VIJESTI
06.12.2019 u 08:04

UZ DAN DUBROVAČKIH BRANITELJA
Jednom GROF, uvijek grof: ratna priča dubrovačkog branitelja

Imao je 23 godine kada se 1991. odredio ili su ga možda je bolje reći, zbog njegovih psiho-fizičkih predispozicija, odredili da postane pripadnik specijalne policije. Nitko tada nije mogao niti naslutiti kakav je put i životna škola pred tom mladošću koja je, vođena srcem i nekim ludim hrabrim entuzijazmom i inatom odlučila svojim životima braniti Dubrovnik i Hrvatsku. Jer, oružja, budimo iskreni, dovoljno nije bilo. Ivan Lonac, samozatajni branitelj je pristao na razgovor najviše jer ga je na to potaknuo Ale Hasib Alibegović, njegov suborac, brat s ratišta kojega je kasnija ozljeda vezala uz kolica. Ale je bio prvi kojega je ugledao iznad sebe dok je sa smrskanom nogom u šatorskom krilu natopljenom krvlju, čekao da ga izvuku s Bosanke u studenom 1991. S repetiranim pištoljem u ruci. Ivan je jedno znao - ako ga neprijateljska vojska koja je već ušla u selo, nađe ispod te stijene, za njega izbora nema. Metak je namijenio sebi, jer im u ruke živ ne bi bio pao ni za što. 

Napisala: Lidija Crnčević


komentara  0

28 godina je prošlo. Premalo za zaboraviti, a previše za živjeti u prošlosti. Ivan Lonac je pronašao način za prihvatiti svoj put kojega je prešao kao branitelj, kao dio svoje sudbine, te ga pomiriti s Hrvatskom u kojoj živimo, suočeni s nepravdama, aferama, krađama, samovoljom iz pozicije moći. 

Pitanje bi li ponovno sve ponovili čini se u Ivanovom i Alinom društvu gotovo neprimjerenim. Kako ne bi? Branili smo svoje. I opet bi. A, što se svega drugoga tiče, treba sve riješiti sa sobom, u glavi, jer s nezadovoljstvom opet štetimo samo sebi i trujemo se - kaže Ivan. 

Pričaju i jedan i drugi smireno, kao da prepričavaju kadrove iz nekog dokumentarnog ratnog filma. O početku rata, prvim fijucima metaka oko glave, gotovo dječačkoj bezazlenosti i izostanku straha. 

No, kad se počinjemo spominjati gubitaka, prvih smrti njihovih suboraca, izloženosti granatama koje su padale satima tako da nisu mogli podignuti glavu na svojim položajima, emocije izlaze vani poput nekih crnih zmija iz pukotina zemlje.

Svatko od nas u tim trenucima ispija po gutljaj vode, kao da pokušavamo te osjećaje koji idu vani, gurnuti negdje natrag, u utrobu. 

Ivan je u srpnju 1991. stigao u Plat, na obuku specijalne policije koja je tamo bila smještena. Ekipa je bila za pet - kaže Ivan, svi smo bili složni i poprilično smo lako podnosili sve što se od nas očekivalo, do početka agresije smo bili jedna homogena cjelina.

Specijalci su u to vrijeme išli gdje su ih trebali, po svim obrambenim crtama koje su se formirale diljem Hrvatske, a onda je stigla zapovjed da se zbog napetosti na jugu, ostane u Platu. 

- Imali smo smjene, od Debelog brijega gdje sam doživio prvu ozbiljnu pucnjavu, pa do Brgata, a svega sam mislim postao svjestan 1. listopada, na dan sveopćeg napada na dubrovačko područje, kada je topovnjača ispred otočića Supetra počela pucati po nama u Platu. To je bilo naše "vatreno krštenje", ali je bila u našemu dometu i uspjeli smo je potjerati - priča Ivan. A, onda je krenulo. Prošao je cijele Konavle, sjeća se dobro pokušaja obrane Grude, Čilipa, tenkova koji su nadirali i granatirali pistu u zračnoj luci dok je čekao da se izvuku suborci koji su ostali raštrkani po položajima. Bilo je dosta konfuzije...

- Mi smo se držali svoje jedinice koja je, realno, bila najspremnija. No, metodologija koju smo uvježbavali i za koju smo se pripremali, a to je djelovanje u nekom gerilskom obliku upada među neprijatelje, je pala u vodu, kada se naša cjelina podijelila i kada se crta obrane razvukla. U manjim grupama smo bili raspoređivani, od Konavala, Brgata, Osojnika, zapravo se cijela obrana temeljila na snazi pojedinaca, lidera. Ali, kada bi naši branitelji čuli da im dolaze specijalci, to bi im dizalo moral, kao da bi se osjećali sigurnijima - kazuje Ale, dodajući kako bi oni očekivali na desetke specijalaca a kada bi saznali da ih je došlo tek pet ili šest, kako bi splasnulo početno oduševljenje. Stoga su im umjesto brojki, počeli na pitanje koliko ih je došlo, počeli odgovarati - dovoljno. Kako bi ih ohrabrili i smirili.

Ivan kaže kako su hrvatski branitelji u takvim okolnostima kada se na njih krenulo nevjerojatnom oružanom snagom, postizali prava mala čuda, zadržavaju neke položaje po dva-tri dana. U sjećanju mu je ostala obrana Trgovišta u Mlinima kada su mitraljezima uspjeli zadržati prodor srbo-crnogorske horde. No, njihov je model uvijek bio isti.

- Kada bismo mi uspjeli zaustaviti njihovu pješadiju, oni bi krenuli s artiljerijom rušeći sve ispred sebe. Tako je bilo i na Trgovištu. Locirali su kuću iz koje smo pucali i sravnili je sa zemljom - prisjeća se.

Lonac je na svom ratnom putu zabilježio i uspomenu osiguranja tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Jugoslavije, Stjepana Mesića koji je konvojem "Libertas" stigao u Dubrovnik. Nije tada ni slutio kako će za dva tjedna i on, kao teški ranjenik, biti na brodu iz Dubrovnika prema Rijeci.

- Pitate me o strahu. U početku nitko ne razmišlja o strahu, a kako vrijeme prolazi i iskustvo "bubanja" oko tebe raste, postaješ svjestan da si smrtan i da te u jednom trenutku može "ne biti". Sjećam se dobro, jako dobro Bosanke, u studenom 1991. Tri, četiri dana prije pada Bosanke smo se popeli na taj položaj tijekom noći. Ono što smo ugledali ujutro kad je svanulo bila je scena kataklizme. Lešine mrtvih životinja, garež, stabla otkinutih krošanja, sablasno je sve to izgledalo. Zauzeli smo jedno mitraljesko gnijezdo iz kojega smo djelovali, sjećam se pok. Željka Raguža koji je vodio 6,7 momaka iz pričuve. Kad je krenula ofenziva, pješački napad, uspjeli smo ih odbiti i moram reći da smo im tada dali "dobro po repu". 

Scenarij je bio uvijek isti. Kad bi pješadija bila odbijena, položaji su se napadali artiljerijom i bjesomučnim granatiranjem. A, čim se probije crta obrane, zavlada rasulo, branitelji su prepušteni sami sebi, jer ostaju bez komunikacije međusobne.

- Pola dana mi doslovno nismo mogli podići glavu niti mrdnuti s položaja koliko su granate padale oko nas. Bili smo svjesni da se moramo povući i moji su suborci uspjeli pretrčati jedan dio čistine i "baciti" se ispod stijena, jedno 100 metara prema Srđu od onog velikog volta. Bio sam zadnji. U trenutku sam samo osjetio kako me je nešto diglo u zrak i zarotiralo. Pao sam na tlo i ugledao svoje potpuno izokrenuto stopalo i smrskane kosti u potpuno rascjepljenoj nozi. Na trenutak uopće nije bilo krvi. Ostao sam ležati i viknuo sam da sam pogođen. Točno znam tko me je pogodio, jer je fotografija onog trocjevca na Žarkovici koji je pucao na nas izašao u svim medijima. Mislim kako je on mislio da sam gotov i više nije okretao nišan prema meni. Jer, kada je do mene stigao Ivo Matić trebalo je neko vrijeme da mi s gumiranim špagom stegne nogu ispod prepone, te da me odvuče ispod stijene. Namjestio mi je nogu u povišeni položaj i otišao po pomoć, a samnom je ostao Pero Jeme iz pričuvnog sastava. 

Bili su osuđeni na čekanje. Neizvjesnost. Čuli su glasove srpsko-crnogorskih vojnika koji nisu bili ni stotinu metara od njih. 

- Držao sam repetiran službeni pištolj i znao sam da ću pucati sebi u glavu ako me otkriju. Živ im ne bi u ruke nizašto na svijetu - prisjeća se Ivan.

Emocije naviru. Otpijamo gutljaj vode.

- Prošlo je četiri, pet sati. U blizini sam čuo glasove i ugledao siluete, bila je već noć. Prvi koga sam ugledao bio je Ale - napukne Ivanov glas.

Cijelo to vrijeme Ivan je bio pri svjesti, a dolazak svojih suboraca doživio je kao sami dolazak spasitelja.

- Da nismo bili u kondiciji u kojoj smo bili, sigurno ne bi preživio. Sjećam se patnje i boli dok su me nosili strmom kozjom stazom kojom smo se spuštali. Bilo je pogibeljno jer nisu vidjeli kamo staju, a staza je bila uža od širine nosila - priča Ivan, a Ale dodaje.

- Uza sve to, najteži je bio taj vonj krvi, sprženog mesa, šatorsko krilo je bilo natopljeno krvlju. Uspjeli smo ga dovesti do bolnice i vjerujte da smo od olakšanja tada pucali u zrak, kao da je rat završio. 

Napetost i neizvjesnost hoće li Ivana zateći živog, jesu li ga već pronašli neprijateljski vojnici i gdje se oni nalaze, sva ta pitanja na koja nisu imali odgovora dok su se penjali prema Bosanci, odgovor su dobili kroz pucnjavu olakšanja ispred bolnice, kada su svog suborca ostavili "na sigurnom".

- Čitavo to vrijeme sam ostao priseban. Sjećam se liječnika koji su odgrnuli to šatorsko krilo i odmaknuli glavu, sjećam se da su kliještima morali rasjeći gumu koja se usjekla u nabreklu nogu. Kad su me vodili na rentgen sjećam se da me je jedan poznanik potapšao po ramenu i rekao - spasit će te. I onda sam izgubio svijest. Probudio sam se sutradan i prvo popipao imam li nogu. Bio sam gotovo siguran da će mi je morati amputirati - prisjeća se Ivan.

Uskoro su teški ranjenici iz dubrovačke bolnice zajedno s djecom i majkama brodom "Slavija" trebali biti prebačeni u Rijeku. More je bilo nemirno, brod se jedva valjao. A, onda vijest kao iz horora. Trebalo je u Zeleniku, na provjeru.

- Ušle su bradonje s puškama, između njih "bijelci". Ostao sam zadivljen reakcijom jednog Zagrepčanina koji je na neke primjedbe bradonja kako će pucati, sa smjelošću odgovorio - ti i možeš jedino pucati na nas kada smo ovako na nosilima na podu. To je valjda trenutak kad misliš kako više ništa ne možeš izgubiti - prisjeća se Ivan.

Uslijedio je dugotrajni oporavak, ali noga mu je sačuvana. A kako to već ponekad život skroji, u varaždinskim toplicama je upoznao i svoju sadašnju suprugu s kojom ima tri sina.

Jedan je u Irskoj, drugi se odlučio postati profesionalni vojnik, ne baš uz pretjerano početno oduševljenje svog oca, dok je treći tu i razmišlja o odlasku u Austriju.

Je li Hrvatska država za koju ste se borili, je li vam se odužila na pravedan način?

- Uvijek bih ponovio svoju ulogu u obrani svog doma i Hrvatske, a o svemu što je uslijedilo ne razmišljam. Svatko ima svoj život i svoju sudbinu, tako gledam na to, riješio sam sve u svojoj glavi, ne okružujem se s ljudima koji stalno pričaju o negativnim pojavama i nepravdama u društvu. Time bih zatrovao sebe, stvorio sebi pritisak, ne vodi me to ničemu dobrom. Imam barku, pođem na ribanje, ronim, bavim se maslinarstvom, trudim se ostati pozitivan, ne gledam crnu stranu života.

Čovjek reagira instinktivno i bira svoju stranu. Ili jesi ili nisi. Tako misli Ale.

- Najbitnije je da se čovjek usudi reagirati, da je svjestan da ne smije ostati pasivan, da se mora uključiti. Tome učim i svog sina. Da mora zaštititi slabijega i da ne smije okrenuti glavu. Kakvo bi bilo društvo kada bismo svi okrenuli glavu - retorički zaključuje Ale koji je bio i među specijalcima koji su se s položaja izvan Dubrovnika u Grad vratili čim su čuli za napad na Srđ. Bio je i među onima koji su se popeli na Srđ čim je stigao. 

Ni jedan ni drugi ne busaju se u prsa i ne viču na sav glas da su branitelji koji su ostvarili hrvatski san. Samozatajni su bili 1991., i danas su. Znali su što je ispravno napraviti i bili su mjera domoljublja. A ona veza koja ih je kao jedinicu spojila u Domovinskom ratu čvrsta je kao što je čvrsto bilo povjerenje jednih u druge dok su ležali u rovovima ili stvarali crtu obrane svoga Grada i države. To su osjećaji koji spajaju braću. S ratišta.





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube