„1977. sam se oženio u Gradu u crkvi Sv.Andrije. Vjenčao me moj Konavljanin don Ivo Bjelokosić, a vjenčani kum mi je bio tadašnji predsjednik općine pok. gospar Ante Vetma".

U kakvim su se automobilima vozili načelnici bivše Općine?

Mi smo vazda imali dobro auto Mercedesa. Prvi je bio Mercedes, danas bi to bio S klase, a nekad i E klase, međutim Dubrovnik je vazda imao dobar auto, a građani ovoga grada to nikad nisu zamjerali.

Bivša općina Dubrovnik bila je od Mokala do Prevlake i imala je dva službena automobila sa dva profesionalna vozača. Komitet je imao jedno auto, a jedno Socijalistički savez i to je bio cijeli vozni park rukovodstva Općine. U današnjim strukturama tog područja auta ima dosta i previše.

Što je tada bilo u opisu radnog mjesta službenog vozača ?

Osim što sam vozio predsjednika i njegove goste bio sam zadužen za održavanje i ispravnosti auta i nikad nije bilo problema. Također kad smo odlučili promijeniti auto uvažavalo se moje mišljenje, jer je to bila moja struka. Jednom prilikom tvornica Mercedesa mi je dodijelila zlatnu značku za pređenih 300.000 kilometara, jer je to tada bila velika kilometraža za taj tip motora.

Jeste li vi savjetovali kupnju najnovijeg BMW-a ?

Moram reć da je ovo prvi put da me nisu pitali za mišljenje iako je gradonačelnik tražio od mene da pribavim ponude. Ja sam nabavio ponude od Mercedesa i Audija s time da preuzmu otkup starog auta. Cijene su bile za jednog i drugog približne nabavljenom BMW-u. Međutim netko je odlučio da se kupi BMW, a staro auto je ostalo u garaži i teško će se prodati. Mislim da je BMW dobro auto, ali da ovom gradu pripada veće i komfornije auto s obzirom na protokolarne potrebe gradonačelnika.

Dosljedan i u mirovini 

U manirama pravog dubrovačkog gospara, nije htio, usprkos mom inzistiranju ispričati niti jednu pikanteriju iz svojih 40 godina za volanom. A vozio je sve državnike i uglednike koji su Grad došli od 1970. pa sve negdje do 1995. , osim Tita i Pape.

„Sad je protokol drugačiji, kolone auta dolaze iz Zagreba, a prije bi se potreban broj auta našao unutar postojećih firmi u Gradu, auta bi se tehnički pregledala i ostala je odgovornost na vozaču.", objašnjava nam Miljas.

S Tuđmanom na pregovore u Igalo

Vožnju koja mu je ostala urezana u sjećanje i koja mu je donijela strašne posljedice, ipak nam je prepričao.

91. vozio sam u Igalo predsjednika Frana Tuđmana, Hrvoja Šarinića i Mata Lauševića.. Tuđman je išao na pregovore u Igalo s Lordom Owenom i Miloševićem.
Mato Laušević je na sjedištu do mene ostavio automat. Bili smo spušteni na jedan parking ispod glavnog ulaza, a na glavnom ulazu bila je Miloševićeva kolona. Ja se taj dan nisam smio pomaknut od auta, a na zidiću poviše auta izredalo se puno ljudi koji su pogledali auto i automat na sjedištu.

Oni su već tada imali program što će napravit. Netko je sigurno reko kad dođemo u Konavle, Ivu Miljasu treba zapalit kuću. U mene u selu, u Mihanićima od 30 kuća nijedna nije spaljena, osim moje dvije, do temelja. Miho Šemeš iz Lovorne koji je zarobljen i odveden u Morinje, mi je reko da su njega pitali „Đe je Miljasova kuća?"

Što je bila dužnost službenog vozača u ratu?

Za vrijeme Domovinskog rata ostao sam u Gradu đe sam radio svoj posao. U općini je bilo možda petnaestak ljudi koji su svaki dan dolazili na posao i ja sam bio jedan od njih. Meni ni ljudima koji su bez radne obveze ostali radit u tim uvjetima, nitko nije rekao niti hvala, a kamo li da smo dobili kakve beneficije.

Kad se promijenila vlast u Gradu mi smo pojedinci trebali dobiti nagradu za 20 godina rada u službi, nismo to dobili, nego su naše nagrade bez da su nas i pitali dali u dom Vukušić. Neka su, meni je drago da su dane nekome kome su bile potrebne, ali se napisalo da smo se mi dobrovoljno odrekli. Mi smo shvaćeni odmah kao nekakvi neprijatelji jer smo tu bili otprije.

Nije lako biti službeni vozač jer na ovom radnom mjestu, moraš se zbližit s osobom koju voziš. S njom si ujutro, popodne, kasno naveče. Odlaskom te osobe sav minuli rad pada u vodu, i opet se treba upoznavat i zbližavat s drugom osobom, a o mom radu odlučivali su ljudi u radnoj zajednici koji nisu znali o tragovima moga rada. Nikad se s familijom ništa nisam mogao unaprijed dogovorit, jer nikad nisam znao kad će me zazvat.

Kakav je danas odnos među zaposlenicima Grada?

Promijenio sam 12 predsjednika općina i gradonačelnika, odnos s ljudima je nekako bio prisniji nego što je to danas. Mislim da je to posljedica rata i stranačja.

U četrdeset godina vožnje niste napravili niti jedan prekršaj, niste se nikad sudarili. Jeste li vi sporo i oprezno vozili u čemu je tajna?

Treba znat vozit, treba auto poznavat, treba vladat sa autom, a ne da auto vlada s tobom. Volim brzo vozit, ali gdje uvjeti postoje za brzu vožnju. Sigurnost uvijek mora biti na prvom mjestu. Što se tiče prekršaja nisam bio pošteđen novčanih kazni za prekoračenu brzinu. 

Što ćete sad kad ste pošli u mirovinu ? Planirate li se po penzionerski šetat po Gradu i uživat u miru i tišini?

A, ne, ne. Sad ću se potpuno posvetiti vinogradu i vinarstvu i nastaviti obiteljsku tradiciju. Povratkom u Konavle trebalo je obnoviti sve što je uništeno i u tome nam je pomogla obnova, a ostalo mi sami. Imam dva sina od kojih je stariji Miho završio menadžment a mlađi Zvonko za enologa.

Ušli smo u velike kredite da bi realizirali obnovu vinograda i podruma. Zasadili smo 3 hektara novog vinograda autohtonih sorti i to plavac mali, kaštelanski crljenak, maraštinu, dubrovačku malvasiju i grk. Osnovali smo poduzeće i krenuli svim snagama u proizvodnju. Imamo vrhunsku tehniku u podrumima, prilagođeno našim kapacitetima. Naša su vina zaštićena, plasman je dobar, nismo imali padova u proizvodnji što je jako važno. Sad namjeravam uredit jedan prostor u kući u Konavlima gdje bi mogli primit jedan autobus gosta na degustaciju vina.