Preskakanje ruševina u mraku, vriskovi susjeda koji u panici sa svjetlom baterija pokušavaju izać iz mjesta i dočepat se sigurnog i mirnog tla. Ljudi su bili uznemireni, nije se znalo je li tko stradao, je li ima zatrpanih… Pravo je čudo da nitko nije bio niti ozljeđen.

6.9. ujutro smo tek vidjeli rezultate razornog potresa, apsolutno svaka kuća je imala neko oštećenje, neke kao da nikad nisu ni postojale, kamenja, kupa, prozora, namještaja, svega je bilo po ulicama…Stijene s obližnjih
brda kotrljale su se prema mjestu, a to se znalo dogoditi i godinama nakon potresa. Crkve Sv. Vlaha i Sv. Liberana, Kaštio, Knežev dvor… sve je bilo oštećeno.

Moj otac kaže da ga je moj brat Petar spasio. Rodio se 2. rujna, tri dana prije potresa i baš to veče su slavili i nisu sjedali za stolom za kojim su, inače, cijelo ljeto sjedali, a za vrijeme potresa baš na taj stol je pao dimnjak sa susjedove kuće.

Stonjani koji su se tek bili vratili u mjesto, nakon Domovinskog rata, koji nas je pogodio, više nisu htjeli napuštati svoje mjesto. Kamp kućice i kontejneri poslužili su kao privremeni smještaj dok se Ston obnovljao. Neki su u improviziranom naselju živjeli i više od 10 godina. Iako su uvjeti za život bili teški, ljeti je bilo prevruće, zimi prehladno, svi su koristili zajednički wc, zajednički izvor vode, prali suđe i robu na otvorenom, osjetilo se neko zajedništvo i empatija, ja sam, kao dijete na neki način i uživao u tom kampu u kojem smo živjeli. Nama, djeci bez brige i pameti, je bilo super što smo si odjednom svi susjedi. Obnova je dugo trajala, čak i one kuće s manjim oštećenjima nisu bile useljive, jer je sve oko njih dugo bilo ruševina. I dan danas, iako je mjesto obnovljeno, imamo podsjetnike na taj dan, kuće s neriješnim vlasničkim papirima koje se raspadaju od onda, prijete mještanima.

Dvadeset godina nakon potresa Ston i je dalje gradilište, ali onakvo kakvo smo dugo i priželjkivali. Nakon 20
godina ovo ljeto je misa za Sv. Liberana održana u istoimenoj obnovljenoj crkvi. Crkva Sv. Vlaha je u procesu obnove. Društvo prijatelja dubrovačkih starina već godinama radi na obnovi i izgradnji zidina i Kaštia. Na Ponti se gradi lučica, igralište na batali, a kule koje su bile dio stonskih zidina, uređuju se i postat će šetnica koja će biti još jedan podsjetnik na povijesni značaj Stona.

Ston je mjesto puno potencijala koje treba znati iskoristiti, da nije bilo solane, tko zna kako bi se Dubrovačka republika pasala u diplomatskim odnosima s Osmanskim carstvom. Povijesno i kulturološki, značaj Stona još nije zaživio kao u vrijeme prije rata (tako mi govore), ali promjene koje su se počele događat u zadnjih par godina daju nadu da će Ston biti i življi nego je ikad bio, i to ne samo ljeti, nego i zimi.