KULTURA
29.11.2015 u 17:11

Što čita anarhist, profesor sociologije i književnosti Ljubo Grgurević?

Ja sam Ljubo Grgurević, završio sam sociologiju i komparativnu književnost, zaposlen sam u jednoj udruzi, aktivan u nekim građanskim inicijativama, ali kao anarhist ne cvjetam baš u okvirima građanskog. Istražujem onda mogućnosti radničkog angažmana u Dubrovniku, kroz edukaciju, sindikalizam i zadrugarstvo. Član sam grupa Mreža anarhosindikalista i Centar za anarhističke studije. Nabrojat ću i opisati neke knjige koje su oblikovale moje stavove i koje mi se čine važnima za podijeliti, ili bar dojmljivima, u slučaju književnosti. I jest, treba čitati. Eh, kamo sreće da se djecu ne ubija prisilnom prekomjernom lektirom zbog koje im ostane cjeloživotna averzija na knjige, pogotovo klasike. 


komentara  0

Summerhill je ime jedne škole internatskog tipa, u Engleskoj, koju je osnovao A.S. Neill 1921. Tako se zove i knjiga koju je napisao o životu i iskustvima kao ravnatelj i vlasnik te škole. A škola je zasnovana na potpunoj slobodi učenika, koji ako neće ne moraju ni ići na nastavu. Žive u internatu i igraju se dok za praznike ne odu u roditeljske domove, i mogu u toj školi biti od četvrte-pete do šesnaeste godine a da ne odu ni na jedan sat, a bio je jedan da jedan nije naučio ni čitat ni pisat, božemiprosti. Naučio je u kasnim dvadesetima kad mu je konačno dosadilo biti nepismen, u mjesec dana. Ipak, Neill se kune da se tako djecu najbolje odgaja. I to sasvim uvjerljivo i nadahnjujuće obrazlaže. Škola usprkos periodičnim valovima pritisaka od ministarstva školstva postoji i danas, slobodna i samoupravna (najmlađe dijete i ravnatelj imaju jedan glas, na redovnim skupštinama koje upravljaju životom škole).

Louis Adamič je neki naše gore list, Slovenac mislim, koji je živio i radio u Americi i 1930. godine objavio knjigu Dinamit – povijest klasnog nasilja u SAD-u. Kod nas je prevedena na hrvatski već 1933., i ja sam lani u odličnoj maloj knjižari i antikvarijatu Što čitaš u Zagrebu postao njezin ponosan vlasnik i raspačavač fotokopiranjem (javiti se na ljubog@yahoo.com). Knjiga počinje kratkim autorovim predgovorom hrvatskom izdanju i citatom američkog kapitalista Jaya Goulda  "Ja mogu unajmiti polovinu radničke klase da ubija drugu polovinu". Ovo je knjiga o kapitalizmu i državi iz vremena prije PR-a. Brutalna iskrenost i otvoreno nasilje ranih kapitalista vrlo su poučni. Ah, zašto li je svijet ovakav kakav jest, nepravedan, nasilan, ekološki neodrživ...? Dobar dio razloga je u tome što su policija, vojska, i plaćeni odredi ubojica kao što je agencija Pinkerton i sl. poubijali dovoljno štrajkača, radničkih aktivista i organizatora, onih ljudina, oba spola.

An Anarchist FAQ (često postavljana pitanja o anarhizmu) je tekst kojeg je napisala internacionalna grupa anarhista surađujući preko interneta u njegovim ranim danima, 1995. Radi se o opsežnom tekstu koji stanuje na na internetu, na nekoliko adresa, i, pregledno strukturiran, dokumentira anarhističku teoriju i ideje, istražuje interne debate unutar anarhizma i osporava učestale argumente protiv njega. Od svog prvog objavljivanja 1996. do danas konstantno se popravlja i proširuje, pa je tako sada na internetu dostupna njegova 14. verzija objavljena 2014.
Izdavačka kuća AK Press je 2008. objavila kao tiskanu knjigu prvi svezak (Volume I) AFAQ-a,  a zatim 2012. i Volume II, na ukupnih 1100 stranica. Anarchist FAQ još nije preveden na neki od BHS jezika, osim pojedinih podpoglavlja tu i tamo. Ali tko se služi engleskim ili nekim od 8 jezika na koji jest preveden, ovo mu/joj je središnje mjesto za učenje o anarhizmu, a što preporučujem.

Black Flame: Revolutionary class politics of anarchism & syndicalism (Crni Plamen: revolucionarna klasna politika anarhizma i sindikalizma) je knjiga dvojice južnoafričkih autora, Luciena van der Walta i Michaela Schmidta, iz 2009., koja se bavi idejama, poviješću i značajem široke anarhističke tradicije kroz 150 godina svjetske povijesti.  Knjiga je značajna i fascinantna iz nekoliko razloga. Kao prvo, jer reorganizira "kanon" anarhističkih teoretičara, izbacujući iz njega autore koji su tek preteče, ili su nebitni za anarhizam kao masovni pokret, a jedina masovna "struja" i tradicija  anarhizma je revolucionarni sindikalizam odnosno anarhosindikalizam. Tako iz klasičnog "kanona" središnjih mislioca anarhizma ispadaju Godwin, Stirner, Tolstoj, pa čak i Proudhon, a anarhizam autori definiraju ne tek kao protivljenje autoritetu, nego kao koherentnu ideju bezdržavnog slobodnog socijalizma najbolje predstavljenu kroz djela prvenstveno Kropotkina i Bakunjina, te Malateste, Rockera i dr. ali i brojnih nezapadnih ličnosti. To je drugi veliki doprinos ove knjige, što je prikazala i nezapadne anarhističke pokrete i ličnosti pokazujući time da anarhizam nije samo europsko-američki fenomen.

Anarhosindikalizam u 20. stoljeću Vadima Damiera je još jedan odličan pregled anarhosindikalističke povijesti, od raspada Prve internacionale (Međunarodno radničko udruženje) kada su se Bakunjin i anarhisti razišli s Marxom, Engelsom i sljedbenicima njihovog državnog socijalizma, otpisujući ga kao autoritaran, besmislen i potencijalno okrutan i katastrofalan (kakva predikcija, a?)... pa preko klasičnog revolucionarnog sindikalizma francuskog CGT-a, suprotstavljanja boljševizmu, nasilnog gušenja sindikata u fašističkoj Italiji, Njemačkoj, preko Španjolske revolucije, pa "klasnog mira" socijalne države nakon Drugog svj. rata do neoliberalne današnjice i time nove relevantnosti anarhosindikalizma i njegovog ponovnog laganog rasta. Hrvatsko izdanje je u pripremi.

George Orwell najpoznatiji je kao pisac 1984. i Životinjske farme (gle, Big Brother i Farma! Ha ha! Je li Tvoje lice zvuči poznato isto po nekoj knjizi?). U tim knjigama se on kroz alegoriju bavi totalitarnim režimima. Ja bih ovdje izdvojio njegovu knjigu Kataloniji u čast, u kojoj on opisuje svoje sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu, svjedoči o spektakularnoj anarhističkoj revoluciji i istinskom radničkom i seljačkom samoupravljanju koje je zatekao u Barceloni i Kataloniji. No, zbog Sovjetske "pomoći" španjolskoj Republici i beskrupulozne politike jača staljinistička Komunistička partija Španjolske. Sav karijeristički beskrupulozni ološ koji se zatekao na republikanskoj strani rata upisuje se u tu najperspektivniju stranku. Sve moćniji komunisti prema Staljinovoj vanjskoj politici guše revoluciju, napadaju seljačke kolektive, pune zatvore političkim neprijateljima,naročito anarhistima i nestaljinističkim marksistima, likvidiraju. Na frontu ranjeni Orwell i njegovi suborci iz milicije stranke POUM skrivaju se po Barceloni od staljinističkih agenata dok ne organiziraju bijeg preko francuske granice.

Na mene su dosta utjecale dvije knjige engleskog znanstvenika i oksfordskog profesora na katedri za popularizaciju znanosti Richarda Dawkinsa. To su njegov klasik Sebični gen i bestseler Iluzija o Bogu. Iluziju o Bogu pročitao sam za vrijeme studija i ona me je, točno kao što je bila autorova namjera, kristalnom jasnoćom argumentacije oslobodila da bez zadrške mogu reći da sam ateist. Za čist početak. Dawkins je poznat kao zastupnik aktivističkog ateizma, antiteizma zapravo, jer je štetnosti vjere u Boga i licemjerja i terora od religije već dosta, veli. Pa može se čovjek složiti, no da se ne bi pretvorio u stereotip arogantnog ateista predlažem da čovjek svoj ateizam uravnoteži knjigom Religija za ateiste britanskog filozofa (i ateista) Alaina De Bottona, u kojoj pokazuje što ateisti mogu od religije naučiti. U tom smislu, čeka me da je pročitam i knjiga Anarhija i kršćanstvo, anarhista i teologa (evo, moguć spoj) Jacquesa Ellula.

Druga Dawkinsova knjiga koja me je dojmila je Sebični gen, njegov klasik iz sedamdesetih, apdejtan otad kroz nekoliko izdanja. U toj knjizi na popularnoznanstven način objašnjava evolucijsku biologiju, ali i psihologiju, a kroz teoriju mema i evolucionizam u kulturi. Fasciniralo me kako objašnjava nastanak Života, od jednog sasvim razumljivog, plauzibilnog, logičnog koraka do sljedećeg, pa sljedećeg, tako da od nežive molekule dođemo do žive stanice, živog organizma. Čovjek čitajući doslovno otkriva tajne svijeta, i osjeća epifaniju otkrića, kao da je sam genije. Pa onda o znanstvenom evolucijskom uporištu za etiku i moral – dobri momci stignu prvi. Pa o seksualnim strategijama jedinki, od insekata i drugih životinja do ljudotinja. No, drug anarhist i biolog odlikaš upozorio me da smanjim oduševljenje Dawkinskom, pričajući mi o knjizi genetičara Goulda i Lewontina, koji upozoravaju na prepojednostavljivanje kompleksnosti genetike kod sociobiologa, pa i Dawkinsa, i njihove narative svjesno ili nesvjesno obojene vladajućom kapitalističkom natjecateljskom ideologijom. A ta dvojica nisu sovjetski znanstvenici, odgovorio mi je, nego face s Harvarda, samo marksisti, svjesni da nema vakuuma bez ideologije, pa ni u znanosti. E pa svašta. Sad mi valja i to pročitat.

Malo književnosti. U sjećanju su ostale najviše dječje i omladinske knjige, kad je bilo vremena za čitanje, i kad se moglo opustit, uživjet, prije nego čovjek raščara svijet kroz odrastanje i obrazovanje. Adrian Mole Susan Townsend, to se može i odrastao čitat, tko nije u mladosti. Sjajno! Sjećam se jakog dojma nakon knjige Pregršt zvijezda, treba potražit na netu, neko odrastanje u Iranu, Siriji, đe li, bio sam premal da zapamtim. Sofijin svijet Josteina Gaardera, nastavnika filozofije i pisca, u kojoj on kroz roman uči mladog čitatelja povijesti filozofije, uz kraj od čije ti se fantastike zavrti u glavi. Barem u toj dobi. Pa naša književnost za mlade, npr. Bitange mirno Pera Zlatara ili Kužiš stari moj Zvonimira Majdaka (nisam još isprovo Majdakov pornografski opus napisan pod pseudonimom Suzana Rog, valja li?), pa Tribusonova Legija stranaca. Od Tribusona sam tada prihvatio da su Stonesi kulji od Beatlesa, prava rock životinjskost nasuprot dražesnim harmonijama za djevojčice u Beatlesa. Poslije sam čitao White line fever, autobiografiju Lemmya Kilmistera iz Motorheada koji se isto dotakao Stonesi – Beatlesi opozicije. Pa kaže da su, obrnuto općoj percepciji, Stonesi zapravo londonski bogatunski šminkeri, a da su Beatlesi pravi mačo working class momčine koji su iz radničkog lučkog Liverpoola pošli svirati u krčme mornarskog Hamburga i tamo prekaljeni vratili se u Englesku i uspjeli.

Od "prave" odrasle književnosti čovjek zapamti klasike, možda i jer snobovski zarezuje da ih jest pročitao. I tu me valjda sve dojmilo, nije klasik bezveze klasik. Mada, svi su na faksu voljeli Garciu Marqueza, Sto godina samoće, ili Bulgakovljeva Majstora i Margaritu, ali meni je to bilo naporno.  Zolin Germinal mi je bio odličan, vrlo mi je bitna ta knjiga koja se bavi uvjetima radničkog života u devetnaestostoljetnoj Francuskoj, radničkim pokretom i preobrazbom okej mladića u oholog vođu u radničkoj organizaciji. I neuspjehom štrajka, i nazad u rudnik. Ili Hemingwayev Kome zvono zvoni, opet španjolski građanski rat. Hemingway je prokontao komuniste kao spletkare, u čijim se internacionalnim jedinicama i borio, ali oko anarhista je potpuno popušio staljinističku propagandu: anarhisti su mjesni pijanci, oko bunkera anarhističkih jedinica sve je izasrano jer nisu odredili gdje se vrši nužda...

Pamtim roman Margaret Atwood Gazela i Kosac. Bliska distopijska budućnost. Svijet je podijeljen na čuvana ograđena uredna i udobna mjesta gdje živi vladajuća klasa gazda i biotehnologa. Biotehnologija je ključna. Ostatak svijeta je Plebeja, gdje žive siromašni, neobrazovani, u bijedi, bandama, kriminalu, zagađenju, političkoj nebitnosti i nemoći... Glavni lik je momak iz vladajuće klase, ali nenadaren za znanost i tehnologiju, nego više ovako umjetnik. Pa završi neku jadnost i nebitnoću od umjetničke akademije i radi kao smišljavač slogana za biotehnološke korporacije. Jedini prijatelj mu je genijalan đak, kasnije vrhunski znanstvenik nadimka Kosac. Odrastaju gledajući tv-šoue gdje se ljudi samoubijaju za pare, pa neku bolesnu pornografiju, gdje si meso iz Plebeje uzajamno svašta čini. Prometejski genijalni tehnoznanstvenik Kosac učini pred kraj romana nešto epohalno, a ovaj smušenjak od glavnog lika dobije u tome presudnu ulogu.

Zen i umjetnost održavanja motocikla, ispitivanje vrijednosti. Teško prohodan roman Roberta Pirsiga zbog umetnutih filozofskih eseja (Što je kvaliteta?) koje razmišlja glavni lik dok se vozi s sinom dječakom iza sebe na motoru preko Amerike. Ali knjiga nagradi za trud. Kao što je autora odbio 121 nakladnik, a kad je knjiga 1974. konačno izdana, postala kultna i trajni bestseler. Sinteza klasičnog i romantičnog doživljaja svijeta. Leta kroz krajolik i mirisa okoline dok se vozi na motoru, ali i kompleksne mehanike kojom nas motor vozi.





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
casablanca
KULTURA
0      13|02|20 u 17:26
Kultna Casablanca za Valentinovo u Visiji
Christiano_Pambianchi
KULTURA
0      13|02|20 u 14:58
Dvije fatalne ljubavi Cristiana Pambianchia
sveti_tripun_naslovna
KULTURA
0      09|02|20 u 15:55
FOTO/VIDEO: Mnogi Dubrovčani u Kotoru u procesiji Sv. Tripuna
libro_sv_vlaha
KULTURA
0      07|02|20 u 20:27
"Libro svetog Vlaha" sutra u Lazaretima
lindjo_naslovna
KULTURA
0      07|02|20 u 20:01
FOTO: NAKON DUGIH 40 GODINA Linđo predstavio nosač zvuka "Poslušajte ljudi glas ovoga"

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube