreba, za što trebamo biti sretni, nema potrebe pa stoga ne treba tražiti takav termin.

3D implantati se sve češće spominju u medicini i zvuče običnim smrtnicima kao potpuna apstrakcija, što je to zapravo? I tko ih izrađuje?

- Postoje okolnosti kada se odstranjeni dio kosti ne može nadomijestiti  standardnim metodama nego jedino preostaje pacijentu ugraditi tzv. 3D implantat koji se kreira kompjuterski. Primjena 3D tehnologije definitivno označila revolucionarni napredak u proizvodnji medicinskih implantanata i kirurgiji lokomotornog sustava i to zbog mogućnosti personaliziranog pristupa svakom pacijentu. Kreiraju se jedinstveni implantati koji dizajnom i oblikom odgovaraju isključivo tom pacijentu. Na temelju CT snimaka pacijenta,  kompjuter konstruira nadomjestak, odnosno novu kost koja će biti isprintana u 3D tehnologiji po postupku sinteriranja titanske legure. Takva implantat se izrađuje u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.

Kako provodite slobodno vrijeme, da biste"očistili" misli od stresa na poslu?

- Iskreno i nemam puno vremena, ali nađem ga, otmem ga. Ono je uvijek vezano za obitelj, aktivnosti i programe djece. Naravno za druženje s prijateljima, s knjigom …