VIJESTI
18.02.2018 u 20:01

KASARNA u srcu Grada: mnogim je vojskama bila dom, a zbog nekih žene nisu same izlazile

Dubrovačka „Kasarna“ odavno je prestala biti zgrada koja se povezuje s vojskama, koje su kroz njezinu povijest, tijekom osvajanja i oslobađanja Dubrovnika, u njoj boravile. Tamo je danas smješten Ured državne uprave, glavna pošta, a uskoro bi u obnovljeno istočno krilo trebao useliti i dubrovački arhiv. Istražili smo malo povijest ove zgrade koju je Općina Dubrovnik sagradila 1899. za smještaj 81. domobranske pukovnije carske vojske, a sve do 1972. bila je dom mnogim vojnicima brojnih nacionalnosti i uvjerenja, među ostalim i Senegalcima, koji su izazivali čuđenje građana, a žene i djevojke nisu same izlazile vanka.

Napisala: Katarina Fiorović


komentara  0

1895. godine Dubrovnik je dio Habsburške monarhije (Austro-Ugarske), odnosno jedan od 12 kotareva carske pokrajine Dalmacije sa središtem u Zadru. Obuhvaćao je sedam općina: Dubrovnik, Rijeku dubrovačku, Breno (Župa Dubrovačka), Zaton, Lopud, Koločep i Šipan. Na čelu svake općine bio je načelnik, a na čelu Općine Dubrovnik, koja je bila sjedište kotara, bio je poglavar kotara, istovremeno i načelnik općine Dubrovnik Frano Gondola (Gundulić). Svaka općina imala je općinsku upravu i općinsko vijeće. Dubrovačko općinsko vijeće tada broji 36 vijećnika.

Na sjednici Općinskog vijeća 8. studenog 1895. vijećnici su izglasali „Odobrenje poduzetne pogodbe“ s poduzetnikom Paskom Jobom za gradnju domobranske kasarne u Gružu. Job se uz podršku svog poslovnog „ortaka“ Ivana Vuletića jedini javio na „dražbu za gragjevno poduzeće“ u zadanom roku i ponudio cijenu, nešto manju nego što je prikazana „trebovnikom“ u natječaju, ali bez zanatlijskih radova. Drugu ponudu, koja je uključivala zanatlijske radove dao je stanoviti poduzetnik Jelić, no prekoračio je rokove. Na sjednici se raspravljalo bi li ipak Jelićevu ponudu trebalo prihvatiti. U tijesno je s razlikom od jednog glasa, Job ipak dobio posao vrijedan 160 000 fjorina. Rok završetka radova bila je veljača 1897.

Općina je za kupnju zemljišta i gradnju od zaklade „Blago djelo“ uzela zajam od 180 000 fjorina, koji se obvezala vraćati uz kamatu od 4 posto u godišnjim obrocima od 11 400 fjorina. Pasko Job je prije prijave na natječaj morao uplatiti jamčevinu od 8 000 fjorina, koju je trebao dobiti nazad nakon završetka radova.

Početni plan predviđa izgradnju vojarne za 1 bataljon (od 300 do 1000 vojnika) domobranske vojske i vježbalište.  No očito je došlo do nekih izmjena pa već 5. ožujka 1896. Općinsko vijeće donosi odluku o povećanju vojarne i to za cijeli jedan kat, jer u nju treba smjestiti ne više jedan, nego dva bataljuna vojske. Trošak izgradnje sada je 320 000 fjorina, a rokovi izgradnje na zahtjev Paska Joba se produžuju za 15 mjeseci.

U arhivu se čuva detaljan opis predviđenih radova s troškovnikom i zapisnicima nadzornika radova, koji su se značajno odužili. 28. kolovoza 1898. istekao je rok u kojem su radovi trebali biti dovršeni. Pogađate? Sve je kasnilo dobrih godinu dana.

24. prosinca 1898. Pasko Job se pravda kako su vremenski uvjeti razlog kašnjenja radova na krovu buduće kasarne:

„Nazad četiri dana meo je snijeg s vjetrom, a zadnja 3 dana bura radi koje se nije moglo ni putem hodit, a kamoli radit po kućnim krovovima“.

Tek 1899. u ljeto zgrada je završena. U arhivu se čuva dokument kojim udovica Paska, Benvenuta Job, 27. rujna 1899. traži povrat jamčevine, koju je njezin muž uplatio još 1895. Može se pretpostaviti da su tada radovi završili i da se vojska uselila u kasarnu. Općina se obvezuje održavati kasarnu, a od vojne uprave dobivat će dva puta godišnje naknadu u iznosu od 16 755 fjorina i 43 novčića za hranu i higijenu vojnika.

Prve su pritužbe austrijske komande u Gružu zabilježene 1900. Općina ih usmjerava na izvođača radova, a on se pravda da je primopredaja izvršena odavno. Vojnici i časnici koji su tada smješteni u kasarni imaju prigovore na loše izvedene prozore, začepljene dimnjake… Nedostatke popisuje povjerenstvo, koje Općini Dubrovnik nalaže da ih ispravi.

1904. vojna uprava traži popravak sata na kasarni i  oblaganje parne kupelji cementom. Žale se na odrone koji lome stakla na prozorima i na smrad zahoda, koji nemaju poklopce. Žale se da su zbog smrada, vlage i nedostatka svjetla, stanovi podčasnika „škodljivi zdravlju“. Žale se na septičku jamu koja je premala i bez poklopca, pa se za vrijeme kiša pretvara u smrdljivo jezero. Žale se i da je zdenac za pitku vodu popucao, da treba zamijeniti prozore i vrata, koji se ne mogu zatvoriti, da kroz pisarnicu zbog otpadanja žbuke puše vjetar, kroz zidove. Žale se i na krov i na začepljene cijevi u časničkoj kuhinji zbog kojih voda izvire iz zida i poda.

Općina i dalje ignorira njihove žalbe. Pretpostavljamo kako minimalno ipak održavaju zgradu, ali sudeći po žalbama, koje su uredno dokumentirane s troškovnicima od strane vojnih vlasti od 1901. pa sve do odlaska austro-ugarske vojske 1918. nisu se Dubrovčani baš potrudili oko poboljšanja uvjeta života.

To je vjerojatno potaknulo gradnju dviju vila na Boninovu u kojima su u unajmljenim stanovima živjeli časnici austrijske vojske s obiteljima, kao i zgrade sa stanovima za najam, koju je poviše Banja izgradio Božo Banac. Loši uvjeti života u dubrovačkoj kasarni, sve one koji su to mogli, natjerali su da žive u privatnom smještaju i Dubrovčanima plaćaju najam. 

1914. vojska je dobila dozvolu za izgradnju štale uz kasarnu, a 1915. komanda iz Mostara žali se na visoku cijenu radova. Iz Općine odgovaraju kako, zbog rata, samo jedan poduzetnik može izgraditi takvu zgradu, ali je skup.

29. svibnja 1918. povjerenstvo utvrđuje štetu koja je nastala nakon eksplozije hangara za hidroplane u Gružu. Potrebno je zamijeniti 100 stakala na zgradi i 49 na štali, a piše kako je od eksplozije otpao plafon u potkrovlju.

Nakon Prvog svjetskog rata dubrovačka je kasarna nakratko ugostila i postrojbe sila Antante u sastavu kojih su bile postrojbe francuskih kolonijalnih trupa, konkretno Senegalci.

"Obzirom na njihovu boju kože, a i kičaste, šarene odore izazivali su čuđenje stanovnika. Ovo nije moj osobni doživljaj, nego se sjećam pričanja u to vrijeme živućih svjedoka. Od tada potječe i pofrancuženi pjesmuljak: Kravä  travű pasë – telë repőm mašë, kao tobože govorenja francuskoga. Navodno se zbog Senegalaca žene i djevojke nijesu usuđivale same izlaziti, ali stoji činjenica da se  nakon njihova odlaska nije rodilo ni jedno tamnoputo dijete", ispričao nam je jedan gospar, koji se sjeća kazerme i njezinih stanovnika. 

1919. u dubrovačku kasarnu stiže nova vojska nove Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, točnije 14. bataljun Jadranske divizijske oblasti. Od Općine traže nacrte zgrade i korištenje iste prema ugovoru koji je potpisan s austro-ugarskom vojnom upravom.

Nova vojna komanda od gradske uprave traži čišćenje septičke jame u više navrata, no Dubrovčani se ponovno oglušuju. Vojska angažira poduzetnika Luigija Missonija koji im obavlja čišćenje, a račun od 2 720 kruna šalju Općini. Općina Dubrovnik pak odbija platiti taj račun jer tvrde kako ugovor s ovom vojskom nisu potpisali, a ako već inzistiraju da stari ugovor vrijedi, traže i plaćanje najma za vojarnu. Posljednji dokumenti vezani za ovu zgradu, dostupni u dubrovačkom arhivu su upravo zahtjevi Jadranske divizijske oblasti za popravcima i održavanjem upućeni Općini i zahtjevi Općine Dubrovnik za isplatom najma za 1919., 1920. i 1921. godinu, kao i doprinosa za vodu za 1920. i 1921.

Te 1921. Općina s Vojnim erarom (vojnom upravom)  potpisuje ugovor o razmjeni nekretnina  „sa svrhom da se u gradu Dubrovniku očuva karakter historijskog spomenika i omogući kulturni razvitak“. U zamjenu za gradske zidine, tvrđave, Sponzu, Rupe, Lazarete i druge građevine u povijesnoj jezgri u kojima su planirani civilni i kulturni sadržaju, ustupa im vojarnu u Gružu i zemljište za izgradnju vojne pekare, također u Gružu.

Daljnji tijek povijesti Kasarne ispričao nam je po svojim sjećanjima jedan naš sugrađanin. Naime on se sjeća kako je prije Drugog svjetskog rata na ulazu u kasarnu na kapiji bio natpis na latinici i ćirilici „Kasarna 3. pešadijskog puka Boke kotorske“, a u okruglom prozorčiću na pročelju zgrade isticao se dvoglavi „beli orao“, grb Kraljevine Srbije.

"Mi smo živjeli  blizu kazerme u kojoj je bila i pekarna vojničkoga kruha. Vonjale su cijele Šipčine. U butigama je kilo škuroga kruha koštalo 2 dinara, a "panjoku" (kumis, vojnički kruh) koja je težila oko 60-70 dkg i ako je bila od prethodnog dana, kupovali smo od soldata za 1 dinar, a ako je bila freška, od danas, onda dinar i po. Kasnije smo kupovali i od Talijana, ali su oni pekli neke male panjoke i ne sjećam se pošto su nam ih prodavali. U kazermi su bile i konjušnice, pa je naš susjed od vojnika kupovao dlaku iz konjskoga repa koju je upredao i činio ometce, kojima je oko Grebena lovio bulikan oborite ribe. Zanimljivo je da je struna morala biti samo od konja, a nikako od kobile (jer one pišaju po repu)", ispričao nam je svoja sjećanja naš sugrađanin.

1941. dolaskom Talijana kasarna postaje „Caserma Roma“, a u okruglom se prozorčiću ističe glava fašističkog vođe Benita Mussolinija. Nakon kapitulacije Italije zgrada je poluprazna. Tamo boravi jedan manji kontingent domobrana NDH. 

"Nakon što su Talijani otišli u kazermi je bila stacionirana manja postrojba domobrana. Jedne noći na potkrovlju zapadnog krila izbio je požar i cijelo krovište je izgorjelo. Za divno čudo, unatoč ratnih neprilika, pogotovo izoliranosti ovoga područja, ubrzo su se pokrenuli radovi na obnovi, pa je čak nadograđen jedan polukat. I danas je na istome mjestu", svjedoči naš sugovornik.

1944. u Dubrovnik dolazi Jugoslavenska vojska. Zgrada dobiva naziv po časniku mornarice Kraljevine Jugoslavije "Kasarna poručnika bojnog broda Milana Spasića". On je, naime, zajedno sa Slovencem Sergejom Mašerom u Boki potopio razarač "Zagreb" 1941. da ne bi pao u ruke Talijanima. Pritom su žrtvovali vlastite živote. Obojica su Pomorsku vojnu akademiju završili u Dubrovniku.

"Kad god se spomenem te kazerme, sjetim se kako sam jednoga dana, vjerojatno pedesetih, prolazio putem dok je u dvorištu preko onih jakih zvučnika, iz kojih su se inače orile borbene pjesme, prenošena nogometna utakmica nogometne reprezentacije. Budući da u to vrijeme nijesam doma imao radio, a nogomet me je vazda intereso, naslonio sam se na zid "Dubravke" i slušao prijenos. Međutim, nije mi bilo suđeno čuti puno od događanja. Vojnik koji je na suprotnoj strani ceste bio na straži, zaključio je da bih mogao biti opasan po njegovu kasarnu i otjerao me je. Budući da sam i sâm koju godinu ranije odradio svoje u toj istoj vojsci, znao sam da se nije pametno suprotstavit. Otišao sam svojim putem. Stražar je zasigurno imao instrukciju da ne dozvoli nikome zaustavljanje pred vojnim objektom pa makar sam se ja, potencijalna opasnost, nalazio na javnoj cesti na drugoj strani ulice. Tipično za tadašnji sistem", priča mi Dubrovčanin koji je u to vrijeme svakodnevno prolazio kraj kasarne na putu od kuće do posla i obrnuto.

Do 1972. Jugoslavenska narodna armija boravi u Gružu, a onda je donesena odluka o povlačenju JNA s dubrovačkog područja. Zapovjedništvo se iz Dubrovnika seli u Trebinje, a Kasarna se daje na upravljanje civilnoj vlasti.

Uz Hrvatsku poštu u zapadnom, Urede državne uprave u južnom, u do sada praznom, istočnom krilu uskoro bi se trebali smjestiti arhivski dokumenti Državnog arhiva u Dubrovniku. Naime Ministarstvo kulture započelo je s obnovom ovog prostora prije 12 godina, no nestalo im je novca. Ove godine uz posredovanje Grada Dubrovnika, Društvo prijatelja dubrovačke starine doniralo je 14 milijuna kuna za obnovu istočnog krila vojarne u koju će se po obnovi useliti Arhiv.


FOTO:Vedran Jerinić i arhivske fotografije



Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube