VIJESTI
16.10.2018 u 09:26

PITALI SMO STJEPANA SRHOJA: što bi nobelovci ekonomisti rekli o Hrvatskoj i Dubrovniku?

- Kada bi Romer bio Hrvat, pretpostavljam da bi savjetovao smanjenje broja općina, županija, broja zaposlenih u javnoj upravi i da se tako ušteđeni novac uloži u obrazovanje, znanost i inovacije, pri čemu bi se ponajprije poticala i nagrađivala izvrsnost. U Dubrovniku bi, vrlo vjerojatno, bio iznenađen s jedne strane gomilom kapitala uloženog u apartmane, vojskom ljudi koji rade kao kuhari, konobari, taksisti, a s druge strane s izrazito niskim plaćama nastavnika u osnovnom i srednjem školstvu te znanstvenika. Kada bi William Nordhaus živio u Dubrovniku, vrlo vjerojatno bi ga interesiralo koliko kruzeri donose koristi gradu, a koliko društvenog troška te bi vjerojatno pokušao procjeniti postojanje mogućih društvenih troškova kruzera poput razvijanja respiratornih bolesti (npr. bronhitisa). Svakako bi u računicu kruzing turizma pokušao pogledati troškovnu stranu glede više razine pojave upale pluća, raka...Možda bi nešto pronašao, a možda ne bi ništa, to ne znamo, kaže nam Stjepan Srhoj asistent na Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku.


komentara  0

Stjepan je svoje pretpostavke o tome što bi Nobelovci rekli o Hrvatskoj i Dubrovniku temeljio na vlastitim spoznajama koje je stekao čitajući njihove radove, naravno, bio je to odgovor na novinarsko pitanje. Objasnio nam je tko su i čime su se tijekom dugog znanstvenog rada bavili ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju i što su njih dvojica otkrili u svojim istraživanjima vezanim za ekonomski rast, održivi razvoj i klimatske promjene.

- Nagrada Švedske banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela koja se popularno zove Nobel za ekonomiju ove godine je dodijeljena dvojici Amerikanaca, Paulu Romeru (62) sa Sveučilišta New York i Williamu Nordhausu (77) sa Sveučilišta Yale. Romer i Nordhaus su se još u 70-ima bavili analizom opće ravnoteže, a to se svodi na pitanje:"ako svi kupci maksimiraju svoju korisnost, a svi proizvođači maksimiraju svoje profite, gdje će to dovesti ekonomiju?"

Dakle, obojica su makroekonomisti te se bave dinamikom u dugom roku, Romer je usmjeren na pitanje što vodi do ekonomskog rasta, dok Nordhaus istražuje održivi rast i klimatske promjene. Oni ne nude zaključne odgovore na njihovo zajedničko pitanje - kako ostvariti održiv ekonomski rast, međutim njihov znanstveni doprinos u obliku objavljenih knjiga i istraživanja te ponajviše njihova inspiracija drugih ekonomista da istražuju to područje doveli su nas znatno bliže odgovoru.

Kako bih objasnio njihov doprinos, potrebno je da se ponajprije prisjetimo još jednog velikog ekonomista, dobitnika Nobelove nagrade 1987. Roberta Solowa. Solow je uspostavio model kojim objašnjava ekonomski rast, te smatra da kontinuirani rast u kapitalnim investicijama povećava stopu rasta samo privremeno i to jer se udio kapitala naspram rada povećao. Međutim granični proizvod dodatne jedinice kapitala može pasti (jer postoje opadajući prinosi) i stoga se ekonomija vraća na dugoročnu stazu rasta, s realnim BDP rastom na istoj stopi kao što je rast radne snage s dodatkom faktora koji objašnjava povećavanje produktivnosti.

Tako zvano stanje stabilne staze rasta je ostvareno kada output, kapital i rad zajedno rastu istom stopom rasta, pa su output po zaposleniku i kapital po zaposleniku konstantni. Dakle, neoklasičari kao što je Solow pretpostavljaju da bi za povećanje trenda rasta bilo potrebno povećati ponudu rada te imati veću razinu produktivnosti rada i kapitala. Razlike u stopama rasta Solow objašnjava razlikama u tehnološkim promjenama među zemljama. Na tehnologiju ću se vratiti malo kasnije. Implikacije Solowljevog modela rasta obuhvaćaju ponajprije ideju razine rasta kojom siromašnije zemlje mogu uhvatiti bogate zemlje – odnosno obzirom da je granična stopa povrata na uloženi kapital veća u siromašnijim zemljama, primjerice ulaganje u kapital u siromašnim zemljama omogućuje veći rast.

Solow također predviđa takozvanu „zamku srednjeg prihoda“, koja opisuje zemlju koja je dosegla određenu razinu prihoda, međutim, nije u mogućnosti više napredovati, jer stari način ekonomskog rasta poput dodavanja kapitala više ne ostvaruje željeni efekt, jer je primjerice rastom plaća i cijena država izgubila konkurentsku prednost. Zamku srednjeg prihoda je zapravo je najbolje izbjeći tako da se fokus s dodavanje rada i kapitala prebaci na povećavanje produktivnosti i inovacija.

E sad dolazimo do ključnog dijela, a to je da neoklasični model rasta objašnjava povećavanje produktivnosti kao „egzogenu varijablu“ – odnosno Solow pretpostavlja se da se tehnološki napredak neke zemlje jednostavno dogodi. Drugim riječima inovacije i tehnološki napredak se dese izvan njegovog modela.

Paul Romer, inače sin Roya Romera bivšeg guvernera Colorada (USA) koji je uspostavio plan ekonomskog rasta te savezne države, a pod utjecajem njegovog profesora Roberta Lucasa (dobitnik Nobelove nagrade 1995.), koji je pak bio pod utjecajem njegovog mentora poznatog teoretičara slobodnog tržišta Miltona Friedmana (dobitnika Nobelove nagrade 1976.) na Sveučilištu u Chicagu, odlučuje provesti vrijeme u razumijevanju razloga zašto se najveći ekonomski rast dogodio u periodu industrijske revolucije.

U pokušaju razumijevanja stvara se endogena teorija rasta, bogato područje istraživanja regulacija i politika koje vode do stvaranja novih ideja i dugoročnog rasta. On dakle u Solowljevom modelu pokušava objasniti kako se tehnološki napredak ne događa sam od sebe, već da pojedinci, poduzeća i država utječu na brzinu ekonomskog rasta.

Pa je tako jedna od ključnih teza zapravo: ako ja koristim tvoju ideju, ti nisi uskraćen za tu jednu ideju. Što je sasvim drukčije naspram primjerice kapitala i rada. Ako svi stvorimo više ideja, svi ćemo imati koristi od tih novih ideja, a ne samo pojedinci koji ih stvaraju. Empirijski stopu BDP per capita rasta počinje objašnjavati s udjelom radne snage koja je usmjerena na razvoj novih ideja. Očito, više ljudi koji stvaraju ideje znači manje ljudi koji proizvode dobra ili koji konobare i kuhaju u kratkom roku. Međutim, ono što je ključno jest da Romer pokazuje kako se na ovaj način ostvaruje viša stopa rasta u dugom roku zbog toga što nove ideje vode do više razine produktivnosti. Radi se dakle o svojevrsnoj trgovini ciljeva u kratkom za ciljeve u dugom roku, zbog toga Romer smatra ključnim poticanje obrazovanja, znanosti i inovacija za ekonomski rast.

S druge strane William Nordhaus, bivši savjetnik predsjednika Jimmya Cartera (1977-1979) je izrazito popularan zbog sveučilišnog udžbenika „Ekonomija“ kojeg je napisao u ko-autorstvu s još jednom dobitnikom Nobelove nagrade Paulom Samuelsonom (1970.). To je moj prvi udžbenik kojeg sam kupio na fakultetu i čitajući ga sam se i sam zaljubio u ekonomiju. Inače, Nordhaus je također bio profesor i inspiracija Paulu Krugmanu, još jednom dobitniku Nobelove nagrade. Evo sada je i Nordhaus ušao u to prestižno društvo.

Nordhaus je vrlo poznat zbog teorije političkog poslovnog ciklusa kojom objašnjava kako će izabrani političari krenuti u manipulaciju javnim novcem kako bi bili ponovo izabrani na izborima. Drugim riječima, svojim modelom predviđa povećanje trošenja javnog novca u godini prije ponovnih izbora kako bi se potencijalno kupili glasovi i ostavio dojam „velikog rada“ a sve da bi ponovo bili izabrani.

Interesantno, Nobelovu nagradu je dobio zbog svog rada na ekonomskim troškovima klimatskih promjena i globalnog zatopljenja. U svom govoru povodom Nobelove nagrade naglasio je kako donositelji politika zaostaju miljama za znanosti i kako ga je sram što nije uspio uvjeriti svoju vlastitu zemlju o važnosti klimatskih promjena. Kao što sam već naveo ekonomski modeli u 80-im uglavnom su ciljali određenu stopu ekonomskog rasta ignorirajući činjenicu da je veliki dio dobara poput čistog mora i zraka teško obnovljiv. Klimatske  promjene imaju utjecaja na blagostanje pojedinaca, ali se ne uzimaju u obzir makroekonomskim pokazateljima.

Nordhaus je razvio klimatske modele za analizu ekonomskih troškova globalnih promjena poput Kyoto protokola. Njegov rad nije zanimljiv samo znanstvenicima, Agencija za zaštitu okoliša u SAD-u koristi njegov model za analizu društvenih troškova emisije ugljičnih dioksida.

Nordhausovi modeli su od velike važnosti jer su upravo maksimiranje profita poduzeća i korisnosti pojedinaca, odnosno ljudska aktivnost, doveli  do znatnih povećanja prosječne globalne temperature tijekom prethodnih 100 godina. I tu je Nordhausov doprinos, interakcija ekonomske aktivnosti s kemijom i fizikom proizvodi klimatske promjene. Inače, nedavno su Ujedinjeni Narodi izdali upozorenje o klimatskim promjenama, a bit će zanimljivo pratiti hoće li će Nobelova nagrada imati utjecaja na Trumpovu politiku prema klimatskim promjenama.

Konačno, oba dobitnika, Romer i Nordhaus prepoznaju da ekonomski rast  ne predstavlja samo dodavanje više rada i kapitala u tvornice i time dobivanje više outputa. Oni okreću jednu novu stranicu te nas sve upozoravaju da ljudi mogu stvoriti ekonomski rast svojim odabirima – bilo to brzinom ekonomskog rasta kroz dijeljenje ideja (Romer) ili kako taj rast izgleda te je li održiv (Nordhaus).

Romer je posebno važan na Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju ovaj mjesec. Naime, krajem listopada (25-27) organiziramo vjerojatno jednu od najboljih konferencija u državi na temu digitalne transformacije, inovacija i reindustrijalizacije. Na Sveučilištu u Dubrovniku će tako biti neki od najboljih istraživača na temu inovacija u Europi.


K. Fiorović



Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube