Prvi dio predstave bazira se na zamišljenim scenama iz Držićeva (Ozren Grabarić) života, njegovim šetnjama Gradom, susretanjem svega onoga što će se kasnije preliti u poznate scene drama i komedija. Pratimo ga od školskih klupa preko mladenačkih dana, susrećemo i sudbinu djevojke Flore u koju je bio zaljubljen, sve do kad ga je zapala svečenička služba i odlazak na školovanje u Sienu, zatim povratak u Grad svojoj glumačkoj družini, služba kod grofa Rogendorfa te najplodnije dubrovačke kazališne godine, okončane Hekubom i smrću u Veneciji.

U periodu najveće dubrovačke kazališne aktivacije počinju se u brzom, radioničkom ritmu redati i scene iz najpoznatijih mu djela, a predstava se počinje kretati u kolažno-edukativnom smjeru, ispresijecana scenama iz suvremenosti, donekle doslovnima, mrvicu i banalnima (Marin Držić susreće Dubrovnik 2017.), no funkcionalnima u okviru ovakvog redateljsko -dramaturškog koncepta.

Autorski dvojac Ivanković-Boban u Ozrenu Grabariću je, kao i u svim ostalim članovima ansambla imao izvrstan produžetak, jer se njihov koncept vidljivo nadopunjuje glavnim glumcem, i obrnuto, a Grabarić (Držić) opet čvrst dinamički oslonac ima u svojoj glumačkoj družini. Odlična je glumačka i stilska razlika napravljena između scena pastorale, commedie dell'arte, i komedija s osobitim naglaskom na elementima pučkog teatra.

Timski rad i ludička dimenzija kazališne družine vladaju scenom, donose svu pokretačku energiju pravog kazališta, ispod čije se zaigrane vanjštine krije duboko ožalošćen i tragičan lik Marina Držića. Zato su sve njegove komedije i bile toliko dvostruke, a svjetovi obrnuti, što je gradacijski prikazano u predstavi, najviše slojevitošću glume Ozrena Grabarića.

Kroz prvu polovicu predstave, do trenutka Novele od Stanca, Grabarićevo je glumačko umijeće izraženo, ali puno manje upečatljivo nego nakon te točke, kada i sam Držić postaje revoltiran svime što ga okružuje i počinje raditi sve slojevitije i slojevitije kazalište, s čime počinju izvirati sve slojevitija i slojevitija Grabarićeva odnosno Držićeva lica. Duboka rezigniranost i iskrena potresenost, nadasve iskrenost i želja da kritikom pomogne svome gradu, donesene su na najbolji mogući način, uz izvrsno savladan jezik, što i nije zanemariva stavka za glumca koji Držića inače ne igra, a Držić se, ruku na srce, gotovo uopće ne igra u hrvatskim kazalištima izvan Dubrovnika.

Marin Držić se transformira i u neke od svojih najpoznatijih likova, pa je tako Grabarić ujedno i Skup, Stanac, Negromat Dugi Nos i Pomet u čemu je jednako dobar kao i u ulozi samoga autora, a ta je silna glumačka energija i mogućnost stalnih transformacija u slojevita i zahtjevna lica zaista vrijedna divljenja. U brzome se ritmu izmjenjuju poznati, amblematski monolozi, inače veliki testovi za glumce; primjerice, Pometova su čak tri!

Pamtljiv je bio i kao Skup, gotovo jezovito obojan stari škrtac, te kao Negromant Dugi Nos.

U njegovoj družini, stalnome glumačkom scenskom osloncu svi su bili više nego dobri, i seljaci, i satiri, i vile, i koze, gradska karikirana, komična i tragična lica. Mene su se najviše dojmili Jure Radnić, posebice kao škrti starac na placi, zatim Romano Nikolić kao Kupido i Dživo Pešica te Petra Svrtan kao Flora, Vila, Venere, Laura.

Držićevski glumci s dugim stažem u teatru Igara, Doris Šarić Kukuljica, Maro Martinović, Branimir Vidić Flika, ostvarili su kvalitetne interpretacije po kakvima ih i inače pamtimo, kao i njihov kolega koji se po prvi puta u tome okušao, Danijel Ljuboja.

Naročito je bio važan i na sceni uspješno ostvaren dubrovački Držićev govor za što su zaslužni jezični savjetnici Doris Šarić Kukuljica i Maro Martinović. Tu je i vrlo uspjela scesnka glazba (Ozren Glaser), kostimografija (Doris Kristić), te koreografija (Nikolina Medak), naročito važna za živost i ritmičnost scena, jedan od redateljskih potpisa Ivice Boban.

Na samome je kraju napravljen svojevrsni korski poklon, hommage Marinu Držiću i njegovu djelu, uz recitiranje ulomaka pjesme Marin Držić ili bujica života Radovana Ivšića. Kao što su neke scene njegovog iznenadnog pojavljivanja u dubrovačkoj suvremenosti imale dozu doslovnosti, možda i pretjeranosti, tako je i ovaj kraj mrvicu patetičan, naročito uz odabrane stihove, no drži ga okvir mladenačke ode i poklona Vidri, stalnoj živosti i suvremenosti njegova djela.

Video projekcije potpisuje Ivan Lušičić, a predstavu svakako treba pogledati.