LIFESTYLE
19.12.2016 u 10:11

"Dubrovnik ne treba kopirati Zagreb i Beč, bijeli Božić i umjetni snijeg u Gradu izgledaju groteskno..."

Dubrovnik ne treba i ne smije oponašati Zagreb i Beč, mora tražiti svoju autentičnost, a to nisu kobasice, bijeli Božić i lažni snijeg koji u Gradu izgleda groteskno. Te kućice i druga javna oprema bi trebale biti puno zanimljivije projektirane, one bi trebale biti na vrhunskoj kulturnoj razini ambijenta u kojem su smješteni. Nije niti nužno stavljati drvene kućice u javni prostor, zašto lokali koji su smješteni uz javni prostor ne stave grijalice na svoje štekate i ne prošire ponudu koja bi bila autentična, mediteranska, dubrovačka? - pita se teoretičar i kritičar arhitekture Maroje Mrduljaš s kojim smo razgovarali o aktualnim problemima u prostoru Dubrovnika, kao što je obnova Belvederea, vile na platou Srđa, obnova hotela u Platu...


komentara  30

U Dubrovniku boravite dosta često, poznat Vam je Grad i njegova arhitektura, kako gledate na aktualnu sliku povijesne jezgre i kontaktne zone? 

- Grad mi je nevjerojatno blizak, moja prabaka je bila iz Dubrovnika i posjetio sam ga kao sasvim mali dječak, to je bilo moje prvo duže putovanje van rodne Rijeke. Još uvijek me impresionira jedinstveni odnos monumentalnih zidina i utvrda i skromne, no pažljivo uređene a opet bogate i slojevite nutrine Grada. Dodajmo tome i tradiciju ljetnikovaca, ali i urbanizacije čitavog teritorija Republike, od Stona do Cavtata koji čine jedan jedinstven urbanistički sklad koji se, naravno, nije mogao održati i u modernom periodu.

No, s modernizacijom tijekom čitavog 20. stoljeća je Dubrovnik uglavnom loše prošao, od užasnih devastacija u Rijeci dubrovačkoj, pa i u širenju oko Grada. Koliko god je turistička arhitektura bila uglavnom dobra, toliko je gotovo sve ostalo bilo loše. To je proces koji traje dugo, no nismo naučili ništa. I danas svjedočimo grabežu za prostorom, otimaju se veliki komadi prirodne topografije da bi se u njih smjestile očajno ružne i prevelike kuće, dodaju se nove etaže na stare zgrade.

Zašto?

Zato jer je rentijerstvo posao koji ne traži previše rada niti razmišljanja. Urbani okoliš tako postaje i ružna ilustracija neumjerenosti pojedinaca, ali i nesposobnosti ili nevoljkosti gradskih vlasti da neredu stanu na kraj. Ponavljam, to se ne dešava od jučer, to je proces koji traje više desetljeća.

Što mislite o adventskim kućicama na Stradunu?

- Što se tiče kućica na Stradunu, Gundulićevoj poljani i Pilama, mislim da je legitimno pokušati oživjeti centar grada, makar i kroz najjednostavnije oblike zabave. No, Dubrovnik ne treba i ne smije oponašati Zagreb i Beč, mora tražiti svoju autentičnost a to nisu kobasice, bijeli Božić i lažni snijeg koji u Gradu izgleda groteskno. Te kućice i druga javna oprema bi trebale biti puno zanimljivije projektirane, one bi trebale biti na vrhunskoj kulturnoj razini ambijenta u kojem su smješteni. Nije niti nužno stavljati drvene kućice u javni prostor, zašto lokali koji su smješteni uz javni prostor ne stave grijalice na svoje štekate i ne prošire ponudu koja bi bila autentična, mediteranska, dubrovačka?

Izjavili ste kako projekt Golf resorta na Srđu smatrate neprimjerenim. Možete li objasniti zašto? Što je to u tom projektu što je vama neprihvatljivo?

- Sve dosadašnje urbanističke studije naivno su se iscrpljivale u temama pogleda prema Srđu, o tome da li je nova gradnja vidljiva ili nevidljiva iz različitih perspektiva odozdo prema gore. No, to je sekundarno, formalno pitanje. Primarno pitanje je kome i kako prepuštamo taj povlašteni pogled na Grad koji, da se izrazim slikovito, pripada samo sv. Vlahu, zaštitniku Dubovnika.

Sam taj pogled se kroz investiciju u golf i prateće sadržaje postavlja kao komercijalni proizvod i monopolizira.  I vojna infrastruktura izgrađena na Srđu je u funkciji zašite grada, strogo je utilitarna, na neki način produžetak gradskih zidina. Ukoliko se rub Srđa i njegova pozadina prepuste komercijalnim interesima dovršen je proces pretvaranja Grada u sliku, u njegovo perverzno ogoljavanje, razotkrivanje za privilegirane.

Ta nebeska slika grada, koja nikada nije postojala kao ljudska perspektiva i ne pojavljuje u prikazima Dubrovnika kroz povijest, bit će potpuno komodificirana, neće više biti nikakve razlike između motiva s razglednice i objekta promatranja. Horizontalni odnos Grada i njegovog okoliša već je urušen, no gradnjom na Srđu se ti odnosi radikalno mijenjaju i u vertikalnom smislu. Jednom kada je taj simbolički čin komodifikacije svih pogleda na Grad dovršen, nema više argumenta da se uopće govori o integritetu Grada. O tome sam pisao u sklopu serije studija u sklopu projekta Baština kao pokretač razvoja koji je provodio Zavod za prostorno uređenje Dubrovačko-neretvanske županije. Čudi me da to nije jasnije shvaćeno u dosadašnjim diskusijama o problematici Srđa.

Jedan ste od autora dokumentarne serija Betonski spavači koja govori o turističkim, odnosno hotelskim megastrukturama izgrađenim u bivšoj državi koje je planirao i osmislio Urbanistički institut Hrvatske u suradnji s Ujedinjenim narodima s ciljem razvoja turizma i zaštite života u gradovima. Danas takvo što ne postoji, a čini se da ni vlasti ni građani ne razumiju važnost prostornog planiranja. Kakvo je vaše mišljenje o današnjem urbanističkom planiranju u Hrvatskoj?

- Urbanizam i prostorno planiranje bez podrške politike su potpuno nemoćni. Skrb o prostoru vode nadležne urbanističke službe velikih gradova i županija, s više ili manje uspjeha, no većina prostornih planova izrađuje se na tržištu, izrađuju ih privatni urbanistički biroi kojima je u prvom planu ekonomski opstanak. Urbanistički planovi su postali roba kao i svaka druga, podložna utjecaju i željama investitora: bilo privatnih, bilo općina i gradova. Urbanizam bi trebao biti potpuno nepristran u odnosu prema vlasništvu zemljišta, no nažalost to nije slučaj, a dio tog scenarija je ili nestanak velikih multidisciplinarnih urbanističkih ureda kao što je to bio splitski Zavod za urbanizam Dalmacije koji su uživali veliki ugled. S druge strane, županijski zavodi za prostorno uređenje, a posebno je to slučaj za Durbovačko-neretvanskom županijom naručuje zanimljive i vrijedne studije iz različitih stručnih područja, no preostaje problem njihove sinteze, a još više implementacije.

Imate li neki prijedlog kako bi prostor trebalo planirati?

- Navest ću samo po općenitim kategorijama: interdisciplinarno, društveno odgovorno, razmišljajući dugoročno i strateški. Trebalo bi i revidirati sam karakter planova koji bi trebali biti dinamički i pratiti promjene u stvarnosti. No, ključno je da se ne čeka da investitor dođe sa svojim idejama za koje on zahtijeva da se provedu, nego da se unaprijed odrede razvojni pravci i ponudi nekoliko suvislih i održivih prijedloga iz kojih onda investitor bira što ga zanima. Ne mogu nam investitori diktirati razvoj okoliša.

Zašto nam je prostorno planiranje važno?

- Zato jer služi kao sredstvo usuglašavanja ponekad konfliktnih interesa u razvoju izgrađenog okoliša i trebao bi osigurati ravnotežu između potrebe za investicijama s jedne strane, te razvoja urbane kulture, zaštite javnog interesa, očuvanja prirodne i graditeljske baštine s druge. Ti polovi nisu nužno nekompatibilni, potrebno je baš putem urbanizma uspostaviti dijalog.

Turizam i gužve od turista s kruzera i dnevnih posjetitelja u turističkoj sezoni, koja sad već traje i punih 5 mjeseci zaguše dubrovačku povijesnu jezgru. Građani koji žive unutar zidina nemaju normalne uvjete život, a trend je iseljavanje iz zidina i pretvaranje nekad stambenih u apartmanske objekte. Što Vi mislite o tom trendu i kakve su njegove posljedice za grad, građane, ali i za turističku industriju?

- Jezgra Dubrovnika ne samo da je gentrificirana, nego je skoro pa mrtva i o tome je skoro sve rečeno. No, čak je i turistička ponuda prilično neinventivna i mislim da Dubrovnik ne funkcionira dobro niti kao, ružnog li pojma, «turistički proizvod».

Često čujemo o radikalnom skraćenju ostanka turista u Dubrovniku jer je to dio globalnih turističkih trendova. No, mislim da je to i posljedica promijenjenog karaktera Grada u kojem više nemate puno toga za istraživati i otkrivati, nema poticajnog izazova za turiste da se boravi u Gradu. S kime da uopće razgovaraju, s kime i gdje da se druže?

Proteklog vikenda u sklopu Urbanističke radionice u Dubrovniku uz vaše vodstvo obilazio se hotel Belvedere. Novo arhitektonsko rješenje čini se puno prihvatljivije od starog hotela. Što mislite o odabranom rješenju 3LDH studija?

- Projekt studija 3LHD odista se bolje uklapa u topografiju i mogao bi biti vrijedan arhitektonski doprinos jer su 3LHD odlični projektanti. No, za njegovu urbanu uspješnost bit će ključno kako će se s njime upravljati: hoće li taj hotel i vile biti tretirani kao organski produžetak grada, hoće li biti dostupan javnosti, hoće li imati pristupačne javne sadržaje?

Hotel Ambasador u Platu, jedan od „betonskih spavača“ koji je obrađen u vašem dokumentarcu je danas u potpunosti srušen. Dobila sam dojam da Vam je zbog toga žao. Zašto? Što mislite da su investitori trebali i mogli napraviti s njim i  zašto?

- Hotel Ambasador bio je jedno posebno mjesto, megastruktura koja je imala fizionomiju jednog neobičnog, zgusnutog grada. Bio je istovremeno moderan, a opet je u svojoj prostornoj složenosti i pojedinim detaljima nosio i kvalitete tradicije Mediterana. Prilikom njegove gradnje, nije se previše interveniralo u pejzaž, on je organski izrastao iz stijene.

Da, žao mi je što ga više nema, nestao je jedan spomenik naše nedavne urbane kulture. Postojao je projekt Tomislava Kušana, sina autora originalnog projekta Petra Kušana, koji je zadržao postojeću gradnju ali ju je i prilagodio suvremenim standardima. Nažalost, iako je recikliranje arhitekture sigurno i ekološki čin, zaključilo se da je lakše rušiti i graditi ispočetka.

Maroje Mrduljaš je kritičar arhitekture i dizajna. Autor je više izložbi i knjiga, između ostalih Moder nism-in-Between u izdanju ugledne berlinske kuće Jovis, Dizajn i nezavisna kultura i Suvremena hrvatska arhitektura - testiranje stvarnosti. Odgovorni je urednik časopisa za arhitekturu i kulturu Oris, od sredine 1990-ih objavljuje brojne tekstove i eseje u vodećim hrvatskim i internacionalnim časopisima kao što su Domus, Architecture+Urbanism, deutsche bauzeitung i drugima. Nezavisni je ekspert Mies van der Rohe nagrade za arhitekturu EU.  Radi na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Maroje je i jedan od autora serije "Betonski spavači" u kojoj se bavi turističkim megastrukturama modernizma na Hrvatskoj obali i to onima koji i nakon rata i privatizacije još uvijek van funkcije  propadaju, a u mnogim slučajevima riječ je o vrhunskim djelima arhitekture. Radi na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.


Katarina Fiorović



Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube