Moj dobri prijatelj Oliver, s kojim sam dijelio srednjoškolski domski život i s kojim sam bio na mnogim utakmicama devedesetih godina, iznenada nas je napustio prije desetak godina. Tog sam se jutra čuo s njime, bio je kao uvijek veseo, razdragan, pun optimizma, pun planova i ideja. Pun života kao uvijek. Pričali smo o ljetu i nezaobilazno, o Hajduku. Svaki njegov dan bio je obilježen pozitivnošću kojeg je širio na sve nas koji smo ga znali. Kraj njega se čovjek nije mogao osjećati nikako drugačije, nego sretno. Pun humora, pun pozitivnih priča i nadanja. Pun smijeha, pun duha. Takav je bio naš Oliver.

Sjećanje na njega, među nama, koji smo se družili s njim, nikada ne blijedi, tako da se u njegovu čast održavaju tradicionalni malonogometni turniri u Trpnju svake godine. Srce Sjevera ga pamti i danas. On je bio prije svega veliki čovjek i veliki hajdukovac, koji nije samo navijao za Hajduk. On je živio za Hajduk svim srcem. Njemu je Hajduk bio i ostao sve. Rijetki to mogu shvatiti. Čak su u njegovu čast neki njegovi prijatelji nazvali i svoje potomke, koji danas s ponosom nose njegovo ime. Sve što bi rekao, napisao ili ispričao o našem Oliveru bilo bi premalo, prešturo, nedorečeno. Njegovo veselo lice, njegov optimizam, njegova ljubav prema životu, njegova pozitivnost i njegov smijeh vječno živi u svima nama, koji smo ga poznavali. U mislima na dragog prijatelja Olivera, kroz glavu mi prolaze stihovi jednog starog refrena, kojeg bi znali onako spontano zapjevati : „I onda kad ne bude nas bilo, pivat će se pisme naše…“ - zapisao je Ivica Hajdić o svom prijatelju, poslušajte pjesmu.