Sociolog Mirko Petrić sa zadarskog sveučilišta nedavno je "podigao buru" sa svojim tezama o dalmatinskim "pametnim" gradovima, gdje je Split okarakteriziran najnepametnijim, Dubrovnik mrtvim, Šibenik je opisan kao grad koji se budi, a Zadar je negdje između. Na temelju kojih istraživanja se došlo do takve podjele, pitamo mr.sc. Petrića.

- Predavanje na kojemu sam to izrekao je u prvom redu predstavljalo pokušaj da se u našoj sredini iznesu kriteriji prema kojima se danas neki grad u europskom kontekstu smatra „pametnim“, da bismo mogli shvatiti gdje se u tom kontekstu nalaze gradovi u Dalmaciji i općenito u Hrvatskoj. Izneseni kriteriji zapravo su niz indikatora koji se koriste u različitim europskim istraživanjima na temu, a odnose se na gospodarsku konkurentnost, ljudske potencijale i društveni kapital, način upravljanja gradom i razinu sudjelovanja građana u odlukama, prijevoznu i informatičku infrastrukturu, odnos prema okolišu i općenitu kvalitetu života građana. Kad se o niz indikatora u tim područjima omjere podaci kojima raspolažemo o našim gradovima, postaje nam jasno zašto niti jedan od njih nije zastupljen u europskim rangiranjima. Velik zaostatak osobito je vidljiv u neriješenim problemima zbrinjavanja otpada ili upotrebe obnovljivih izvora energije, ali i u svim drugim područjima na koje se pojam „pametnog grada“ odnosi.
Koje su karakteristike "pametnih gradova"?
- Nema jedinstvene definicije tog pojma, čiji je naziv nastao po analogiji s „pametnim telefonima“, odnosno onim mobilnim telefonima koji svojim korisnicima pružaju veću razinu povezanosti i različitih usluga nego „obični“ telefoni. U svakodnevnoj i medijskoj upotrebi, uvriježilo se tako shvaćanje „pametnog grada“ kao onog koji koristi digitalne tehnologije da bi unaprijedio produktivnost i javnu dobrobit, smanjio financijske troškove i potrošnju resursa, te aktivno uključio građane. Znanstvenici Caragliu i Nijkamp sa Slobodnog sveučilišta u Amsterdamu kažu preciznije da se grad može definirati kao „pametan“ kad ulaganjem u ljudski i društveni kapital, kao i tradicionalnu prometnu te suvremenu komunikacijsku infrastrukturu, potiče održiv gospodarski razvitak i visoku kvalitetu života. Pritom je, po ovim znanstvenicima, iznimno važno i mudro upravljanje prirodnim resursima te aktivno sudjelovanje i angažman građana u rješavanju problema.
Što su to "štetni gradovi"?
- O „štetnim gradovima“, odnosno preciznije rečeno „gradovima koji su na štetu svima“ govori profesor arhitekture na Politehnici u Torinu Roberto Pagani. To su, prema ovom znanstveniku, gradovi sa zagađenim okolišem, zagušenim prometom, velikom potrošnjom energije, malo usluga građanima i, općenito govoreći, malo društvenosti. Ovakvi gradovi uspijevaju biti na štetu svima, jer primjerice svi udišu zagađeni zrak ili piju zagađenu vodu, bez obzira na to zarađuju li pojedinci na tome. Prema Paganiju, sljedeći bi u hijerarhiji bili „piratski gradovi“, a to su oni u kojima individualna korist preteže nad općom, odnosno oni u kojima pojedinci uspijevaju prisvojiti sebi većinu koristi, a zajednici izručuju probleme. Tu se bar dio pojedinaca uspijeva okoristiti i izbjeći negativne aspekte koje nemoralno prebacuju na druge. Suprotnost tome su „pionirski gradovi“, u kojima kolektiv ograničava pojedinačne prohtjeve, u svrhu društvene koristi: to su, primjerice, neki gradovi u Njemačkoj u kojima su građani dogovorno odlučili da neće koristiti prijevozna sredstva koja pogon zasnivaju na nafti, nego se kreću isključivo biciklima ili gradskim prijevozom na električni pogon. Na vrhu hijerarhije bio bi ideal „pametnog grada“, koji bi omogućio istodobno ostvarivanje individualnih i kolektivnih interesa. Riječ je o svojevrsnoj evoluciji „pionirskog grada“, u smislu da se ograničenja koje postavlja kolektiv više ne osjećaju kao neugoda, jer je postignut standard više razine koji to omogućuje. U spomenutom slučaju prijevoza, to bi značilo da je postignuta takva njegova ugodnost i učinkovitost da nikome više ni ne pada napamet voziti se po gradu osobnim automobilom.
Zašto ste ustvrdili da je Dubrovnik mrtav?
- Na predavanju sam spomenuo Split kao trenutno „najnepametniji grad“, mjereno indikatorima koji se upotrebljavaju u europskim rangiranjima. Riječ je o gradu s vjerojatno najvećim urbanim problemima u Dalmaciji u ovom trenutku. Međutim, također je riječ o gradu s velikim potencijalom promjene, ako svoje probleme počne rješavati sustavno na način koji se očekuje od grada koji teži „pametnome“.
Dubrovnik, nažalost, probleme svoje povijesne jezgre neće moći lako riješiti jer u njoj gotovo da više nema građana, osim onih koji tamo dolaze raditi. Temeljni generator urbanosti Dubrovnika, a također i njegov temeljni atraktor u monokulturnoj turističkoj privredi, više ne obavlja funkcije koje je povijesno obnavljao nego se nažalost pretvorio u scenografiju za turističke posjete. Gradska jezgra lišena života postala je veliki generator profita ali je gotovo do krajnosti smanjen njezin potencijal za generiranje specifične urbanosti, bez koje je i na prostoru širem od nje teško održavati gradske funkcije.
Je li "venecijanski sindrom" nešto što se može nazvati i "dubrovački sindrom"?
- U Dubrovčanima dobro poznatom dokumentarcu Andreasa Pichlera o Veneciji navodi se da će taj grad, odnosno njegova povijesna jezgra, do sredine stoljeća biti bez stanovnika. U Dubrovniku je takav proces, nažalost, gotovo doveden do kraja i znatno ranije. Da je riječ o sličnom sindromu, vidljivo je i iz svih ostalih tema spomenutog filma. Srećom, i u Dubrovniku, kao i u Veneciji, postoji jezgra angažiranih građana koji se opiru procesima daljnje deurbanizacije i devastacije gradskih resursa. Također, Dubrovnik je srećom ipak grad čija su predgrađa kompaktnije povezana s jezgrom nego što je to slučaj u Veneciji, pa se dio u jezgri zamrlog života ipak prelijeva u nju iz novih, alternativnih gradskih središta koji su nekad bili periferija. Uz „pametno upravljanje“, da upotrijebimo taj termin, moguća je možda ipak stanovita „reanimacija“ pojedinih u jezgri zamrlih urbanih funkcija.
Što bi Dubrovnik i dalmatinski gradovi, Split, Zadar i Šibenik trebali napraviti kako bi se popeli na ljestvici prema "pametnijim" gradovima?
- Prvi korak bio bi iskoristiti pozitivnu energiju građanskih inicijativa koje u svim ovim gradovima traže promjene sadašnjeg, u mnogim aspektima, neodrživog stanja. Nadalje, pred svim spomenutim gradovima stoji težak proces „hvatanja priključka“ za stanjem koje bi bilo slično prosjeku u „starim članicama EU“, u smislu da istodobno treba rješavati neriješene probleme iz prošlosti i uvoditi nove standarde. To znači da bi valjalo naći način da se napokon riješe, primjerice, problemi vezani uz zbrinjavanja otpada ili prijevoz, te da se uz ovaj „zaostatak iz prošlosti“ odmah uvode nove tehnologije i podiže ljestvica u smjeru najnovijih standarda. Dio ovih napora može se financirati i iz fondova EU, ali se također mora naći način da se iz postojećih prihoda gradova, vezanih uglavnom za turističku monokulturu, dio sredstava preusmjeri na nove djelatnosti i privredne sektore. Važno je napomenuti da, prema kriterijima postojećih rangiranja, naši gradovi donekle zadovoljavaju jedino u segmentima obrazovanosti stanovništva, postojanja kulturne infrastrukture i dostupnosti javnog zdravstva. Stoga bi bilo važno i to da u ovim područjima ne dođe do smanjivanja ulaganja javnih sredstava, do čega u zadnje vrijeme dolazi zbog ekonomske krize. U svakom slučaju, ključni za promjene u pozitivnom smjeru svakako će biti daljnji angažman građana na promjeni postojećeg stanja, nakon kojega bi valjalo očekivati i prve iskorake gradskih vlasti u smjeru „pametnog upravljanja“ resursima.
Katarina Fiorović