LIFESTYLE
05.06.2016 u 19:49

LEGENDA "ATLASA", DAVOR GJIVOJE: Za svaki uspjeh zaslužna je dobra ekipa, sam možeš samo napisati knjigu

Od male agencije s dvije poslovnice i 39 zaposlenih u osam godina Atlas je pod njegovim vodstvom postao najveća turistička agencija u bivšoj državi sa sjedištem u Dubrovniku. Čovjek koji je u mnogome zaslužan za bum dubrovačkog turizma u 70-im godinama uvijek ističe kako "sam možeš samo napisati knjigu, a kad imaš pravu ekipu onda možeš činiti čuda". Davor Gjivo Gjivoje u utorak je u svome rodnome gradu primio počasni doktorat za zasluge u razvoju hrvatskog turizma. U njegovoj dubrovačkoj kući, okruženoj prostranim i prekrasno uređenim vrtom, razgovarali smo u kasno poslijepodne o Atlasu, dubrovačkom turizmu nekad i sad, ali i planovima koji bi mogli Grad ponovno učiniti ugodnim mjestom za život. 


komentara  0

Gradonačelnik Andro Vlahušić zamolio me je da mu napišem kako bi se mogle riješiti velike gužve od turista s kruzera, napisao sam mu svoj prijedlog. Odgovorio mi je kako bi Dubrovnik morao imati dva gradonačelnika, jednog koji bi odrađivao sve što sam napisao, a drugog da se bavi komunalnim i inim poslovima, koje on trenutno odrađuje. Vidite ja sam u suton svoga života spreman za svoj rodni grad odraditi volonterski što god treba, jer iako je meni preostalo još malo vremena, volio bi kad bi se Grad sačuvao, kad bi ponovno postao pristojno i fino mjesto u koje bi moja unučad i generacije koje dolaze iza, rado došle i divile mu se.

Gospar Gjivoje turizam koji se trenutno razvija u Dubrovniku, bez vrlo stroge kontrole i mjere, smatra velikom opasnošću, no kako kaže godinama se to tako stihijski stvaralo i godine će trebati da se opet dovede u sklad i mjeru, jer Dubrovnik neće moći dalje ovako. Kvalitetni gosti će prestati dolaziti.

"Kad u hotelskom smještaju imate 5.000 turista, u privatnom smještaju još pet, onih u prolazu oko 3.000 i onda još dovedete 8 do 10 tisuća turista s kruzera to je oko 20 000 ljudi na ovako malom prostoru. Nema mjesta ni da svi hodaju normalno po Gradu, a kamoli da sjednu u restoran. Redovi i gužve su na ulazima u Grad, ispred zidine, ispred javnih zahoda. Općenito nije dobro, a hotelski gosti,koji su poprilično platili svoj boravak u Dubrovniku, boje se takvih gužvi, izbjegavaju ih. Grad je takav tijekom tri - četiri mjeseca, a zimi postaje grad duhova. To je vrlo loše za Dubrovnik.

Rasteretiti Grad u središnjoj sezoni od kruzerskih turista, pojačati zimske letove, osmisliti kvalitetne programe van sezone i dobru promociju istih,  i u tome biti uporan, recept je koji ovaj turistički znalac predlaže, a zna i kako to postići.

Raspoređivanje kruzera

Kad bi Grad kroz tri mjeseca središnje sezone, podignuo pristojbe  za uplovljavanje brodova na duplo ili čak i više, a u postsezoni i predsezoni ih spustio te u  zimskim mjesecima naplaćivao simbolične cijene ili možda čak dao i besplatno pristajanje, stimulirao bi kruzere da možda ne dolaze masovno u lipnju, srpnju i kolovozu, a radeći uporno na tome kroz par idućih godina potaknuo ih da dolaze u travnju, svibnju, rujnu... i tijekom zimskih mjeseci. Inače smatram kako su lučke pristojbe u Dubrovniku trenutno vrlo niske. 

Na primjer Venecija naplaćuje 50 eura po putniku, Barcelona 25, a Dubrovnik 15 eura. Od povećanja cijene na primjerice 20 ili čak 25 eura, zaradilo bi se dosta više, a taj bi se novac mogao namjenski utrošiti u subvencije zrakoplovnih linija tijekom zime.

Subvencioniranje zrakoplovnih linija

Kompanijama treba ponuditi u početku da lete malo duže nego prethodne godine i da počnu letjeti malo prije nego prošle sezone i taj raspon širiti pomalo iz godine u godinu. Ponuditi im da ukoliko letovi  ne budu popunjeni oko 65 posto (ili neki njihov ustaljeni kompanijski standard) da će im se nadoknaditi razlika. No ta subvencija bila bi nužna samo dok kvalitetni zimski programi ne zažive.  Trebamo shvatiti da niti jedna kompanija koja zdravo razmišlja neće letjeti ni uz subvencije  ako za to nema interesa putnika.

Kvalitetni zimski programi

Da bi netko bio zainteresiran doći u Dubrovnik zimi trebaju nam kvalitetni i atraktivni kulturni i zabavni programi. Trebalo bi pet do šest godina da zimski programi zažive i da se turisti naviknu na Dubrovnik kao cjelogodišnju destinaciju. Kad govorimo o programima  za mene je suludo održavanje Ljetnih igara u sredini sezone. Ja vam garantiram da malo tko dolazi u Dubrovnik zbog Ljetnih igara,  osim naravno glumaca i drugih umjetnika. Igre bi bile savršeni programi u pred i post sezoni, kao i u zimskom periodu, obzirom da se zatvoreni „zimski“ prostori u gradu ipak mogu naći.

Promocija

Hrvatska po mom mišljenju, pa onda i Dubrovnik imaju problem i s turističkom promocijom. Primjerice na najjačem svjetskom tržištu u Americi, točnije New Yorku,  godinama je predstavništvo HTZ-a bilo u privatnom stanu jedne gospođe, a u isto vrijeme cijele filijale rade u Češkoj, Grčkoj... zemljama koje nisu toliko jake kao SAD.  I kad sam vodio Atlas prije mnogih desetljeća i danas Amerika i Kanada su bile i ostale najjače tržište s preko 160 milijuna ljudi koji putuju izvan američkog kontinenta, slijedi ih Njemačka sa 80 milijuna turista koji putuju izvan zemlje, pa Velika Britanija sa 50 milijuna turista. Tu je Atlas imao jake podružnice, a tu bi se i danas trebalo kvalitetno raditi na promociji.

Je li riječ o utopijskoj viziji?

Ovih nekoliko poteza riješilo bi probleme dubrovačkog turizma i sveli bi ga na jednu skladnu mjeru.  Osim toga ljudi ne bi radili, kao sada, sezonski  nego tijekom cijele godine, a to bi značilo i kvalitetniji kadar i bolju uslugu i veću sigurnost za djelatnike u turizmu. Tu nitko ne gubi ni građani ni turistička branša. Siguran sam da bi i hotelijeri podržali ovakav plan, jer i njima je u interesu da im se gosti u Gradu osjećaju ugodno.

Netko će reći da se to ne može, ali ja iz iskustva znam da se može. Kad smo mi 60-i i 70-ih mogli imati direktne linije za Dubrovnik iz europskih metropola  tijekom zime i to prilično popunjene zrakoplove, a nudili smo tečajeve slikanja za muškarce, tečajeve konavoskog veza za žene, Linđo, koji se i osnovao kao program za poboljšanje turizma,  zašto se ne bi moglo i danas?  Ključan je dogovor Grada, Turističke zajednice, hotelijera  i turističkih agencija. Počne se pomalo i polako, ali se gradi i radi.  Uspjeh ne može izostati.

A kako je Davor Gjivoje postao stručnjak za turizam?

Atlas je moj najdraži uspjeh i moja najbolnija točka. S 24. godine, nakon magisterija počeo sam raditi u Atlasu i to zahvaljujući svome ocu. Tada sam dobio jako dobru ponudu od jedne stare engleske firme da radim kao voditelj kružnih putovanja, što sam tijekom studija za njih već povremeno i radio. Govorio sam dobro engleski,i  pomalo već zaboravljeni njemački, francuski i talijanski, a volio sam uvijek rad s ljudima, pogotovo kao mladić. Moj otac, profesor Gjivoje, jako mudar čovjek, tada mi je rekao da me traže i u Atlasu. Mislio sam je li lud, ovdje mi nude odlične pare, a ja da idem u Atlas? "Sine tebi  je ova zemlja dala besplatno obrazovanje, studij i magisterij, ne misliš li da si dužan barem joj jednu godinu vratit?", rekao mi je.  Poslušao sam ga, jer je bio strašno pametan, uporan i tvrdoglav čovjek.

Nakon godinu dana u Atlasu nisam ni pomišljao na neki drugi posao. Uskoro sam postao komercijalni direktor, a potom i izvršni direktor. U 8 godina od dvije poslovnice i 39 zaposlenih,  2 autobusa i jednog broda, Atlas je postao najjača agencija u bivšoj državi s preko 1000 zaposlenih, sa stotinom autobusa, 45 ureda u zemlji i filijalama u New Yorku, Londonu i Njemačkoj.

Što je bio ključ uspjeha Atlasa?

Ništa to ne bi bilo moguće bez ljudi, bez jako sposobnih ljudi koji su znali, htjeli i radili. Ljude sam tražio i dovodio sa svih strana. Najbolje, najsposobnije, koje sam upoznao na studiju, kroz posao, sve sam ih dovodio u Atlas. Kako nisam bio član Partije, Komitet je na mene imao pik, prigovarali su mi da dovodim samo svoje prijatelje u Atlas. Odgovorio sam im da ja zapošljavam prijatelje, a da oni slobodno zapošljavaju neprijatelje. Atlas je uspio zato što je na vodećim mjestima imao najbolje ljude. Zbog tog povećala pod kojim me Komitet držao morao sam zapisivati, sve i najmanje sitnice, držati sve u redu u svakom trenutku, nije to baš bilo jednostavno.

Ti ljudi koji su sa mnom radili bili su čudo. Igor Grubišić, bio je liječnik, anesteziolog u Švicarskoj, on je doveo prve vodiče iz Zagreba u Grad i radio s njima, jer nam je tada nedostajalo vodiča. U Crnoj Gori upoznao sam Stevea Anđjusa, koji je bi jako sposoban. Doveo sam ga u Dubrovnik u Atlas. Maša Dolić bila je financijska direktorica, nju sam vrbovao iz Zagreba, trajno se preselila u Dubrovnik. Nitko ne može uspjeti sam, bez dobre i sposobne ekipe, možeš samo napisat knjigu. Sjećam se i jednog mladića iz Bosne, Ibra, koji je bio izvanredno radišan, 16 sati na dan je mogao raditi bez stajanja, a jezici su mu bili opsesija. U 7-8 godina naučio je 6 jezika, među ostalim i japanski.

Mnoge nisam sada spomenuo, jer nema toliko mjesta, ali svaki čovjek toga tima bio je posebno važan i svatko je bio zaslužan za taj veliki uspjeh.  Znate za muškarce, a možda i za žene , to ne znam, poslovni uspjeh je nešto što vas diže. Meni novac nije bio najvažniji, on je došao tek naknadno, kao posljedica uspjeha.

Atlasova žičara - inovacija i isplativa investicija

Kad sam sedamdesetih predstavio ideju žičare, svi su govorili da sam lud, a kad je nakon godinu dana od izgradnje, žičara postala najprofitabilniji dio Atlasa, svi su se čudili.

Imali smo u planu još jednu investiciju, koja bi i danas bila jako korisna, podzemnu garažu na parkiralištu Iza Grada. Arhitekt  Karlovac, stariji, otac dr. Milana Karlovca, tada je napravio, na moju molbu, cijeli projekt za garažu sa stotine parkirnih mjesta, no od grada smo tražili da nam da pravo da mi upravljamo paukom. To je bila velika investicija, a firmu time nismo mogli dovesti u gubitak. Kad bi mi upravljali paukom, svi bi se morali parkirati u toj garaži i tako bi Atlas isplatio investiciju, a mi bi danas imali prostranu garažu Iza Grada,  bez narušavanja povijesne cjeline. No nisu nam htjeli dati pauka, pa smo od toga odustali. Tada je zakon bio strog prema direktorima firmi, svaki direktor čija bi firma završila u bankrotu išao je u zatvor, a ja bez zaštite Partije, morao sam biti jako oprezan u svemu.

American Express prvi put na tržištu istočnog bloka

Velika prekretnica za Atlas bilo je dobivanje franšize za American Express. Ta je franšiza Atlas spasila od bankrota tijekom Domovinskog rata. Za Atlas je američko tržište bilo jako važno, a za Atlas na američkom tržištu bio je vrlo koristan Marko Potkubovsek i bila je strašno važna gospođa Nina Vernaza, majka gospođe Berte Dragičević. Ona je bila jedna fina dubrovačka gospođa, ali i prava radnica i borac.Ratnica s nepresušnom energijom. Došla mi je i rekla da moramo nabaviti bolje aute jer da se Amerikanci boje naših Škoda. U isto vrijeme dobili smo ponudu od American Express da postanemo njihovi zastupnici za cijelu bivšu Jugoslaviju. Za uvoz stranih limuzina i franšizu trebalo je dobiti dozvolu ministra financija. I tako sam ja krenuo u Beograd po dozvole.

Tadašnji ministar Slovenac Jože Smole, rekao mi je da imamo Yuga, Zastave, da što će nam američke limuzine? Dubrovačka diplomacija i ovdje mi je bila jako korisna. Rekao sam mu da ćemo svim posjetima stranih državnika, ministrima i dužnosnicima Vlade kad dođu u Dubrovnik, po istoj cijeni kao Škode i Zastave dati na korištenje američke limuzine. Pristao je.

Za American Express sam mu objasnio kako će to značiti veći priljev deviza u zemlju što je tada bilo jako važno i to mi je dozvolio. Kad smo završili razgovor ostao sam sjedati u njegovom uredu. On me je pitao što radim? Odgovorio sam da čekam papir. Skoro se naljutio jer je smatrao da je njegova riječ dovoljna. Objasnio sam da riječ jest dovoljna meni, ali ako sad zazovem u firmu i pokrenem stvari, a onda me slučajno pregazi auto na putu, tko će znati da mi je on dao te dvije dozvole? Nasmijao se i zazvao sekretaricu. Izdiktirao je i potpisao dokumente uz poruku da mu više ne dolazim. I tako smo u Grad doveli šest luksuznih američkih limuzina i American Express.

S direktorske funkcije u bivšoj državi čovjek je lako mogao završiti i u zatvoru, a tek nakon zatvaranja istraživala se krivnja. Zavist i nelojalna konkurencija drugih agencija Atlas su dovele u nezavidan položaj.

Druge agencije zavidjele su  nam na uspjehu, pa su počele spuštati cijene. Počeli smo gubiti klijente. Nisam znao što da radim. Prema tadašnjem zakonu svatko tko je poslovao tako da bi smanjivao priljev strane valute u zemlju činio je kazneno djelo i mogao je završiti u zatvoru, ali i direktori čije bi državne firme pošle u bankrot isto bi završili u zatvoru. Bio sam u dilemi. I tu mi je pomogao moj mudri otac. Kad sam mu izložio problem, rekao mi je da zamislim da sam u zatvoru i da mi u posjet dolaze moja djeca, sin i kćer i da me pitaju zašto sam tu. Što bi im odgovorio? Pošao sam u firmu i rekao ljudima kako stvari stoje. Složili smo se i zapeli. Nismo spuštali cijene nego smo više radili. I sreća nas je poslužila. Država je postrožila kontrole i svi oni koji su spuštali cijene završili su u zatvoru, a Atlas je profitirao.

Dobri menadžeri i tada su bili traženi. Uspjeh američke kartice u zemlji istočnog bloka Gjivoju je donio i ponudu koju nije mogao odbiti. Napušta Dubrovnik, državu i svoj Atlas te odlazi u Ameriku.

Malo sam puta plakao kao odrastao muškarac, ali kad sam odlazio iz Atlasa plakao sam. Nikad nisam razmišljao da napustim Atlas i zemlju, ali kad su mi iz American Express ponudili da dođem za njih raditi u New York i kad su ispunili moj san, platili mi master (postdiplomski studij) na Harvadu i omogućili vrijeme da ga završim... Odlučio sam se s obitelji preseliti u Ameriku. Nakon 10 godina uspješnog poslovnog angažmana, odlučio sam pokušati sam. Atlas je bio uspješan projekt koji je nadrastao mene samog i American je bio velika firma u kojoj nije bilo teško biti uspješan, sad je bio vrijeme iskušati se kao poduzetnik. Otvorio sam svoju tvrtku i uspio. Moj princip svugdje je bio isti. Okupiti kvalitetne i vrijedne ljude i raditi s njima. Držati entuzijazam.

Privatizacija Atlasa

Velika je greška bila ta privatizacija. Lukšići su, znam, puno pomogli Hrvatskoj tijekom rata. Oni su znali voditi hotel, rudnike i tvornice, ali ne i agenciju kakva je bio Atlas, to im jednostavno nije bilo pri srcu. Boli me to i tužno mi je da nešto što smo stvarali s takvim entuzijazmom i uspjehom, preživi rat i onda nestane. Umjesto da Atlas na Pilama vrvi od živosti kao recepcija Grada, danas tamo imamo krasnu polupraznu  palaču s trgovinom u prizemlju.

Davor Gjivo Gjivoje danas je zadovoljan postignutim u svome životu. Još uvijek radi u vlastitoj tvrtci kao predsjednik Nadzornog odbora, dok njegov sin kao, glavni izvršni direktor sigurno i vrlo uspješno preuzima obiteljski posao. Gjivo i njegova supruga Silvija, doktorica medicine sve češće uživaju u prekrasnoj dubrovačkoj kući i vrtu na Konalu, gdje tijekom ljeta cijela njihova familija (sin, nevjesta, kćer, zet i šestero unučadi) zajedno provodi vrijeme. Pristupačan i skroman kaže kako je za svakoga čovjeka najveća sreća u životu raditi ono što najviše voli.


Katarina Fiorović



Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube