Treba li biti veliki domoljub ili naivac ili nešto treće da bi se ostalo u Hrvatskoj raditi kao doktor, dobar doktor, obzirom na plaće, status u društvu, ugled?

- Cjelokupan društveni status liječnika, uključujući i uvjete rada te osobna primanja u potpunosti su nezadovoljavajući. Ako ćemo tako gledati na stvari, u bližoj perspektivi trend odlijeva liječnika sigurno će se nastaviti. Moja intencija je da odluka o ostanku u Hrvatskoj ne bude kratkoročan potez, već čvrsti životni koncept, zasnovan na odgoju i najdubljim uvjerenjima, svakako i na istinskom domoljublju.

Jedan ste od vodećih ljudi u Hrvatskoj udruzi bolničkih liječnika (HUBOL). Što je razlog vašeg angažmana?

- Dopredsjednik sam HUBOLa i jedan od njegovih osnivača. Upravo neadekvatan položaj liječnika u hrvatskom društvu i činjenica da se postojeće strukovne i stručne udruge liječnika nisu mogle na zadovoljavajući način nametnuti onima koji o nama odlučuju, bio je razlog da se krajem prošle godine skupina mlađih liječnika iz zagrebačkih bolnica odlučila udružiti i javno progovoriti.

Kako su liječnici prihvatili postojanje nove udruge i dosadašnji rad HUBOLa?

- Imamo snažnu podršku bolničkih liječnika. Zadali smo si cilj u svakoj hrvatskoj bolnici održati osnivačku tribinu i izravni pristupom našim kolegama objasniti što HUBOL radi i na čemu ćemo inzistirati. To je vremenski i tehnički zahtjevno, ali i jedini način za biti vjerodostojan. Samo direktnim kontaktom sa svim lokalnim sredinama možemo saznati što muči kolege i koji su problemi sustava. U manje od godinu dana obišli smo mnoge hrvatske bolnice i već sada imamo gotovo 700 članova. Još je puno posla pred nama i vjerujemo da će brojka biti i mnogostruko veća kada obidjemo sve bolnice i kada se bolničke podružnice afirmiraju.

Kakva su primanja hrvatskih lječnika u odnosu na kolege u Europi i svijetu? Dosta ih napušta Domovinu, koje specijalizacije se najviše traže? Jesu li hrvatski liječnici cijenjeni u svijetu, kakvo je naše obrazovanje po tom pitanju?

- Obrazovanje svih naših zdravstvenih djelatnika kvalitetno je i sa dugom tradicijom, stoga su i dobrodošli na sva nama novootvorena europska tržišta rada. Od liječnika najtraženiji su anesteziolozi, potom radiolozi, kirurzi, internisti i druge zahtjevne djelatnosti koje su zbog složenosti posla i visoke odgovornosti i u najrazvijenijim zemljama deficitarne. Neusporediva su primanja liječnika u Hrvatskoj s onima u razvijenim zemljama. Ali da nas to ne bi odvelo na krivi trag, moram reći da ekonomski razlozi nisu glavni razlozi odlijeva liječnika. Liječnici u odlasku kažu da su iscrpljeni postojećim sustavom, najčešće navode osjećaj obezvrijedjenosti i besperspektivnosti kao glavni motiv odlaska. Oni koji su već otišli, kažu prije svega da konačno rade u uređenom sustavu. Rade samo onaj posao za koji su educirani, ne iscrpljuju se u dogovaranju pretraga za bolesnike i ne gube nepotrebno vrijeme na administraciju. Nude im se razne mogućnosti dodatne edukacije, a i mogućnosti napredovanja uz jasno postavljene kriterije. Vrednuje ih se prema njihovom radu.

U hrvatskim bolnicama se pojavljuje problem s liječničkim kadrom. Vaše prognoze - za koliko ćemo "uvoziti" i otkud liječnike?

- Ukoliko se nastavi ova promašena kadrovska politika u zdravstvu, morati ćemo vrlo brzo "uvoziti" liječnike i drugo stručno zdravstveno osoblje. Logika nalaže da bi to na početku procesa zasigurno bili ljudi iz nama susjednih zemalja, jasno onih s istočnih granica, a ukoliko bi se takav trend dugoročno nastavio vjerovatno bi se jedan dio zdravstvenog osoblja "uvozio" i s drugih kontinenata, kakva je praksa u razvijenim zemljama Unije. 

Apsurdno je da toliko novaca na sve načine curi iz sustava, a onda se nađe netko pozvan prozivati one koji su svojom kompetencijom, obrazovanjem i prekovremenim krvavim radom ostvarili primanje koje odskače od prosječnog. Pošto znamo koliko se neadekvatno plaća prekovremeni rad liječnika, svaka ta kuna teško je i mukotrpno stečena i više nego zaslužena.

Kada kažete da novac curi iz sustava, vjerovatno aludirate i na javnu nabavu o čemu dosta govorite u zadnje vrijeme?

- Javna nabava je karcinom hrvatskog društva. Zbog nedovoljnih financijskih sredstava svjedoci smo eksplozije listi čekanja i dovodi se u pitanje liječenje bolesnika adekvatnim lijekovima, a stotine milijuna kuna svake godine korupcijom završi u privatnim džepovima. Jedan od preduvjeta izlaska hrvatskog društva iz trenutačne krize je i obračun sa korupcijom u javnoj nabavi. Naša saznanja o tome podijeliti ćemo sa cjelokupnom javnošću prije svega u interesu naših bolesnika, da se sačuvaju sredstva prijeko potrebna za lijekove i procese liječenja. Nemamo straha, odlučni smo snažno progovoriti i nitko nas neće u tome zaustaviti.

Progovarate i o temama koje se tiču bolesnika?

- Hrvatski liječnici žive od zdravstvenog sustava i istovremeno žive i za njega. Bolesnici su naša svakodnevica i stvarnost. Za to smo se školovali i zato su nas odgajali, dugotrajno i naporno. Biti liječnik, nikada neće i ne može biti samo zanimanje, to je poziv, 24sata dnevno i 365dana godišnje. Liječnik bolesnika koji ulazi u ambulantu nikada ne vidi samo kao posao koji treba odraditi, već prije svega kao čovjeka koji treba našu pomoć.

Često se s tjeskobom mogu čuti "strahovi" "malih ljudi" kako će uskoro zdravlje biti rezervirano samo za imućne? Hoće li?

- Osobno dohoci su nam opterećeni stopom doprinosa za zdravstvo među najvećima u svijetu, a s druge strane imamo premalu opću stopu zaposlenosti. Omjer onih koji koriste zdravstvenu zaštitu i onih koji je plaćaju je 3:1. Ovakav model financiranja zdravstvene zaštite dugoročno je neodrživ. Već sada shvaćamo sav apsurd neodržive strategije da će 'svi uvijek imati pravo na sve' pa smo svakodnevno u situaciji da na tu zdravstvenu uslugu na koju 'imaju pravo', naši bolesnici moraju čekati toliko dugo da je pitanje da li će im tada ta usluga biti pravovremena.

Kako vidite daljni razvoj situacije u hrvatskom zdravstvu?

- Moramo se dogovoriti kakvo zdravstvo želimo u budućnosti. Nema reforme zdravstvenog sustava bez širokog društvenog konsenzusa. Kvaliteta i dostupnost zdravstvene zaštite ovisiti će o tome koliko smo za to spremni izdvajati. Ovaj model ponašanja po principu 'pijanog milijunaša' nas je doveo u slijepe ulice listi čekanja, kroničnih gubitaša, neprestanih sanacija te odlijeva liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika u inozemstvo.

Što je najveći problem hrvatskog zdravstvenog sustava i može li se riješiti s nekim jednostavnim ili dubinskim promjenama?

- Radimo u nedovoljno efikasnom zdravstvenom sustavu prvenstveno radi dugogodišnjeg lošeg upravljanja. Zdravstvenom administracijom rukovode politički poslušnici izabrani po političkoj podobnosti kao jedinom i univerzalnom kriteriju.

Kako procjenjujete program sanacije županijskih bolnica, kao uspješan ili...?

- Zakon o sanacijama javnih ustanova se u praksi pokazao potpunim promašajem. U kombinaciji s ranijim nerealnim smanjenjem cijena usluga i posljedičnim visokim gubicima zdravstvenih ustanova, za posljedicu je imalo pokretanje i provodjenje programa sanacija praktički u svim županijskim bolnicama. Iako je proteklo više od 2godine od donošenja zakona i pokretanja programa sanacija, nijedan postupak nije dovršen.

Sanacije bolnica na ovaj način su politički projekt sa jedinim ciljem da središnja vlast kontrolira ustanove u vlasništvu jedinica lokalne samouprave. Po pitanju učinka po kvalitetu zdravstene usluge građanima, zdravstvene zaštite u cijelosti te financijske konsolidacije zdravstvenog sustava, učinak je ravan nuli. I gore od toga, jer su izgubljene godine, a sustav se unazadio.

Kako bi valjalo birati ravnatelje bolnice? I koje bi struke oni trebali biti?

- Problem današnjih ravnatelja nije njihova struka, nego najprije to što su politički postavljeni i politički odgovaraju, a ne prema rezultatima. Zatim da nemaju priliku birati svoje suradnike i timove, već im je većina zadana. Ovlasti danasnjih ravnatelja su nedovoljno definirane, politički uvjetovane i stalno se u praksi mijenjaju, ako tomu još i dodamo činjenicu da je po aktualnim cijenama zdravstvenih usluga nemoguće pozitivno poslovati, da su bolnice stalno u stanju sanacije, možemo zaključiti da je ukupna pozicija današnjih ravnatelja nezavidna, a da su oni politički poslušnici, koji se onda tako i ponašaju.

Nužno je da timovi koji će voditi bolnicu imaju jasno definirane zadane ciljeve, ali i jasno definirane ovlasti. Na taj način će se njihov učinak vrednovati samo prema rezultatu. Samo oni ravnatelji i timovi koji su dokazano sposobni napraviti rezultat s jedne strane u kvaliteti zdravstvene usluge, a s druge strane u financijskom poslovanju su uspješni i to mora biti jedini kriterij u izboru ravnatelja i njegovih suradnika.

Sve dok ne izgradimo sustav i društvo u cjelini, koji će vrednovati uspješnost kao najvažniji kriterij, nećemo izaći iz današnje situacije i nikakvi zakoni o sanacijama, ni promjene statuta javnih ustanova, neće nam pomoći.

Uskoro ćete gostovati i u Dubrovniku. U četvrtak, 25.rujna imat ćete osnivačku tribinu u dubrovačkoj bolnici. Što očekujete?

- Točno, u četvrtak ćemo održati i osnivačku tribinu u Bolnici Sv.Vlaho. Vjerujem da će nam se pridružiti veliki broj kolega, ali bih htio istaknuti da nam sam broj članova nije na prvom mjestu. Želja vodstva udruge je da nam se pridruže prije svega oni koji se svojim znanjem, radom i osobnim životom kao primjerom razlikuju od mediokriteta kojima je ovakav sustav i ovakvo društvo omogućilo da se istaknu.

Često spominjete mediokritete kao problem hrvatskog društva?

- Jedan od glavnih razloga što se Hrvatska bespomoćno guši u vlastitoj besperspektivnosti je upravo to što smo formirali sustav negativne selekcije koji je omogućio da su na ključna vodeća mjesta u društvu došli mediokriteti koji nisu sposobni svojim djelovanjem proizvesti društvu nikakvu dodanu vrijednost i svoje ovlasti koriste isključivo za zaštitu svojih stečenih privilegija. Tek kada na najodgovornija mjesta u društvu izaberemo pojedince koji se ističu obrazovanjem, svim drugim znanjima, sposobnošču, iskustvom, odgojem, moralom i visokom motiviranošću za općim dobrom možemo očekivati stvaranje pozitivne društvene klime koja će onda omogućiti i pozitivne procese i izlazak cjelokupnog društva iz krize.

Biste li se vratili u rodni kraj i po kojim uvjetima? Zašto ste napustili dubrovačku bolnicu?

- U Dubrovnik sam se vratio po završetku studija početkom 2002.g., radio u bolnici preko 3 godine, od čega većinu vremena volontirao na odjelu za kirurgiju. Na natječaju specijalizacije iz kirurgije izabran je drugi kolega. Vrlo brzo dobio sam ponudu KB Merkur, već tada poznatog transplatacijskog centra, koju nisam mogao odbiti. Životni put odveo me nakon studiranja, drugi put u Zagreb, grad kojeg volim i koji je omogućio moj razvoj. Osjećam ga svojim i ne vjerujem u mogućnost neke nove seobe.

Zašto dosta liječnika "bježi" u politiku? Jer je to unosniji posao? Bi li to trebalo biti tako i upućuje li to na izvrnute vrijednosne sudove u društvu?

- Liječnici su oduvijek imali zamjetan senzibilitet i angažman na područjima od općedruštvenog interesa pa tako i u politici. Ne mislim da se u zadnje vrijeme pojačano politički angažiraju, dapače, čini mi se da im je interes za politiku značajno opao. Političare i stranke stalno negativno percipiramo, odbacujemo ih i osuđujemo, a sami smo prije 25 godina izborili demokratski sustav i višestranačje kao oblik uređenja našeg društva. Ti ljudi su našim Ustavom i zakonima predviđeni da vode društvo i državu, ako ih doživljavamo kao nešto krajnje negativno i nepoželjno, kako onda i s kojim pravom očekujemo pozitivne društvene promjene i procese?

Imate li vi osobno ambicije za politikom?

- Imam ambiciju društveno djelovati na svim poljima koja će doprinijeti da se društvo unaprijedi. Između ostalog zato smo i osnivali HUBOL.

Kao lokalpatriot, kako razmišljate o svim ovim kontroverznim i nategnutim rješenjima oko Pelješkog mosta i trase prolaska auto-ceste, općenito o prometnoj povezanosti juga s ostatkom Hrvatske?

- Godina za godinom prolaze, a projekt Pelješkog mosta stoji. Nevjerojatno je da smo godinama svjedočili rasipnosti različitih Vlada, slušali o nevjerojatnim cijenama kilometara autoceste, a sada kada je cijela Hrvatska povezana, stanovnike juga Hrvatske se pokušava uvjeriti da eto nije racionalno graditi autocestu do Dubrovnika, jer se ne isplati?! Kao da se ova dosadašnja izgradnja bazirala na principu financijske isplativosti.

Onda kada netko izvana poput kancelarke Merkel aktualizira pitanje prometnih rješenja, degutantno je gledati ministra koji je cijeli mandat nezaintersiran za jug Hrvatske, kako pokušava autoritativno nastupiti. Umjesto da na osnovi ozbiljnih studija pokrene javnu raspravu, on na osnovi paušalne informacije o broju realiziranih subvencija za autoputove u Gradu Dubrovniku rezolutno donosi stav Vlade RH da je Dubrovniku autocesta nepotrebna te da se trasa ceste prepušta našim susjedima, koji će nam u dobroj namjeri i u skladu s dobrosusjedskim odnosima omogućiti 2 izlaza s autoceste i to baš tamo gdje mi želimo. A onda opet možemo biti sigurni da o tome neće ni riječi prozboriti do kraja mandata.

Dubrovnik je svojom važnošću, ekonomskim i političkim potencijalima, a posebno sa poviješću i tradicijom zaslužio puno više od rečenog. I puno boljeg ministra. Kroz cijelu svoju povijest mukotrpno smo čuvali svoju slobodu i neovisnost. Nikada ništa nismo prepuštali drugima, a kamoli dobrovoljno se dovodili u tako ovisnu poziciju prema susjedima.

Možete li zamisliti da bi Malo Vijeće Dubrovačke Republike cestu prepustilo susjedima Mlečanima ili Turcima?? Zamislite samo da aerodrom Dubrovnik nije sagrađen u Čilipima, nego na Ublima u BIH, kakav je bio alternativni prijedlog?! Strateški infrastrukturni objekti moraju ostati čvrsto u našim rukama. Vjerujem da će moć i tradicija Grada i ovaj put u konačnici prevladati nesposobne i nezainteresirane ministre, koji ne poznaju niti nas, niti našu prošlost, a ne razumiju ni osnove geostrategije i da će se navedena autocesta izgraditi na hrvatskom tlu i biti trajno pod našim nadzorom.

Vjerujete li da će zaista doći do pozitivnih društvenih procesa po uzoru na razvijene zemlje Europske unije, sada kada smo i mi članica? Možda su i postojala neka očekivanja da ćemo živjeti u uređenijem društvu nakon što postanemo dio EU-a, ali se pomaci nikakvi ne vide. Dapače.

- U Hrvatskoj vlada posvemašnja pasivnost gdje svi po principu kršćanske pravednosti očekujemo da će se naša prava realizirati bez našeg aktivnog djelovanja. Svi smo složni i jednistveni u činjenici da nam društvo ne funkcionira, ali samo rijetki nalaze shodno osobnim angažmanom doprinijeti stvaranju boljeg i funkcionalnijeg društva, danas za nas, a već sutra za našu djecu. Stalno očekujemo da netko drugi riješi naš problem, šef na poslu, sud, liječnik, gradonačelnik, ministar, premijer, institucije Europske unije itd. Ukoliko sami aktivnim pristupom ne uredimo svoje društvo, nitko nam u tome neće i ne može pomoći. Vjerujem prije svega da ćemo vlastitim angažmanom i djelovanjem za općedruštveno dobro, napraviti iskorak i pokrenuti pozitivne društvene procese i njegov razvoj.

Biste li neku određenu zemlju naveli kao uzor, u organizaciji zdravstva, borbi protiv korupcije, općenito po uređenju društva?

- Ne bih tražio uzore u drugima, dovoljno je pogledati u svoju prošlost. Za vrijeme Republike, Knez je kao vladar cijelo vrijeme ispred sebe imao natpis 'Obliti privatorum, publica curate!' (Zaboravi privatno,misli na javno!).

To nipošto nije pisalo zato što je postojala mogućnost da bi on nešto otuđio, poput današnjih društvenih lidera, jer u takvom sustavu i društvu to jednostavno nije bilo moguće, već stoga da ga u trenucima umora i pada duha ta misao čvrsto drži ustrajnim u djelovanju za zajedničko dobro.

Ako smo nekada u svojoj prošlosti imali takav civilizacijski doseg i svijest o odgovornosti prema zajedničkom, vjerujem da uz određene napore ponovno možemo unaprijediti naše društvo, one koje izaberemo da nas vode usmjeravati i čvrsto držati u djelovanju na opću korist, a u naše vodeće državne institucije ponovni vratiti 'Obliti privatorum, publica curate', ne samo kao natpis, već kao univerzalni princip u društvenom djelovanju.

Osobna karta dr. Kostopeča:
rođen u konavoskoj obitelji 24.05.1976. na Zvekovici, sa četvero djece, ima dvije starije sestre i mlađeg brata; OŠ pohađao u Cavtatu, gimnaziju u Dubrovniku. Upisao Filozofski fakultet u Zagrebu dvopredmetni studij, arheologija i povijest, 1994.-1995.g., kojega napušta zbog odlaska na Medicinski fakultet, na kojemu je diplomirao u siječnju 2002.g. Te se godine vraća u Grad, ostaje do 2005. U tom razdoblju odrađuje pripravnički staž 12 mjeseci, jedno vrijeme  radi kao zaposlenik Hitnog bolničkog prijema, a kroz cijelo vrijeme volontira na kirurškom odjelu. Specijalizaciju iz kirurgije krajem 2004. dobija kolega, te se on javlja na natječaj na KB Merkur, već tada poznati transplatacijski centar, gdje mu se nakon 2 provedena intervjua nudi specijalizacija iz kirurgije. 03.04.2005. prvi radni dan Klinička bolnica Merkur, gdje je i danas. U siječnju 2010. je završio specijalizaciju iz kirurgije; početkom 2013.g. završio tzv.subspecijalizaciju ili užu specijalizaciju iz digestivne (abdominalne) kirurgije. Redoviti je član transplatacijskog tima KB "Merkur". Otac je sedmogodišnjeg Maroja.