Javnu tribinu započeo je Denis Pavela čitajući pismo jedanaestogodišnjeg dječaka u kojem stoji kako mu se drugi učenici rugaju i ponekad se pita zašto je došao na svijet.
„Ne treba čekati datum obilježavanja Svjetskog dana prevencije nasilja nego bi se o tome trebalo govoriti i kroz cijelu godinu“, izjavio je Pavela.

„Neke od vrsta nasilja su verbalno, kojemu je izloženo 80 posto djece, spolno nasilje koje je  prisutno već u šestome razredu te relacijsko ili prikriveno nasilje u kojem djeca koriste neke od svojih vršnjaka kako bi postigli svoje ciljeve prikrivenim oblicima nasilja. Međutim, danas je prisutno sve više promatrača nasilja u kojem djeca promatraju svoje vršnjake kako fizički ili verbalno napadaju druge te takvi promatrači pri tome ništa ne poduzimaju. Vrijeme se promijenilo te su tako dječaci obično relacijski nasilni, a djevojčice su te koje su fizički nasilne“, istaknula je profesorica Bilić.

Jedan od primjera koje je profesorica navela je i taj kako je jedna djevojka u Zagrebu koju je ostavio dečko ukrala njegove lozinke i ispisala ga sa svih fakulteta. Drugi primjer je bio kada je djevojka napravila lažni profil kako bi se osvetila bivšem dečku. Uzela je njegovo ime i prezime i njegove podatke te pisala kako prodaje drogu i da tko želi kupiti može se javiti i biti će mu isporučeno.

„Elektroničko nasilje jedan je od problema današnjice, te kada se nešto napiše na internetu zauvijek ostaje zapisano, a šanse za sankcioniranje su skoro nikakve. U Hrvatskoj skoro 55 posto djece izloženo elektroničkom nasilju. Neke od vrsta elektroničkog nasilja su vrijeđanje porukama, elektroničko ogovaranje i klevetanje, elektroničko razotkrivanje, lažno predstavljanje- stvaranje lažnih profila kao i video snimanje napada.

Često se na internetu mogu vidjeti snimke fizičkog nasilja među vršnjacima, a to sve netko snimi i objavi te potiče druge na interakciju da komentiraju ili npr. napišu čiji je udarac bolji. Depresija je dugoročna posljedica takvih problema, zbog toga se djeca osjećaju bezvrijedno, bezizlazno i bespomoćno, a ponekada dolazi i do pokušaja suicida. Kako ne bi dolazilo do takvih problema potrebno je često govoriti o njima“, zaključila je profesorica Bilić.