Nakon drugog svjetskog rata Split je postao industrijski grad i krenuo u veliku obnovu i izgradnju. Najveći investitor u stanogradnju bila je vojska. Izgradila su se tijekom godina brojna planska naselja s visokim zgradama i neboderima. No tijekom1968., kad je Hrvatsko proljeće cvalo, vojska nije mogla reći da će izgraditi samo još jedno naselje. Pa se tako rodila ideja o gradnji potpuno novog grada za 50 000 ljudi, koji bi imao sve sadržaje koje ima grad.

„Imali smo tada dvije jako važne institucije Urbanistički zavod Dalmacije i Poduzeće za izgradnju Splita koje je vodio izniman čovjek Joze Vojnović. Na javnom natječaju projekt su dobili Slovenci. Od njihove makete do konačnog rezultata dosta se izmijenilo. Na gradskom natječaju za arhitekturu projektiranje smo dobili Danko Lendić, Frano Gotovac, Miroslav Cerar, Ivo Radić, Ante Svarčić i ja, a u našem projektnom birou radilo je pun drugih vrijednih ljudi. Taj entuzijazam i oduševljenje koje smo dijelili, taj tempo u kojem smo stalno smišljali nove ideje i rješenja, mislim da se to teško može ponoviti“, ispričao je akademik Kovačić.

Split 3 bio je zamišljen kao niz visokih zgrada, među kojima će biti široke stambene ulice, javni prostori gdje će se događati života, a sve one vodile bi prema centru, koji se trebao nalaziti uz more, a gdje je trebalo biti kino, kazalište, restorani, šetnica…Stanovi su izgrađeni, a kad je centar trebao doći na red, projekt je naglo prekinut i istom brzinom kojom je donešena odluka o gradnji novog grada, odlučeno je u jednom danu da se gradnja prekida. Na mjestu nikad uređenog centra niknulo je novo potpuno različito naselje, a kasnije je divljom gradnjom među neboderima potpuno prekinuta i komunikacija jedne od stambenih ulica, koja je postala slijepa.

Zgrade koje su gore navedeni arhitekti projektirali, zajedno sa stambenim ulicama ušle su u anale moderne arhitekture. Prepoznali su ih svi vodeći arhitekti i kritičari nekadašnje države, ali ne samo oni. Split 3 ima svoje mjesto i u  njujorškoj MOMA-i. 

Dinko Kovačić ispričao nam je pak kako je osim gradnje betonskih bića, kako doživljava svoje zgrade, trebalo graditi i građane. Jer kad je prva zgrada bila gotova u nju su uselili „prazni ljudi“.

„Bilo je to vrijeme kad se od seljaka pravilo građane, a od domaćica poslovne žene. Ti ljudi koji su došli živjeti u nove stanove iščupani su iz svojih obitelji, iz svojih zavičaja, odvojeni od svojih prijatelja, uglavnom iz seoskih sredina i tako potpuno prazni dovedeni su u nove stanove u novu okolinu, među nepoznate ljude, bez pripreme i onda nam se dogodila bolest „otuđenje“.  Jednom je jedan čovjek u sandučiće stavio pismo u kojem je pisalo: „Živim na 16 katu, sam sam, dođite me posjetiti“.

Kad smo uvidjeli da nije dosta samo graditi stanove, počeli smo sa školom stanovanja. Razgovarali smo sa stanarima, objašnjavali im kako se treba živjeti u novom gradu u koji su uselili. Organizirali smo radionice, događaje da se ljudi upoznaju, druže…Gradili smo i grad i građane“, ispričao je prisutnima akademik.  

Arhitekt  Kovačić s nostalgijom se sjeća te velike slobode koju su projektanti Splita 3 imali i koja im je omogućila da svakoj zgradi daju pečat vlastitog autorstva, a koja je danas rijetka pojava u arhitekturi.

Kazao je kako je kod projektiranja i gradnje svake zgrade potrebno odgovoriti na tri osnovna pitanja: Gdje se gradi? Kada se gradi? I kome je namijenjena? A kao bitnu stavku navodi i oduševljenje arhitekta.

Boli ga što je Split 3, nacionalno blago arhitekture postao mjesto u kojem se zelene površine daruju mešetarima za izgradnju nekih novih stanova, i što Split 3 nije postao taj jedan sretan grad sa svim potrebnim sadržajima. Smatra da je ta velika sloboda koju su dobili projektanti Splita 3 služila da se u doba Hrvatskog proljeća da privid, odnosno zadovolji utopija pričom o modernom El Doradu i da se prikrije demografski problem.

Za akademika Dinka Kovačića lastavice su najdraže ptice jer su vrsni graditelji, a iako im je dostupno beskrajno puno prostora i materijala za gradnju, one grade samo jedno gnijezdo jer im je to dovoljno za sreću.

Predavanje je održano u zajedničkoj organizaciji Društva arhitekata Dubrovnik, Hrvatske komore arhitekata i Umjetničke galerije Dubrovnik.