Arhitekt, konzervator je zanimljiva kombinacija koja nije učestala; zašto  ste se baš za taj vid posla odlučili? Mislite li možda da kao konzervator možete više učiniti na zaštiti ambijentalnosti i prostora, nego što biste mogli kao arhitekt po nalozima investitora?

- Iako sve rjeđa, ova kombinacija i dalje nije izdvojen slučaj! Sa mnom u Odjelu rade još dvije kolegice arhitektice, a nekada nas je bilo i puno više konzervatora - arhitekata, koji provode iznimno složene poslove nadzora i upravljanja promjenama u zaštićenim povijesnim cjelinama naselja u Dubrovačko -neretvanskoj županiji te unošenja novih struktura i sadržaja u pojedinačno zaštićenim građevinama. Uz povjesničara umjetnosti, zvanje arhitekta je osnovni uvjet stručnosti pri zapošljavanju u službi zaštite nepokretnih kulturnih dobara. Uostalom, prvi hrvatski konzervator imenovan carskim dekretom Austro - Ugarske Monarhije u 19. stoljeću kada se ustrojava konzervatorska služba, Vicko Andrić, bio je arhitekt, te je po njemu i nazvana nagrada Ministarstva kulture za izvanredna postignuća u području zaštite kulturne baštine.

Na poziv konzervatora - arhitekta u Dubrovniku sam se odlučio iz više razloga, a jedan od njih je svakako zaštita osobnog i profesionalnog integriteta koju mi omogućava služba. Namjerno ističem poziv jer se konzervator i arhitekt postaje predanim radom ali i podrškom sredine što mislim da nažalost nije slučaj s velikim brojem mladih kolega/ica koji su završili studije nakon 2000ih. U ovom i ostalim pitanjima koje se tiču uzusa, ugleda i dostojanstva struke, ključ vidim u djelovanju Hrvatske Komore Arhitekata, koji nužno mora potegnuti neke oštre poteze u skladu sa svojim statutom i zakonom. A do tada preostaje lokalnoj zajednici i savjesnim zaposlenicima javne uprave da zaštite svoj neposredni životni ambijent.

Radili ste u brojnim tvrtkama kao što su Alfaplan, Soda arhitekti, Mikelić Vreš arhitekti, ESEP limited, ali i u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Možete li izdvojiti neke projekte koji su Vam najdraži?

- Među svojim najdražim projektima istaknuo bi arhitektonsko-urbanističko rješenje Župne crkve i kulturnog centra u Tučepima, kojeg sam radio s kolegicom Majom Cindrić, a za koje je prema propozicijama natječaja iz 2016. bilo potrebno planirati unutar struktura povijesnog vrta i  ljetnikovca Ivanišević predviđenih za rekonstrukciju. Navedeni rad nagrađen je 5. mjestom i predstavlja moj prvi pravi autorski izlet u javnom arhitektonskom nadmetanju.

Ponosan sam i na mnoge programe Hrvatskog Restauratorskog Zavoda na kojima sam sudjelovao, odnosno arhitektonske projekte  obnove, zaštite i prezentacije katedrale sv. Jakova u Šibeniku, lječilišnog kompleksa Kursalon u Lipiku, Kaštela u Pazinu i dvorca Opeka u Varaždinu. Od vidljivih rezultata rada trenutno me vesele i profesionalno ispunjavaju sva kamena plastika, štukatura, oslici, vrtna uređenja i ostale spomeničke sastavnice Dubrovnika, koje Konzervatorski odjel u suradnji s vlasnicima/investitorima i izvođačima uspijeva očuvati kao relevantna obilježja, ali i čimbenike osobnog i društvenog probitka.

Kako Vi vidite arhitekturu budućnosti, a kako sadašnjosti? Prvenstveno tu mislim na Dubrovnik. Smatrate li da zgrade koje se u posljednje vrijeme grade u Dubrovniku po arhitektonskoj vrijednosti odgovaraju ambijentu?

- Načelno, stvarnost sadašnje arhitektonske produkcije i reprodukcije u teoriji, praksi i medijima koju vidimo u Dubrovniku svojstvena je velikim dijelom i ostatku svijeta, što je nekako i u skladu s općom ocjenom vremena zasićenog informacijama, odnosno bez jasnih kriterija i orijentira, bilo formalno-pravnih ili metodoloških. Većina studija arhitekture, koliko mi je poznato, primjerice, nemaju jasno profilirane obrazovne programe koje nedvosmisleno tretiraju materiju arhitekture, kao što je to nekadašnji Arhitektonski fakultet u Zagrebu ili, ako ćemo još u povijest, Bečka i Pariška akademija lijepih umjetnosti s kojima se tad moglo ili slagati ili polemizirati.

Splitski fakultet arhitekture je to pokušao za mediteransku arhitekturu, no mislim da mu osim za sada sjajnih kolegija „Tipologije arhitekture“ i „Povijest i suvremenost umjetnosti i arhitekture“ to, općenito dosad, nije uspjelo.

No, svejedno svijetlu budućnost arhitekture prema svom iskustvu i dispoziciji vidim u ekološkom diskursu, koji  je ozbiljnije začet generacijom naših roditelja, a na tragu kojeg su svi doktrinarni tekstovi UNESCO-a, odnedavno i Europske komisije, čiju smo konvenciju o krajolicima iz 2000-ih usvojili pristupanjem u Europsku zajednicu, ali i izlaganja istaknutih ličnosti arhitekture kao što je to Rem Koolhaas. Jer, graditeljstvo je za razliku od drugih čovjekovih djelatnosti, izdvojeno iz rapidnih ciklusa proizvodnje i potrošnje, te često ostaje trajni biljeg nečije (ne)kulture…

Usput, ako ovo čitaju, neki kolege će mi se smijati, no u trenucima kušnje volim se bodriti da sam pretekao objavu posljednjeg, još doduše nepisanog, manifesta Koolhaasa upravo o zaštiti i očuvanju. Rekao bih da tek ozbiljnijim razmatranjem u stručnim i znanstvenim krugovima pitanja održivosti te formalnih zakonitosti estetike, proporcije i sklada, kojih je povijesni Dubrovnik primjer par excellence, možemo objektivno propagirati jedinstvo forme i strukture grada.

Radili ste na pripremi konzervatorske podloge za prijavu Stona za listu svjetske baštine. Možete li ukratko izložiti taj projekt. Kako će on utjecati na stanovnike Stona?

- Zadatak konzervatorske podloge za povijesni urbani krajolik Stona koja je trenutno u postupku izrade prije svega je dokumentiranje svih spomeničkih sastavnica ovog, za nacionalne okvire, a vjerujem i šire, iznimnog kulturnog dobra. Temeljem analize  vrijednosti ovih sastavnica, osjetljivosti i potencijalnih utjecaja utvrditi će se konzervatorske smjernice kojima će se odrediti budući prostorni razvoj i po mogućnosti poslužiti za Planove upravljanja, razvojne i poslovne planove.

Ona će svakako poslužiti kao podloga za definiranje svojstava prema kriterijima iznimnih univerzalnih vrijednosti za upis na UNESCO-vu listu svjetske baštine. No, glavni cilj ove studije ili podloge, koja čini osnovnu prostorno-plansku dokumentaciju, je da posluži svim dionicima u prostoru pa tako i krajnjim građanima kao referentni i pregledni dokument kojeg će koristiti u ostvarivanju svojih ustavom zajamčena prava na probitak te dostojanstvo i identitet.

Trenutno radite na izradi konzervatorske podloge za implementaciju buduće buffer zone Dubrovnika. Možete li našim čitateljima objasniti koje podatke ta podloga podrazumijeva? Kako se ona izrađuje i što je njezin krajnji cilj?

- Kao i u slučaju Stona, konzervatorska podloga za implementaciju Buffer zone grada Dubrovnika identificirati će sve strukturalne, kulturno-povijesne i formalno-estetske sastavnice urbanog krajolika koje zahvaća područje neposredne okoline kulturnog dobra svjetske baštine, a koja s njim uspostavlja nedjeljivi morfološki i vizualni odnos, te područje ladanjske izgradnje i luke za otvoreni javni promet Gruške uvale koje je u kulturno-povijesnom i funkcionalnom smislu od posebnog interesa za zaštitu i prezentaciju dobra. Grad se analizira kroz područja zajedničkih obilježja a pod tim se misli prvenstveno na strukturalna i topografska obilježja koja su često zajednička kvartovima ili kotarevima. Propisati će se precizne mjere koje će se implementirati u prostorno-planskoj dokumentaciji , ne samo kao komplementarni,  već i obvezujući parametri u planiranju novih građevina. Konačno, cilj konzervatorske podloge je očuvanje i unapređenje strukturnih karakteristika vezanih uz obilježja grada Dubrovnika i omogućavanje održivog  razvoja u skladu s potrebama stanovništva koje u gradu obitava.

Buffer zona je mnogima nejasan pojam, kad se sutra velik dio grada nađe u toj zoni, hoće li to značiti zabranu gradnje ili će svaku gradnju, odnosno projekt, trebati odobravati konzervatori?

- U svojoj posljednjoj definiciji uvedenoj Operativnim smjernicama UNESCO-a u 2011. godini, Buffer zona, ili drugim riječima kontaktna zona, je prostorno planski instrument kojim se upravlja prostornom tranzicijom između kulturnog dobra i njegovog okruženja, a u svrhu zaštite integriteta kulturnog dobra. Ne radi se dakle o novoj barijeri već novom, kako pravnici kažu, supsidijarnom i proporcionalnom odnosu kulturne baštine s ostalim prostorno planskim parametrima.

Ilustrativno, to na primjer znači da, ako je nešto pretpostavimo GUP-om označeno kao oblikovno vrijedno izgrađeno područje, a u naravi predstavlja jedini gradski bulevar omeđen secesijskim vilama i reprezentativnim javnim građevinama, uz mjere koje će se propisati konzervatorskom podlogom, neće ni pod razno biti moguće izdati dozvolu za npr. četverokatni terasirani apartmanski blok, bez naznake zelenila, već recimo građevinu jednostavne tektonične forme, koja impostacijom, mjerilom i uređenjem parcele korespondira s već gotovo formiranom strukturom predjela.

Prijedlog proširenja Buffer zone od strane Hrvatskog povjerenstva za UNESCO Ministarstva kulture već je usvojen od strane Odbora za svjetsku baštinu 2. srpnja 2018. godine. Mjere koje će se propisati konzervatorskom podlogom,  Konzervatorski odjel u Dubrovniku i njegovi djelatnici provoditi će unutar granica područja grada koja su kao i dosad zaštićena pravnim aktom Ministarstva kulture, a nad preostalim područjima Buffer zone mjere će provoditi gradska i županijska upravna tijela.

Aljoša se osim ozbiljnim konzervatorskim poslom uskoro namjerava početi baviti i poljoprivredom iz hobija, a do tad...

Dolaskom u Dubrovnik gdje mi je Pelješac relativno nadohvat ruke trebao sam se pored svog profesionalnog zanimanja baviti obiteljskom kućom i poljoprivredom, što evo čeka dogovor unutar očeve strane obitelji, ali i rješenje jednog bazičnog  postupka pri Općinskom sudu u Dubrovniku. Iskušao sam se međuvremenu u jedrenju zahvaljujući velikom gosparu Periši iz kluba Orsan kojeg, usput, kao i u slučaju aeroklub u Konavlima, treba snažnije poduprijeti od strane Grada za širu popularizaciju ove vrste sporta. Sada evo dižem utege i trčim da mi tijelo ne zaostaje za umom.