Vladimir kaže kako je njegov interes za film nastajao dokle mu sežu sjećanja, a uvjeren je kako su za to najviše "krivi" njegova  pokojna none Lile i otac Mladen.

Živjeli smo s nonom, ona me je naučila čitati i pisati, učila me crtati, znala je prenijeti svoje znanje i opću kulturu. Dok mi je tata usadio, prvo ljubav prema glazbi, a potom i formirao moj odnos prema vanjskom svijetu, emotivni i ideološki. Iako potječemo iz radničke obitelji, djetinjstvo moje i sestrino bilo je jako kreativno, šareno i razigrano. 

Kasnije je interes za film prerastao prvo u opsesiju pa tek onda u ljubav. Dan danas pamtim trenutak kad su mi roditelji kupili prvi video rekorder kao nagradu za odličan uspjeh u školi u trećem razredu osnovne škole. Za mene je to bilo ispunjenje svih snova i želja. Bio sam član svake videoteke u Gradu koja je tada postojala i nerijetko sam znao prosjediti cijelo popodne u videoteci čekajući da netko vrati posuđeni film, koji sam žarko želio pogledati. Moglo bi se reći da sam još kao dijete, u takvim situacijama bio neuračunljiv.

Vladimir je "slučajno" postao montažer. Prva želja bila mu je režija. Nakon prvog pokušaja i neuspjeha tijekom drugog pokušaja uz režiju je prijavio i montažu, gdje je kao prvi na listi upao, a ističe kako je roditeljima"zahvalan do groba" na podšci koju su mu dali tijekom pokušaja da ostvari svoj san. 

Jean-LucGodard je davno rekao da montaža može slučajnost pretvoriti u sudbinu  i ako je režija pogled, onda je montaža otkucaj srca. Montažer je među važnijim protagonistima u procesu stvaranja filma. Mi kao profesionalci i kreativci pomažemo redatelju /redateljici, svojim vještinama, instinktima i osjećajem za vrijeme i ritam, ostvariti njegovu ili njezinu viziju, dovesti je do najviše moguće točke u kojoj ona najbolje funkcionira i prenosi ideju, emociju.

Najjednostavnije i najizravnije rečeno, bit montaže je u donošenju pravih odluka. Scenarij na papiru ne mora nužno jednako funkcionirati u slici, mnogo se toga često prepravlja tijekom snimanja, glumci donesu neku drugu energiju, udahnu život glumcima i napisanom tekstu pa se time i dinamika onog ispred kamere mijenja, što ako se napravi odlično i ako se postigne ta kemija, u montaži je uvijek dobrodošlo. Isto tako, postoje slučajevi kad stvari i ne funkcioniraju kako bi trebale, pa je montažer ujedno i korektiv, novi par očiju i ušiju koji uviđa i detektira mane tamo gdje ih je redatelj možda previdio.

Vladimir je radio na nizu igranih i dokumentarnih filmova, a za mnoge od njih dobio je i prestižne nagrade. Kako izgleda proces montaže filma.

Posljednjih godina, zbog ekonomičnosti i uštede mogućih nepotrebnih produkcijskih troškova, post-produkcija filma započinje usporedno sa snimanjem filma, bilo na setu ili van njega. Prošle godine sam na snimanju filma "Anka" Dejana Aćimovića proveo cijelo vrijeme na setu. Nedavno sam također proveo cijelo snimanje filma "Muškarci ne plaču" Alena Drljevića na Jahorini, i paralelno montirao film dok su snimali. U par navrata se to pokazalo korisnim jer smo, na primjer na moj prijedlog, mogli neke scene ili kadrove ponovno snimiti i dobiti mnogo bolji rezultat, ili ispraviti neke tehničke nepravilnosti, ili jednostavno promijeniti tijek scene u željenom smjeru što u slučaju da nisam bio prisutan vjerojatno bilo naknadno produkcijski neizvedivo.

Princip rada svakog montažera se često razlikuje iako postoji nekakav ustanovljeni osnovni «workflow»  kako se postave stvari i kako kreće montažerski rad. U većini slučajeva montažer je uključen od početka u proces, još od inicijalne ideje. Ponekad ako se to traži od njega, čita scenarij u raznim fazama razvoja, daje prijedloge o poboljšanju scenarija. Tako da u trenutku kad se krene u produkciju i snimanje filma, montažer je manje-više spreman za proces. Prvo se smontira prva ruka filma, to je najsiroviji mogući izgled filma, gdje se manje-više koristi sve što je iskoristivo i potencijalno za oblikovanje. 

Nakon toga slijedi roughcut, grubi rez. Posljednja faza procesa je zapravo izrada finog reza, nečega što će biti finalni izgled filma, trenutak kad razmišljate da li je neka scena višak, da li usporava radnju, nepotrebno narušava ritam filma. Također, da li je dramaturški film na čvrstim nogama, uzročno-posljedično opravdan i uvjerljiv. Kad su svi ovi parametri zadovoljeni, bar prividno, i ako se smatra da je iskorištena svaka mogućnost koja nam je pala na pamet tijekom kreativnog procesa onda se montaža privodi kraju jer slijedi još koji mjesec post-produkcije, obrade slike, post-produkcija zvuka, dizajna zvuka, skladanja glazbe i izrade finalne kopije koja se vrti u kinu.

Susret s prijateljem, snimateljem Joškom Morovićem, također Dubrovčaninom, saznanje o njegovoj malignoj bolesti i želja da se na neki način zabilježi taj teški i neizvjesni proces liječenja doveo je do dokumentarca "Ciklusi", kojeg je Vladimir režirao i za njega dobio nagradu za najboljeg debitanta na Danima hrvatskog filma, zatim Grand Prix na 11. Mediteran film festivalu u Širokom Brijegu, a film je bio u natjecateljskom programu  Sarajevo Film festivala i ZagrebDOX-a.

Film "Ciklusi" imao tako dug i naizgled težak put. Godine su prošle do njegovog finaliziranja možda i iz nekog mog osjećaja odgovornosti i straha da nešto toliko intimno i traumatično za nekoga, ne uspijem prenijeti na gledatelja. 

Iskustvo snimanja je bilo terapijsko, za sve nas, pogotovo za Joška koji je uz silne kemoterapije i posljedice koje uz to idu morao još trpjeti snimatelja i mene. Mi smo bili konstantno uz njega, tijekom svakog ciklusa koji mu je bio propisan. Odlazili smo s njim u bolnicu. Sjedali s njim u sobi, na pregledima. Čekali dok isteče svaka boca, kap po kap. Odlazili zajedno doma nakon terapije, i bili s njim koliko god smo mogli, dokle god je imao snage.

Putovali autobusom cijelu noć u Dubrovnik da bi dolje snimali kako se Joško oporavlja na maminoj spizi. Bili smo mu podrška i pomoć, možda više psihološka, nego fizička. Pokušavali smo što manje intervenirati u situacije koje su se zbivale pred nama, dopuštali smo da se same odigravaju i razvijaju. Ovisno o tome s kim bi dijelio sobu u to vrijeme, tako bi se mijenjala i dinamika razgovora, tema, briga.

Kad smo počeli Joško je već odradio dvije operacije. Znao sam da mu je zdravlje loše. Predložio da snima sebe dok se liječi, da vodi svojevrsni video dnevnik situacije u kojoj se našao. On je zatim mene pitao bi li ja to radio. To je bilo to.

Suočen s potencijalno lošim ishodom svega, svaki dan odlazio sam doma načet emocijama koje su često bile kontradiktorne. Vrlo brzo je bilo jasno da snimanje, svakodnevni i cjelodnevni razgovori uzajamno djeluju terapijski, Jošku da svlada bolest i psihički ostane jak u toj borbi, a nama iza kamere da lakše pobijedimo vlastite strahove.

Danas gledajući na to, ono što smatram najvrjednijim je moj odnos s Joškom, kao i spoznaja da smo s "Ciklusima" nekim ljudima zaista pomogli u suočavanju sa njihovom bolešću. U takvim je trenutcima najvažnije ostati psihički jak i optimističan.

U posljednje vrijeme za svoj rad dobivate mnoge nagrade. Posljednja je za montažu filma „A New Home“ u Americi na Festivalu kratkog filma u Abileneu u Teksasu, prije toga nagrada za najbolju montažu na festivalu u Portorožu za fenomenalni dokumentarac "Houston, imamo problem!" kakvo je iskustvo bilo raditi na ova dva filma? 

Houston je bio dug i iscrpan proces, vrlo kompleksan polu-dokumentarni konstrukt s kojim konstantno plešete na rubu da ne postane banalan i pretenciozan. 

S druge strane "A New Home" je izmontiran u 4 dana doslovno, vrlo precizan i jasan scenaristički, gdje je najvažnije bilo dočarati subjektivnu horror atmosferu i prenijeti ideju kako nečija ignorancija, ili samo manjak socijalne empatije i ravnodušnosti prema nekom društvenom problemu može imati kobne posljedice na pojedinačne sudbine protagonista. 

Što općenito mislite o hrvatskoj filmskoj produkciji?

Produkcija je sve bolja i bolja, a nije tajna da nam nedostaje kvalitetnih scenarista, ali isto tako i publike u kinima. Takvu ravnodušnost vidim kao simptomatičnu u svim sferama našeg društva pa se naivno tješim da tako valjda mora biti.

Mene uvijek dojmi priča koja me probudi i trgne iz hibernacije, koja mi ukaže na problem, osvijesti mi vlastite inhibicije, stvori nelagodu. "Lisice" Krste Papića su mi najdraži hrvatski film svih vremena, zatim "Događaj", Vatroslava Mimice, "Tri Ane", Branka Bauera, "Kuća na pijesku", Ivana Martinca također. "Crnci", Gorana Devića i Zvonimira Jurića su mi najbolji hrvatski film od osamostaljenja.

Čini mi se da ste se specijalizirali za dokumentarne i društveno angažirane filmove. Zašto?

Radio sam na mnogim dokumentarcima koji su društveno angažirani, TV emisijama koje se bave problemima društva ili pojedinca unutar zajednice. Takve me priče zanimaju, uvijek privlače i nekad nalaze put do mene. Mnogi moje kolege redatelji s kojima surađujem su osviješteni i angažirani autori koji kroz svoje filmove žele otvarati teme kojih se nerado taknemo u svakodnevnom životu, žele kopati ispod površine, propitkivati gledatelja kao i vlastitu poziciju u odnosu na problem kojim se bave.

Ono što je bitno u svemu tome je ne osuđivati, raditi i promatrati ljude i teme  bez predrasuda, biti objektivan u svakom trenutku i pritom ne docirati publici, ne podilaziti im, ne podcjenjivati ih. Uvjeren sam da su moj otac, i moja majka, imali presudnu ulogu u mojim formativnim godinama i ugradili mi temeljne ljudske vrijednosti, empatiju. Očev socijalni rad i društveni angažman sigurno su u meni probuditi senzibilitet, socijalnu osjetljivost i nerijetko suprotstavljanje pretjerano autoritativnim institucijama. U krajnjem slučaju, i film je često vrsta bunta, glas koji ispustite da vas se čuje, da skrenete pažnju na sebe ili na temu kojom se bavite.

Na čemu sad radite?

Upravo sam, također nakon 6 godina, završio novi dokumentarac "Times of Great Depression" o genijalnom blues autoru Adamu Semijalcu koji djeluje pod umjetničkim imenom Bebè Na Volètako. To je više portretni glazbeni dokumentarac o umjetniku, iako se i njegovo djelovanje može ponekad okarakterizirati kao aktivizam, jer kroz film otvaramo pitanja o nezahvalnom položaju nezavisnih umjetnika kao pojedinaca.

VLADIMIR GOJUN, rođen 1979. godine u Dubrovniku. Nakon završene Akademije Dramske Umjetnosti u Zagrebu stekao je zvanje “akademski montažer” gdje od 2007. predaje kao vanjski suradnik. 2014. godine stječe nastavno zvanje docenta. Član je Hrvatske Zajednice samostalnih umjetnika. Dvije godine je bio umjetnički savjetnik za dokumentarni film pri Hrvatskom audiovizualnom centru, dugogodišnji je selektor domaćeg kratkometražnog programa "Kockice" na Zagreb film festivalu.

Montažer je  nagrađivanih dugometražnih igranih filmova:
“IZA STAKLA” Zrinka Ogreste
“BUICK RIVIERA” Gorana Rušinovića 
"TI MENE NOSIŠ" Ivone Juke 
"HOUSTON, WE HAVE A PROBLEM!" Žige Virca (2016. - nagrada Vesna za najbolji film i najbolju montažu na festivalu Slovenskog filma u Portorožu,2016; Tribeca 2016; Karlovy Vary 2016.; BFI London; Warsaw Film Festival; slovenski kandidat za nagradu Oscar, )

“ANKA” Dejana Aćimovića 
“RUDAR” Hanne A.W. Slak 
“MUŠKARCI NE PLAČU” Alena Drljevića 

dugometražnih dokumentarnih filmova:
“PLATI PA ŽENI”(“Cash and marry”) Atanasa Georgieva 
“ULICA GRAFITA” Sergeja Krese,
“TREĆI POHOD” Višnje Starešine, 
“KRALJ” Dejana Aćimovića ( prod. DA Film, 2012. - Vukovar Film Festival 2012 - nagrada za najbolji dokumentarni film; Liburnia Film Festival 2012 - nagrada publike, Mediteran Film festival 2012, Široki Brijeg (BiH) - nagrada publike, hrvatski kandidat za nagradu Oscar za dokumentarni film),

“RUS”  Damira Ibrahimovića 
“BUFFET ŽELJEZARA” Gorana Devića 

te više nagrađenih kratkometražnih filmova:
“NIJE DA ZNAM NEGO JE TO TAKO” Tanje Golić,
“MONTAŽA - RAZGLEDNICA IZ HRVATSKE” Ivone Juke
“HEJ TOVARIŠI” Gregora Božiča, 
“NAŠI SRETNI TRENUCI” Ide Tomić,
“MA SVE ĆE BITI U REDU” Gorana Devića,
“TA TVOJA RUKA MALA” Sare Hribar,
“ŽUTI MJESEC” Zvonimira Jurića ( natjecateljski program Berlinale 2010, Srce Sarajeva za najbolji kratki igrani film 2010),
“ŠAMPION” Kristijana Milića;
"SLUČAJNO" Tanje Golić; (Dani hrvatskog filma 2014 – Oktavijan za najbolji kratkometražni igrani film)

"NA CHERVENO" Tome Waszarowa ( 2016., Sofia Film Festival – najbolji bugarski kratkometražni film; )
"A NEW HOME" Žige Virca (2016., Toronto International Film Festival; )

i eksperimentalnih filmova 
"OD DO"  i "PRVI UDAH"  Mirande Herceg.

Također je režirao četiri dokumentarna filma:
“ČEKANJE”,
“OD TARTARE DO UROTE-Marin Držić”
“CIKLUSI” (najbolji debitant na 19. Danima hrvatskog filma, Grand Prix 11. Mediteran film festival u Širokom Brijegu).