Tinu u Gradu ne možete, faliti. Gospođa koja gdje god ide sa sobom vodi troje djece. Dvije kćeri i sin uskoro će napuniti četiri godine, a u Čubranovićevoj se svako jutro i kasno popodne čuju zvukovi dječje igre. Stolice, romobili, igračke, naslonjeni uza kamene zidove daju ovoj ulici onaj ugođaj koji je drugdje davno zaboravljen.

Na svu sreću, još uvijek možemo sjesti i popiti kavu ispred svojih vrata. Djeca su  tu napravila prve korake, i sada sa tri i pol godine uživaju slikati za svojim stolićem, voziti romobil ispred vrata.

Tinina obitelj vuče korijene, između ostalih, i iz Francuske.

Pranono Frano Montagne' je potomak jednog francuza koji se došavši s  Napoleonovom vojskom , zaljubio u Grad i odlučio ostati. Bio je ljekarnik u Male Braće, a prilikom obnove apoteke, prije nekih 15-ak godina u zidu su pronašli zazidanu limenu škatulicu, s dokumentom na kojem je i on potpisan. Često s djecom prošećem do klaustara i obiđemo muzej franjevaca, pa im pričam o pranonu i obiteljskoj povijesti, koja je usko vezana uz povijest Grada.

Od djetinjstva su njezine dvije ljubavi bile slikarstvo i teatar. Prerano preminula majka Mira je također umjetnica te je Tinu i njezinu sestru Marijanu uvijek poticala na kreativnost i umjetničko izražavanje.

Stvorila nam je uvjete i omogućila najbolje fakultete u inozemstvu, tako da sve što smo postigle možemo njoj zahvaliti. I sama je u mladosti živjela u inozemstvu i studirala umjetnost u Parizu, pa je i za nas to bio logičan put. Ja sam u Veneciji završila slikarstvo pri Accademia di Belle Arti, te kazališnu i filmsku režiju pri IUAV-u, a Marijana arhitekturu također pri IUAV-u.

Nakon studija slikarstva vratila sam se u Dubrovnik i osnovala Atelier Tina u rodnoj kući. Zajedno sa sestrom i mamom pokrenula sam niz multimedijalnih umjetničkih projekta u vidu izložbi, radionica,  festivala. Mi smo organizirale Prvi međunarodni festival jaslica i božićnih običaja "Mirisi, zlato i tamjan" 2005. Tijekom trideset dana na festivalu je sudjelovalo 500 umjetnika iz zemlje i inozemstva. Organizirali smo i prve žive jaslice, izložbe, koncerte…  sve na otvorenom i dostupno svima.

Karijeru sam nastavila usavršavajući se u kazališnoj i filmskoj režiji. Radila sam u opernom kazalištu La Fenice  u Veneciji. Ostvarila sam niz uspješnih izložbi, predstava i filmova u Italiji, Grčkoj, Kini, Brazilu, Argentini i Urugvaju. U Kini sam prvi put bila 2010. na Expou u Šangaju, kao stručni suradnik (za film i slikarstvo) pri venecijanskom paviljonu. A najviše mi je u sjećanju ostao naš posljednji projekt s mamom kada smo na poziv kineske vlade sudjelovali u međunarodnom rezidencijalnom projektu za umjetnike. Dva mjeseca smo uživali u gostoprimstvu kakvo samo Kinezi mogu pružiti. Slikali smo na prekrasnim lokacijama, a naše slike su sada u muzeju izgrađenom samo za tu svrhu.

Vratimo se na djetinjstvo u ulici koja nosi ime dubrovačkog renesansnog pjesnika Andrije Čubranovića.

Odrastati u Gradu '80 je bilo čista idila i arkadija. Igranje vani, kupanje i ribanje s barkom od Orsule do Mljeta, sve kola fjaka i "slow motion“. Jastog za objed skoro svaki dan...Neke stvari su se nepovratno izgubile ubrzanjem života, promjenom sustava i povećanjem broja turista, ali i dalje je djetinjstvo u Gradu puno ljepše i kvalitetnije nego bilo gdje drugdje na svijetu. Sjećam se s radošću predstava na Igrama, a posebno "Glorije" i mog prvog nastupa sa zborom kojeg je vodio Viki Lenert. Pjevali smo na latinskom, i bilo je predivno. "Orestija" u režiji M.Carića na Dubcu gdje smo sestra i ja statirale kao djeca, „Život je san“ na Minčeti… toliko je lijepih sjećanja i iskustava. Sve to nam je pružila naša kamena ulica.

Ulici smo posvetili i jedan od naših umjetničkih projekata "Karnevalski šušur u Čubranovićevoj". Nakon 500 godina oživjeli smo „Jeđupku“ , najpoznatije djelo Andrije Čubranovića. Otvorili smo izložbu, uprizorili spjev i organizirali maškarani bal u cijeloj ulici i našem ateljeu.  O tom smo snimili i dokumentarac koji je bio prikazan na više filmskih festivala.

Osjećam se privilegiranom jer sam mogla odrastati u Gradu, jer sam mogla ostvariti svoje ideje i želje vezane za karijeru, tako da se sada mogu posvetiti obitelji i naše troje djece. Oni su nakon svega moje najveće  remek djelo -triptih :)

Mnogi su prodali kuće u poratno vrijeme, no ova obitelj upravo je tada otkupila kuću u kojoj su živjeli i dala se u detaljnu obnovu. O prodaji i preseljenju ne razmišljaju.

Mama je otkupila kuću u kojoj smo dugo živjeli, posvetila se višegodišnjoj obnovi s ciljem očuvanja baštine. Uložili smo puno pažnje, vremena i novca  da bi se kuća očuvala u izvornom obliku, da bi bila restaurirana s tradicionalnim materijalima i tehnikama. Ostavili smo stari komin u mansardi, koji je još u funkciji. Sačuvali smo i obnovili stilski namještaj… Mi u našoj kući živimo, to mi je dom i atelje. Tu živim i stvaram, kako bih ga mogla prodati, on je dio mene. 

Kad sam sa suprugom razmišljala gdje "baciti sidro" i odgajati djecu, imali smo više mogućnosti. Venecija, Brazil odakle je njegova obitelj te više drugih destinacija, gdje ga vode diplomatske dužnosti. Nismo se puno razmišljali. Mi u Gradu još uvijek imamo Libertas - slobodu i način života koji ne postoji nigdje drugdje na svijetu.

Volimo zimski Grad kad je prazan nakon što je zadnji kruzer dignuo sidro, tad je samo naš. Navečer slušamo čiope  i prođiramo Porporelom. Kad su ljetne vreve mir nalazimo u crkvama i muzejima, šarenilo na placi, radost u izvedbama uličnih izvođača.

Mnogi dubrovački domovi u zidinama, postali su apartmani, čak i manji hoteli. Kakvo je stanje u Čubranovićevoj?

Još uvijek dobro izbalansirano.  Veći je broj obitelji od broja apartmana. Susjedi afitavaju, ali ujedno u ulici i žive. To je po mom mišljenju najbolji vid turizma, jer gosti cijene prisutnost i pomoć domaćina, a i dobro je radi sigurnosti svih u susjedstvu. U drugim ulicama gdje su samo apartmani, bez ikakvog nadzora, stvari često znaju izmaknuti kontroli. Bude neugodnih situacija za cijelo susjedstvo. Domaćin je nedostupan noću, na drugom kraju grada, a gosti prepušteni sami sebi.

Nije u Gradu sve idilično, ima i dosta problema. Ne sumnjam da se i Vi s njima susrećete. Što smatrate da su najveći problemi i imate li neke prijedloge za gradsku upravu?

Pored opće spominjanih problema gužve radi velikog istovremenog broja turista tu je niz sitnica koje dosta znače.

Smatram da bi trebalo povećati broj djelatnika Čistoće i kanti za otpad na žarišnim lokacijama te uvesti cjelodnevne kontejnere na nekoliko mjesta u Gradu, ne samo sat vremena ujutro.

Sva vozila kariće, kontejnere, kolica… treba opremiti debelim gumama, tako je u Veneciji, a ne da se cjelokupna dostava vrši u kolicima iz samoposluge, koja stvaraju nesnosnu buku i oštećuju pločnik. Općenito dostavu građana i  tvrtki treba bolje organizirati.

Svi koji dolaze u kontakt s turistima, kao vodiči ili drugi djelatnici u turizmu, trebali bi stalno naglašavati da je ovo živi grad u kojem ljudi žive, rade, spavaju, a ne holiday resort njima na usluzi, gdje se može 0-24 h galamiti i činiti što kome padne na pamet. Trebalo bi povećati broj komunalnih redara, policajaca… koji bi stalno patrolirali, upozoravali i sankcionirali neprimjereno ponašanje.

Kad ljetne gužve postanu nepodnošljive, gdje pobjegnete?

U Gradu postoje male oaze mira gdje možemo nakratko pobjeći od vreve, a to su klaustar Male Braće, Dvor, Danče i nezamjenjivi Lokrum.  Često pođemo na ladanje u Rijeku dubrovačku. Uskoro ćemo pobjeći i malo dalje. Kad mi se suprug vrati s posla idemo u Veneciju u posjet obitelji, a potom i u preko oceana u Brazil.