Marina Radicu zaboravila je i likovne kritika, a činjenica da je umro u 40-oj godini i da se njegova obitelj (supruga i djeca) 1943. zbog pripadnosti fašističkom pokretu iselila s Korčule, dovele su do toga da njegov rad ostane potpuno nezastupljen u stručnoj literaturi, a slijedom toga i u kolektivnom sjećanju. Vinicije Lupis već se krajem osamdesetih u svojim studentskim istraživanjima počeo baviti njegovim životom i djelom. Znanstveni rad zaokružio je 1996.

- Radi se o vrlo ozbiljnom umjetniku, koji je prvi školovani kipar šireg dubrovačkog područja. Završio je obrtnu školu u Korčuli da bi potom dobio stipendiju korčulanskih Narodnjaka za pohađanje obrtne škole u Trstu. Iza toga završio je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beču. Krajem 80-ih imao sam  u rukama fotokopije svih tih njegovih diploma, uključujući i onu koju je dobio na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. Na žalost ti su se dokumenti vremenom izgubili i danas je do njih nemoguće doći.

- Tada sam radio sustavno na otkrivanju njegovog likovnog opusa koji je polazište imao na Korčuli pa je išao preko Trsta, do Beča, zatim do Sarajeva, nazad do Korčule, Dubrovnika i njegove prerane smrti. Svoj talent, najvjerojatnije je otkrio u jednom od brojnih tadašnjih korčulanskih brodogradilišta, u kojima su se gradili drveni brodovi i gdje se primarno bavio obradom drva. U Trstu je nastavio školovanje, a tamo je prije svega učio izrađivati namještaj od kojeg su, na Korčuli, usprkos svemu, sačuvani brojni primjerci. Prema svemu sudeći izradom namještaja je zarađivao za život. Na izložbi u Galeriji Dulčić, Masle, Pulitika izložili smo primjerak kutnog ukrasa izrađenog u stilu La Grotte, vrlo popularnom u tom razdoblju. Njegov namještaj prepoznat je kao dio hrvatskog historicizma.

Osim namještaja Radica je izrađivao i umjetničke skulpture. No obzirom na sve prije izneseno rijetke su sačuvane, a mnogi ni ne znaju čiji rad imaju kod kuće. Igrom slučaja korčulanski restaurator drva Mihovil Depolo dobio je na restauraciju jednu takvu drvenu figuru i prepoznao u njoj rad svog daljnjeg rođaka Marina Radice, pa je ta skulptura iznimne ljepote također izložena na ovoj izložbi.

- Kod obitelji Franke Steka iz Korčule sačuvana je prekrasna kompozicija kipara Radice, koja je nastala za vrijeme njegovog boravka u Trstu. Riječ je o radu u drvu, koji prikazuje prizor otmice Sabinjanki. Takvih skulptura bilo je jako puno, nažalost mi znamo za samo ovu jednu. Nadam se da će se pojaviti i da će netko prepoznati njegov rad, priča mi Vinicije Lupis u prostoru koji je dodijeljen dubrovačkoj podružnici Instituta Ivo Pilar u kojem ovaj doktori znanosti i istraživač predano radi na brojnim temama dubrovačke povijesti i umjetnosti, koje su rezultirale brojnim objavama u međunarodnim znanstvenim časopisima. Riječ je o nekadašnjem samostanu sv. Marije od kaštela po kojem je ovaj gradski predio dobio ime. No uvjeti koji u ovom uredu vladaju, vlazi koja nagriza zidove, gljivicama i tek pur pjenom pričvršćenim prozorima, nisam se mogla načuditi.

Vratimo se na temu i našeg Marina Radicu. Do svoje 30. godine Radica je životom i radom vezan za Trst, Beč i Sarajevo. Oženio se talijankom i imao dvoje djece. No posljednjih 9 godina njegovog života od 1895. do 1904. najviše je radio sakralnu opremu u i na brojnim crkvama Dubrovačke biskupije, a pod patronatom svog mecene dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića.

- Koliko za sad znamo opremio je u Beču molitvenu kapelu cara Franja Josipa, radio je na opremi sarajevske katedrale po narudžbi tadašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, a njegov sakralni opus najzastupljeniji je na području dubrovačke biskupije. Dubrovački biskup Josip Marčelić dao je Radici narudžbe za crkvu sv. Justine u Korčuli za izradu nosiljke moći sv. Todora, a nakon toga Radicini radovi obilježili su sve važnije crkve u Dubrovniku: crkvu sv. Vlaha, sv. Roka, sv. Mihajla na Mrčevu… Dubrovačka je katedrala bila, možemo reći, njegovo životno djelo, gdje je i umro radeći kipove na krovu.

Dvanaest kamenih Radicinih kipova evanđelista, naučitelja crkve i apostola, bdiju nad dubrovačkom prvostolnicom, s pročelja pozdravljaju sv. Josip i sv. Vlaho, a u unutrašnjosti još se ispovijeda na njegovim ispovjedaonicama, a drveni kipovi sv. Katarine, sv. Ane i kruh sv. Antuna pozdravljaju s oltara. Izradio je i raskošni okvir za sliku Gospe od porata, koja se jednom godišnje na Veliku Gospu, u svečanoj procesiji nosi kroz Grad. Ipak, njegovo remek djelo nakon potresa 1979. uklonjeno je iz  Katedrale.

- Po narudžbi dubrovačkog biskupa Marčelića Radica je uz sve ostalo izradio i drvenu propovjedaonicu u crkvi Velike gospe u Dubrovniku, koja se nalazila uz južni ugao kupole. Propovjedaonica je bila izrađena od orahovine. Velika skulptura anđela nosi propovjedaonicu. Na središnjem dijelu ograde bila su tri reljefa, kip  sv. Petra, sv. Ivana Zlatoustog i sv. Aurelija Augustin. Iznad se nalazila nadsvodnica na kojoj je kipar izradio kip alegorije vjere. Ta propovjedaonica spada u vrhunska ostvarenja, a upravo je figura anđela, koji nosi propovjedaonicu jedna od antologijskih figura u hrvatskom historicizmu.

- Postavlja se pitanje zašto je ta propovjedaonica poslije 1979. godine, nakon oštećenja u potresu i radova na obnovi katedrale, uklonjena. To je veliko pitanje za one koji i dan danas rade, a potpisali su njezino uklanjanje kao i uklanjanje glavnog oltara. Od  tog remek djela danas su  sačuvani samo kipovi, figuralni prikazi. Na ovoj smo ih izložbi ponovno spojili, smjestivši ih u isti prostor jer se čuvaju odvojeno na različitim mjestima.
Na žalost u nedavno izdanoj monografiji dubrovačke katedrale ova se ispovjedaonica uopće ne spominje, a o Radici su dane tek škrte natuknice, prepisane iz mojih radova. Da postoje veliki međunarodni projekti, mogli bismo provesti veliko dubinsko istraživanje. Za sad imamo samo ono što mi znanstvenici sami ostvarimo pomoću svojih veza i istraživanja. Humanističke znanosti i projekti u sadašnjoj konstelaciji Ministarstva znanosti su minorni i zapostavljeni.

Vinicije Lupis smatra da je Radici nanesena velika povijesna nepravda jer se njegovo ime gotovo nigdje ne spominje usprkos velikom umjetničkom opusu, dok se recimo ime kipara Ivana Rendića, Rašicinog suvremenika često spominje premda je u Dubrovniku izradio tek dva kipa.

- U monografiji koja će  biti promovirana u ponedjeljak 19. studenog u Umjetničkoj galeriji, među ostalim bit će prikazana i jedna inačica, nacrta fontane na Pilama, rad Ivana Rendića, koja nije do sad bila poznata, a upravo kako bi pokazali odnos kipara Radice, koji je odgojen u bečkom duhu, za razliku od Rendića koji je vezan za mletački duh i talijansku kiparsku školu s kraja 19. stoljeća. To su dva kipara koji djeluju u isto vrijeme a jako se razlikuju.

REAGIRANJE: Vinicije Lupis je jedan od suautora monografije o Katedrali