- Kuća Sandri, obujmljena s tim nehumanim građevinama tipiziranim i banalnim, ostala je sićušna, mala i nevažna, i tu dolazi do najgoreg problema ne samo u Dubrovniku nego svugdje gdje se stihijski i puno gradi. Dolazi do promjena proporcija i mjera, nešto što je bilo u mjeri prostora, što je bilo mjerilom prostora nekada, okruženo zelenilom, prirodom i brdom koje je bog stvorio, postalo je nevažno, nebitno i rekla bih, spremno na odstrel - kazala nam je Maja Nodari, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica bogatog autorskog opusa s temama iz prošlosti Grada, dodajući kako se stvari u gradu mijenjaju jako brzo, nehumano i bez milosti. 

- Ovdje nije riječ ni o kakvom poboljšanju prostora, kada se radi tako neplanski onda nije riječ o poboljšanju nego o potpunom uništenju prostora. Ja jednostavno nemam riječi kada vidim u kojoj je mjeri grad premrežen dizalicama, u svaku rupu se dodaje neka građevina, često puta bez smisla za estetiku i bez smisla za mjerilo prostora uopće, što postaje zabrinjavajuće. Na Generalni urbanistički plan Grada treba staviti moratorij i napraviti ga u skladu, kako to grad zahtijeva, a pitanje svih pitanja je – što građani od grada žele i u kakvom gradu građani žele živjeti. Sve ovo što se događa su ekscesne, a ne planirane situacije, a kad se ne zna reda i kada nije propisan, onda do kaosa lako dođe.

- Kuća Sandri, vrijedni primjer secesijske izgradnje nastale u prvom desetljeću 20. stoljeća, u tom prostoru ima sve manje i manje smisla, upravo zbog promjene proporcije, što je vraška stvar u urbanizmu. Ono što je bilo tada važno, veliko, oblikovano u tadašnjem mjerilu, a to je mjerilo Dubrovnika, ovo danas sigurno nije mjerilo Dubrovnika, to jednostavno postaje neugledno, maleno, a onda ljudi koji su prostorno neobrazovani procjene kako je to nešto staro pa kao takvo je i najbolje srušiti. Doživjeli smo remizu i sudbinu tamošnje secesijske gradnje upravne zgrade električnog tramvaja. A u svijetu bi "ubili" da imaju takvu gradnju... - kazala je Nodari, dodajući kako je i te kako živ trend obnavljanja ili na neki način reupotrebe industrijske gradnje što je izazov za svakog arhitekta.  

- Dubrovnik ima ogroman problem, ovdje se prostor samo puni, ovdje prostor ne diše, nema kreacije, nema ni U od urbanizmu, te složene intelektualne kategorije  koja u sebi uključuje sve, od parcele do njenog korištenja, regulacije prometa, oblikovanja zgrada, voznih traka, jednom rječju – to je promišljanje komfora grada, a takvog promišljanja kod nas već dugo nema. A, ne zaboravimo kako loše oblikovan grad na loš način oblikuje i svoje građanstvo. 

Informaciju da je Kuća Sandri u vlasništvu Excelsa nekretnina nismo uspjeli potvrditi kod direktora tvrtke, Anta Ruskovića, pa nam je ostalo nepoznato i kakve planove s tim vrijednim arhitektonskim primjerom imaju.