Još od lani slušamo u redakciji o plavookoj i plavokosoj desetogodišnjakinji Pauli Jelavić, predivnom anđelu, kako je pri samom spomenu, naziva naša Marina. Djevojčica se druži s njenom kćeri, uglavnom na folkloru, probama KUD-a Marko Marojica u Župi dubrovačkoj.

Svatko tko pozna našu Marina, dobro zna. Kad ščepa, ne pušta. Slušali smo o Pauli sve češće - svi su se pitali tko je ta djevojčica, nakon nastupa za Božić, pogledajte video, Paula je čestitala Božić i na znakovnom jeziku, meni je ta djevojčica poput anđela, baš posebna ..... - tako to izgleda kad naša kolegica ima "priču". Dobro, Marina, ajde nam dogovori sastanak s tom posebnom djevojčicom. Uz široki osmjeh, latila se posla.

Našli smo se u jednom župskom kafiću. Paula, njena jednoipogodišnja sestrica Dorotea i mama Brankica. Samo je nedostajao tata Stijepo. Nakon susreta tijekom kojega je Paula na znakovni jezik "prevodila" naša pitanja i majčine odgovore te nam omogućila komunikaciju, istovremeno pazeći na nestašnu sestricu, bili smo zahvalni što naša Marina, kad uhiti, ne pušta.

To je priča koja te nosi danima, mjesecima, zbog koje si sretan i oduševljen, fasciniran i očaran što postoje takva djeca - ljudi, predivno sretna i neopterećena u neuobičajenim i da se razumijemo, nimalo laganim obiteljskim i životnim okvirima. Paulini i mama i tata su gluhi, ona i sestrica su posve zdrave, nemaju nikakvih zdravstvenih poteškoća. Paula je naučila govorit u vrtiću i uz pomoć očeve rodbine, a znakovni jezik naučila je sa svega godinu i pol dana.

Danas ga rado pokazuje svojim prijateljima koji su zainteresirani i žele ostvariti komunikaciju s Paulinom mamom i tatom kada joj dođu u posjet, doma se javlja na telefon i posreduje na "poslovnim sastancima" svojih roditelja. O svemu tome Paula priča s nevjerojatnom lakoćom, ma, možda malo i s čuđenjem poprati neka naša pitanja. Skromnost i neka neusiljena odraslost krase ovu, samo naizgled, izuzetno krhku djevojčicu. Cijeli kafić s neskrivenom simpatijom prati svaku kretnju male Paule, njenu strpljivost i komunikaciju koja se odvija. Paula ih ni ne primjećuje.

Pred očima te malene djevojčice se osjećate posve ogoljelo, jer se ne sjećamo kada je netko s tolikom pozornošću pratio naše lice za vrijeme razgovora. Majci sve prenosi s nevjerojatnim strpljenjem, bez ikakve i natruhe nervoze ili dosade ili onog "ma, dajte pustite me na miru" stava. Iako je hiperaktivna - kaže njena mama - a i vidi se kako stalno lagano "poskakuje" u stolici, pa svako malo odleti poviriti sestru koja se igra u prostoriji namijenjenoj djeci unutar kafića.... Osim što sve svoje školske obveze ova učenica 4. razreda OŠ Župa dubrovačka obavlja samostalno i iznimno uspješno, brojne su aktivnosti u kojima se okušala, od plivanja, gimnastike, juda, da bi joj ipak najdraži od svega bio foklor....u kojemu briljirala svojom gibkošću.

Koliko divne energije u krhkom izgledu djevojčice koja gotovo cijela stane u svoje velike plave oči!

Brankica Jelavić, Paulina mama je rođena kao zdravo dijete, no zbog visoke febre je sa svega 9 mjeseci ostala potpuno bez sluha, Paulin tata Stijepo je gluh rođen, kao i jedna od njegove dvije sestre. Susreli su se u Zagrebu, u Centru "Slava Raškaj", zaljubili su se i kako je Stijepo imao rodbinu u Župi dubrovačkoj, doselili su se ovdje 2007. godine. Oboje su završili za kuhare, Brankica je radila u kuhinji dubrovačke bolnice, ali je sada već dva mjeseca nezaposlena, a Stijepo je sezonac u restoranima. Kad razmišlja o budućnosti, Brankica bi također krenula u neki malo "izazovniji" posao, okrenula bi možda neku novu životnu stranicu i okušala se u nečemu zahtjevnijem, jer ova mlada zgodna žena misli da to može.

Najveće ograničenje pri tome ne vidi u svijetu tišine u kojemu se kreće, već u majčinstvu, jer ne želi da djecu prepušta za radnih vikenda nekome drugome na brigu. Iako sve ovo što nam je ispričala nimalo se ne žaleći ili samosažalijevajući se - uz Paulinu pomoć - izgleda gotovo idealno, ima tu uspona i padova. Ali, ne da se ona. Iako je po doseljenju trebalo neko vrijeme proći da bi se stvari slegle, kako u mjestu življenja, tako i na poslu, Brankica kaže kako se ipak osjećaju pozitivni pomaci nabolje.

Upravo tako nam Paula prevodi majčine riječi.

Jer, s gluhim osobama najviše od svega treba imati strpljenja. Usvojiti njihov način komuniciranja. Paziti da se ostvari kontakt očima i da one točno znaju da se obraćate upravo njima. 

- Morate ih malo lupnuti po ramenu i skrenuti im pažnju da im se obraćate - pojašnjava Paula i priča:

- Jednom sam s tatom bila u butizi i jedan je čovjek nešto počeo govoriti mome tati iza leđa. Moj tata nije reagirao. Onda sam mu ja rekla: moj tata je gluh, malo ga taknite po ramenu i on će vas razumjeti - priča nam.

Paulini i mama i tata znaju čitati i pisati, naučili su čitati s usana ljudi s kojima komuniciraju, mora im se govoriti sporije,  a ako se dobro njihov sugovornik skoncentrira, može razumjeti i što oni govore. Paula priča dubrovački, koristi puno izraza koje ni njena mama nije razumjela kada se doselila u Župu, a koje bi Paula "pokupila" u vrtiću i kasnije školi.

Uz smješak Brankica potiče Paulu da ispriča kako bi joj kćerkica tada svaki njoj nepoznati pojam - nacrtala. 

Rođenje svoje djece Brankica i Stijepo nisu dočekivali u strahu. Nisu se bojali kako će i oni odrastati u svijetu tišine, jer zapravo u svojim životima odlično funkcioniraju. Okruženi su od svog djetinjstva ljudima koji su im bili potpora i koji su ih ohrabrivali da se izgrade kao samostalni ljudi.

Brankica kaže kako nisu htjeli opterećivat Paulu sa svojim poteškoćama iako je njoj teže nego što će biti Dorotei jer je ona bila prva. Morala se dosta rano naučiti javljati na telefon i razgovarati u mamino ime kada su  je, primjerice, zvali za posao. Prva riječ koju je Paula izgovorila bila je tata, a Doroteina baba.

Brankica nas je oduševila svojom odvažnošću, hrabrošću da sa svojim suprugom gradi svoju malu obitelj na temeljima ljubavi. Jer taj osjećaj se u tom odnosu vidi i osjeća. Zaštitnički odnosi ovdje nisu jednosmjerni. Oni su se isprepleli između svih njih. Ova skladna obitelj zbilja zaslužuje pravo na sreću.