"Kuna broji 800 stanovnika, na lijepom (je) položaju prema suncu, (kao) posve zdravo mjesto koje se proteže od istoka prema sjevero-zapadu, a dijeli ga u istom pravcu glavna ulica s lijepim kućama s jedne i druge strane i starim zgradama dubrovačke vlastele, kao kao što je Kaštio, interesantna zgrada i starinska lijepša kuća u Kulićima.
Kuna je sjelo obćine, pošte i brzojava, seoske blagajne, župnika i franjevačkog samostana sa krasnom crkvom Bl. Gospe od Loreta.".... - opisao je u svom dnevniku Mato Celestin Medović svoje rodno mjesto na Pelješcu, a što se može pročitati u nedavno tiskanoj i objavljenoj autobiografiji koju su priredili Tonko Karaman i Luko Paljetak u nakladi KUD-a koje nosi ime ovog velikog sina Kune. Predstavljanje ukoričenih novootkrivenih rukopisa u kojima je ovaj slikar i svećenik zabilježio važnije događaje iz svog života, priređeno je 22. studenog u Kuni, a uslijedit će i dubrovačka promocija početkom prosinca. U Kuni danas živi 200-tinjak stalnih stanovnika. I ovo lijepo pelješko mjesto proživljava sudbinu sličnih, iseljenih, sve starijih sredina koja su ostala u srcu nešto starijih generacija koje su drukčije gledale na porijeklo, obiteljsko korijenje....

Oko svih projekata koji se tiču Kune, a koji se poduzimaju za dobrobit sela, iz čiste ljubavi prema tom pitoresknom pelješkom mjestu kao ishodišnoj točki vlastite egzistencije, sudjeluje dr. Bogomil Cezarović. Kunjanin starinskog kova, generacije koja je rođena u tom mjestu i koja je, što je puno važnije, ostala nekim neraskidivim nitima vezana uz njega. U bogatom životnom vijeku manji je dio dr. Cezarović proveo u svojoj rodnoj Kuni, a veći u Dubrovniku, kao školarac, potom liječnik, nakon što je u Zagrebu završio medicinski fakultet, a potom specijalizaciju iz dermatologije. Fizička izdvojenost iz rodnog mjesta nikada nije utjecala na emotivnu vezu koja ga je uvijek i stalno vraćala, zapravo, doma.  

- Angažman za moju Kunu u koju sam zaljubljen, kao što je cijela moja generacija, jest moj hobi u kojemu uživam, a otkad sam u mirovini i za kojega imam vremena. Mojim vršnjacima koji se ničim aktivno ne bave dosadno je i ne znaju što bi, ja pomažem za Kunu koliko mogu.

Dr. Cezarović ne ističe svoj rad niti sebe stavlja u prvi plan, da nema ljudi koji stalno žive u Kuni, koji su stalni stanovnici te onih koji prepoznaju vrijednost određenih projekata, bilo bi teško išta napraviti, kazat će. KUD Mato Celestin Medović koji je osnovan iza Domovinskog rata nositelj je niza projekata koji su bitni za selo – napravljen je Perivoj koji nosi Celestinovo ime, otvorena je istoimena galerija  za koju su svoja djela poklonili brojni domaći, ali i hrvatski slikari, obnovljena je crkvica koju je Celestin na mjesnom groblju napravio 1902., a freskama iscrtao 1907. i 1908., koja je davnih godina počela prokišnjavat....

- ... tiskanje autobiografije do čijega smo rukopisa došli spletom okolnosti, četvrti je veliki projekt koji ukazuje na svo bogatstvo i baštinu kojima se Kuna može ponositi – kaže dr. Cezarović, objašnjavajući kako su se u ovom slučaju "posložile" stvari.

Dobrotom gđe. Irenke Fišer, udane Palković, KUD Mato Celestin Medović je došao u posjed autobiografskih zapisa M.C.Medovića i nekoliko pisama, uz vrlo povoljan otkup, te neobjavljenog rukopisa don Nedjeljka Subotića "Majstor s našeg mora, Život i rad Celestina Medovića, što je bio dar gđe Fišer Palković. Rukopise su za potrebe tiska transkribirali i komentarima popratili Antun Karaman i Luko Paljetak, fotografije potpisuju Miho Skvrce i Neven Fazinić, stručni suradnik je bio Marin Ivanović, nakladnik je Mato Meštrović, a urednik izdanja i čovjek koji je imao, za današnja vremena, najtežu ulogu, a to je zatvaranje financijske strukture, je dr. Cezarović. Ugled kojega je stekao kao liječnik, dermatolog s uspješnom karijerom, otvara vrata i danas kada pokuca i zatraži donacije za projekte koji revitaliziraju Kunu, njegov zavičaj.

- Razlika vam je između moje i starijih generacija i ovih današnjih. Prijašnje generacije su se rađale i umirale u Kuni, današnje se rađaju u Dubrovniku, a umiru bilo gdje. Takve ljubavi kakvu smo mi imali prema rodnom kraju više nema. Sve je, pa i to podložno promjenama. Kad sam u Gradu pohađao gimnaziju, u petak navečer bi se uputio prema doma – prvo vlakom preko Gabele, pa na Ploče, onda brodom u Crkvice i Trpanj pa pješke u Kunu, ponedjeljkom bi u Trstenik na brod, prema Gradu... Danas mlađarija nerado ide doma, u ranim godinama napuste selo, fali im taj odnos kojega ne uspiju izgraditi, manje se osjećaju Kunovljani, više Dubrovčani. Nedostaje te spone koju su prijašnje generacije imale sa svojim rodnom domom. Ali, ne bojim se za budućnost Kune, dapače, vjerujem da će sa svim tim famoznim stvarima koje ima, od svetišta Gospe delorite, Celestinove kapelice na groblju, njegova perivoja, uvijek biti ljudi koji će podržavati ovo pelješko mjesto.

I kao mladi doktor, vratio se i neko vrijeme radio u Kuni....
- Kad sam završio medicinu vratio sam se i dio staža, 18 mjeseci radio u Kuni. Nije bilo lako, šest sati je trebalo za obići sva sela, išlo se pješice, ništa nije bilo povezano nikakvih prijevozom... I danas se nasmijem kad se sjetim kako su me različito nazivali – kad me ne bi trebali, zvali bi me Bogo, kad bi me "malo trebali" zvali su me doktore, a kad bi me "puno trebali" postajao bih "vi".... to sam nedavno ispričao mladoj kolegici, liječnici, inače iz Kune, koja se vratila tamo radit... 

Da postane liječnik, zaželio je njegov otac, čim se rodio. Bogomil Cezarović je bio osmi sin u familiji, stigao je na svijet devet godina nakon svog prethodnika. I čim se rodio – priča – otac je rekao, ovaj će biti doktor.... I, stvarno, bi tako.... I ime je dobio, nakon što su u obitelji "ispucana" sva poznata, poput Josipa, Lovro, Anto, Nikola... razmišljali su o imenu Ilija, ali nije bio drag, zbog velikih vrućina o njegovom imendanu, pa je ispalo Bogomil, po jednom svećeniku Slovencu koji je tada služio u Kuni.... Rijetko ga zovu punim imenom, za prijatelje je Bogo.

- Škola mi je uvijek išla dobro, bio sam među najboljim đacima, zbog moje četvrtice iz likovnog koju sam trebao da bih bio oslobođen male mature, a koju mi profesor nije želio dati, nastala je bila prava mala pobuna u razredu. U Kuni su oduvijek svi ljudi znali crtati, svi su se rađali s darom slikanja, osim mene... Nisam imao pojma. Profesor mi je dao dvicu, pa su mi prijatelji iz razreda nacrtali rad. Donio ga ja profesoru, a on će meni – nisi ti ovo nacrtao. Nakon malog verbalnog duela, profesor me je opsovao na što se digao predsjednik razreda i počeo vikati kako ja zaslužujem četvrticu. Dobio sam tu ocjenu....bio oslobođen male mature... Medicinu sam upisao kao nešto posve normalno, kao slijed kakav je trebao biti... Kad sam završio medicinu i odradio staž, krenuo sam na specijalizaciju, ali dermatologija nije bila moj prvi izbor. Razmišljao sam o internoj ili pedijatriji, ali, kako sam po snazi ljevak, iako su me "prisiljavali" da se više koristim desnom rukom, a kako je u medicini sve prilagođeno dešnjacima, odabrao sam konzervativnu grupu, odnosno, dermatologiju... vidio sam koliki je problem sve prilagođavat ljevorukima...Morao sam se prilagoditi situaciji i izabrao sam dermatologiju... nije mi žao. Nije bilo lako, ali sam uspio uspostaviti dobru službu, bolnički odjel koji je raspolagao s 12 kreveta, dok danas nemaju nijedan....

U to doba, dermatologija je bila grana medicine kojom je dominirala venerologija, zbog čega je prema njoj bilo dosta predrasuda.... i kada bi imali problema s kožom, a ne spolnim bolestima, pacijenti nisu voljeli imati svoj zdravstveni karton u ambulanti dermatologije, a znalo se dogoditi da su svoj red za dermatologa čekali ispred vrata nekog drugog specijaliste...kako ih se ne bi vidjelo ili "gledalo ispod oka". Zahvaljujući naporu i trudu kojega je ulagao u percepciju specijalizacije koju je završio, za godinu-dvije, razbila se fama oko dermatologije, kao kulise za venerologiju, a i stil života koji je postajao slobodniji, smanjio je boleštine zbog kojih su bili izbjegavani....

Dr. Cezarović je vrlo uključen u zbivanja oko sebe, prati društvena događanja, ima svoj stav po svim pitanjima koja muče današnji svijet, a svoja razmišljanja iznosi smireno, reklo bi se, pomirljivo. O tome kako bi se snašao da ga je danas vratiti u medicinu, spominje riječi svoje kolegice iz Zagreba, koja kaže...

- .... kako bismo sigurno morali ponovno na fakultet, pogotovo što se tiče interne, kirurgije i sličnih grana medicine, iz dermatologije bih još ponešto i znao. Medicina je jako uznapredovala, nemjerljivo.  Puno je informacija, potrebna je stalna edukacija.  Dijagnostičke i terapeutske metode su nevjerojatno pošle naprijed, često se sjetim riječi jednog mog kolege, šefa zagrebačke klinike koji je stalno ponavljao kako je bitnije znati što nije nego što jest. Ali, to onom sistemu nije bilo simpatično čuti jer takav pristup zdravstvu stvara velike troškove.

Iza Vas je, suma sumarum.... ispunjen život...
- Zadovoljan sam, jako. Uspio sam u struci, nešto sam napravio... pomagao sam Kuni koliko sam mogao, pomažem još uvijek... kao što sam rekao, to je moj hobi i u njemu uživam.