LIFESTYLE
22.01.2017 u 17:37

"LUD" U LJUBAVI PREMA DUBROVNIKU: talijanski odvjetnik iz Milana u procesiji sv. Vlaha ići će u župskoj nošnji

Da svi Hrvati vole, razumiju i poštuju sve ono što Hrvatska i Dubrovnik zbiljski jesu, poput odvjetnika Cristiana Pambianchia iz Milana, ne bi nam bilo kraja. Čovjek koji nema apsolutno nikakvog obiteljskog korijenja s ove strane Jadrana, ove će godine u procesiji sv. Vlaha kročiti u svojoj, župskoj narodnoj nošnji, praktično utjelovljujući svoje geslo: Hrvatska je svila. Ovo je tek zadnji njegov "dokaz" "lude" ljubavi prema Dubrovniku i Hrvatskoj. U ratu je skupljao humanitarnu pomoć, pa je kao novinar na sav glas upozoravao kako se u Hrvatskoj vodi Domovinski, a ne građanski rat, a onda je započela njegova kulturna "misija" i ozbiljno prikupljanje prvih izdanja bisera dubrovačke književne baštine... nevjerojatan čovjek je Cristiano Pambianchi iz Milana...i da, sigurno je, kako sam kaže, bio Hrvat u nekom prošlom životu...


komentara  0

Postoji li neka Vaša obiteljska veza s Hrvatskom i Dubrovnikom? Izjavili ste kako ste pomalo "ludi u svojoj ljubavi prema Dubrovniku". Zašto, kako i kada je do toga došlo?

- Talijan sam, iz Milana, ali je Hrvatska u mom srcu – pojasnio nam je Pambianchi, dodavši kako nema ni korijene, ni obitelj u Hrvat­skoj. No, veže ga nešto drugo...

- Kada je počela agresija 1991. godine, bio sam student na Cambridge-u. Tad sam upoznao neko­liko divnih prijatelja iz Dubrov­nika, poput Deše Sršen, koja je sad na čelu Europske komisije u Bru­xellesu, te Željke Buško, dubro­vačke arhitektice koja nikad nije napustila grad, čak niti za vrijeme rata, a koja je radila na rekonstruk­ciji Mostarskog mosta. Tad sam započeo s humanitarnim radom za pomoć Hrvatskoj, te novinar­stvom, kada sam se trudio u Ita­liji pojasniti kako se nije radilo o ‘civilnom ratu’, već teškoj agresiji na hrvatski narod. Također sam puno studirao litera­turu bivše Jugoslavije, Andrića, Krležu, Selimovića, Kiša... Otada, moji su najbolji prijatelji iz Hrvatske – pro­fesor Slaven Letica i njegov sin Bar­tol, divna pijanistica Ivana Marija Vidović... Moji prijatelji moja su škola. Ja sam Talijan koji želi znati što više o Hrvatskoj. Možda sam bio Hrvat u nekom prošlom životu.

Otkud tolika ljubav prema kolekcionarstvu... koliko je knjižnih bisera u Vašoj biblioteci iz hrvatske literarne baštine i kako ste do njih dolazili? Kažite nam nešto o biblioteci "Nicholas i Jan" .....

- Ideja o kolekciji knjiga hrvatske književnosti rodila se 1991. kao reakcija na agresiju na Republiku Hrvatsku i njezin narod nakon proglašenja nezavisnosti. Cilj ove inicijative bio je doprinijeti očuvanju kulturnog i književnog nasljeđa, a time i obrani identiteta hrvatskog naroda kojemu je prijetila ozbiljna opasnost od razaranja. Prije dvije godine, 2015. nastala je posebna sekcija kolekcije koja je posvećena prvim izdanjima književnih djela nekih od najznačajnijih pisaca u povijesti hrvatske književnosti, u razdoblju od 1500. do 1991.. Ova sekcija nudi, između ostalog, presjek osnovnih kulturnih i političkih pokreta europske povijesti kojoj Hrvatska zasluženo pripada.

Među prvim izdanjima koje posjedujem su: Marko Marulić ("De Institutione Bene Vivendi"), Matija Vlačić Ilirik ("Clavis Scripturae"), Ivan Gundulić ("Osman"), Ignat Đurdević ("Uzdasi Mandalijene pokornice"), Ruđer Bošković ("De Solis ac Lunae Defectibus"), Raimondo Kunić, Bernardo Zamagna, Giorgio Ferrich, Benedetto Stay, Baglivi, Banduri, Gioacchino Stulli, Francesco Maria Appendini, Ivan Mažuranić, Ivana Brlić-Mažuranić, Preradović, Šenoa, Matoš, Krleža, Vojnović, Nazor….. Kolekcija je nazvana po malom prijatelju Hrvatu Janu Kramariću (7 godina) i mom sinu Nicolasu (3 godine) s ciljem da se lansira – u novoj europskoj dimenziji – dijalog između dvije obale Jadranskog mora, koje su tijekom više od pet stoljeća komunicirale, međusobno utjecale i “zarazile” jedna drugu, podsjećajući na duh Iva Andrića koji nas poziva na građenje mostova “jer mostovi predstavljaju napor čovjeka koji se pred preprekama ne zaustavlja, nego uzdiže vlastiti duh kako bi svladao prepreku i došao na drugu obalu; jer naša se nada uvijek nalazi na drugoj obali”. Ideja kolekcije samo prvih izdanja rodila se iz želje za prikupljanjem vjernih pisanih dokaza, koji, s jedne strane, mogu predstavljati ozbiljno upozorenje i nenasilan argument u slučaju manipulacije, povijesne revizije, negacije ili ponovljenih nacionalističkih osveta, i s druge strane, mogu ukazati, bez interpretativnih filtera, svima onima koji su zainteresirani za materiju, na autentičnu riječ autora i njihovo autoritativno učenje, nudeći nam valjan instrument za hod kroz težak put saznanja. Pronaći prva izdanja je izazov, zahtjeva vrijeme, strast, ustrajnost i novac...također, to je način i upoznavanja zanimljivih osoba kao i sklapanja poslova s ljudima kojima su također interesantne kultura i knjige. Postoji veliki respekt u ovoj zajednici antikvarijata i ljubitelja knjiga.

Tko je Vaš najdraži dubrovački autor...koja knjiga koju imate u svojoj kolekciji iz dubrovačke baštine je najvrijednija i koja ima za Vas možda najveće značenje?

- Ivan Gundulić i njegovo djelo "Osman". Pod utjecajem Tassovog  "Oslobođenog Jeruzalema" ovo je trenutak o kojem možemo govoriti o hrvatskoj renesansi, i kada on zaista postaje hrvatski. Od tog trenutka, točnije 1626., ništa više neće biti isto. Gundulićev utjecaj na druge autore kao i na hrvatski jezik (štokavština) postat će nemjerljiv. Dokazivalo je da ima "Hrvata", da mogu biti slobodni (Dubrovačka republika), da mogu upravljati svojom budućnošću dok je u drugim dijelovima "Hrvatska" zbog okupacije Mlečana kao i nadiranje Turaka sprječavalo stvaranje vlastite povijesti. Zato je bila važna slobodna i neovisna Republika za Hrvate u ono vrijeme, i zato je važna za današnje dostignuće slobodne i nezavisne Republike Hrvatske.

I drugi razlozi su svakako važni: građani Dubrovnika su živjeli svoje živote po prvenstveno religioznoj, potom i građanskoj etici. Branili su slobodu diplomacijom, pritom nikad ne ugrožavajući ova dva bitna stupa svog življenja i djelovanja. Ukinuli su ropstvo, iako je to bilo protivno njihovim poduzetničkim interesima koje su imali kao pomorska republika. Štitili su ljude koji su tražili azil i na taj način pristali na ugrožavanje i osvetu neprijatelja. Iako je Dubrovnik trgovao s Turskim carstvom, Gundulić i njegov Osman, jasno su pokazali da je sudbina slavenskog stanovništva povezana s kršćanstvom i onime što nazivamo "Zapadom".

Posljednja stvar koju bih htio istaknuti je kako me je cjelokupna priča u "Osmanu" fascinira. Napisan je 1626., i cijela dva stoljeća je bio sačuvan prepisivanjem, Gundulićeva riječ je bila snažnija od kamena. Dva se pjevanja nisu očuvala, te ih je Gundulićev rođak Pietro Sorgo slabašno nadomjestio. Postoje brojni drugi koji su bili pivrženi tom djelu i htjeli su ga sačuvati, Amborgio Marković, Francesco Maria Appendini...konačno  je tiskan 1826. godine u Dubrovniku, a ep je u konačnici dopunio Ivan Mažuranić napravivši i rječnik sa značenjima svake riječi u epu, kako se ne bi vidjela razlika.

Bio je to nevjerojatan zajednički hrvatsko-talijanski pothvat: Talijan Antonio Martecchini željan je objave "Osmana" na hrvatskom jeziku, kako bi Talijanima na drugoj stani Jadrana pokazao ljepotu hrvatske književnosti. Hrvat - Niccolo Giaxich iz Zadra voli talijanski jezik te ga prevodi na talijanski skromno htijući ostati anoniman. Nacionalni ep u Hrvata je priča o Talijanima koji vole "hrvatski svijet" i Hrvatima koji vole "talijanski svijet".

Ovo je lekcija o toleranciji. Nitko ne može kreirati vlastitu kulturu od nule. Sve su kulture pod određenim međusovnim utjecajima, susjeda ili onih prethodnika koji su nastanjivali tu zemlju. U jednom čovjeku su na stotine drugih ljudi.

Odnedavno ste vlasnik originalne župske nošnje, a izrazili ste i želju u njoj kročiti iza barjaka u procesiji na Festi sv. Vlaha u Gradu? Je li ovo prvi put da ćete biti u gradu na Festi?

- Da, ovo će mi biti prvi put da sam u Dubrovniku na Festi sv. Vlaha. Zašto? Zbilja ne znam, možda jer je stigao pravi trenutak za to. Kao što sam već kazao, moja priča s Hrvatskom je spiritualno, kulturno i ljudsko putovanje. Počelo je s humanitarnim radom, prešlo je na novinarstvo, pa na kulturne aktivnosti... kao i prijateljstva i putovanja koja su najbolji način za učenje.
Trenutni stadij ljubavi prema Hrvatskoj je baziran na motu nazvanom "Hrvatska je svila". Želim pokazati ljepotu Hrvatske, ne samo zemlje koja je dobro poznata, nego i njene povijesti, kulture i književnosti koja je uistinu europska. Jedna gospođa mi se zahvalila govoreći "napokon netko, tko ne govori sa mnom o ratu". Kao što rekoh, Hrvati i Talijani imaju stare i čvrste poveznice, postojali su trenuci gdje smo bili skupa i trenuci kad smo išli jedni kontra drugih, kao zatvorenici zlih ideologija. Ova povijest nije bazirana na 50 godina boli, već na 5 stoljeća brojnih emocija uključujući bol ali isto tako i ljepotu i radost. No to je bilo u prošlosti, a sad imamo novu europsku dimenziju, u kojoj živimo slobodno pa nam postaje bitno stvarati osobne odluke. Iste stvari nas mogu razdvojiti ili spojiti. Ovisi o tome što želimo unutar naših srca i glava. Ja sam odlučio da moram biti usredotočen na to da budem bolja osoba, a razmišljajući o tome što bih volio da mi piše na nadgrobnoj ploči i na koji način bih volio da me se sjeća moj sin. S poštovanjem prema Hrvatskoj, ovo znači unaprijediti našu vezu. Gledajući nas Talijane, bez izgovora ili kompleksnosti vremena i povijesti, smatram da je Italija bila kriva za šovinizam, davno prije fašizma, kad je smatrala kako je zapadna obala Jadrana bila civilizirana, a da je istočna obala barbarski svijet, te kako talijanski narod ima povijest i svoju domovinu, dok hrvatski nema. Ovo je dovelo do katastrofalnih etničkih čišćenja i koncentracijskih logora (kao npr. Rab) u Dalmaciji gdje je mnogo osoba poginulo uključujući i djecu. To je bila sramota za kršćansku zemlju i za narod koji se diči obiteljskim vrijednostima i to je najtamnija stranica u našoj povijesti.

Odijevanje župske nošnje u procesiji za mene znači izraz poštovanja prema tradiciji ovdašnjih ljudi, njihovoj kulturi i identitetu, te istinsko razumijevanje svega toga, puno dublje od razine same informacije. Postoji hrvatska kultura, tradicija, identitet i domovina - i ona je nadasve lijepa. Hrvatska je svila - to je moja poruka i dužnost mi je pokazati je.

No, osim tog osjećaja dužnosti koju imam, moja je osobna satisfakcija i neopisiva želja da hodam ruku pod ruku zajedno s hrvatskim narodom. Sve ovo doživljavam kao stanovitu investiciju i zalog za budućnost, cilj mojeg spiritualnog putovanja. Humanitarnim radom želio sam pomoći ljudima i poručiti im "vi niste sami", novinarskim radom sam se borio da istina dođe u svijet, da se spozna kako se u Hrvatskoj ne vodi građanski nego Domovinski rat, dok kolekcionarstvom knjiga želim pokazati bogatstvo hrvatske povijesti i književnosti i to sve prenijeti sljedećim generacijama.

Kako doživljavate Grad i uočavate li u njemu promjene na koje se žale stalni stanovnici povijesne jezgre? Koliko ste zadovoljni suradnjom Dubrovnika i Italije, čemu težite u spajanju tih dviju obala....koje imaju puno toga zajedničkoga...

- Kao što sam istaknuo, moje trenutno djelovanje se odvija pod geslom: "Hrvatska je svila". Ovo me čini ambicioznim. Nisam sretan sa situacijom u Dubrovniku, Hrvatskom kao ni međudržavnim vezama i institucijama. Ne sviđa mi se što je Dubrovnik postao samo mjesto posjeta tijekom ljeta, bez mogućnosti avionskih veza izvan sezone. Ne sviđa mi se što je Dubrovnik enklava u Hrvatskoj, s brojnim prometnim poteškoćama. Ne sviđa mi se što se Dubrovnik doživljava kao holivudski set ili zabavni park za turiste. Ne sviđa mi se što građani Dubrovnika, a pogotovo studenti rijetko ili nikad ne posjećuju arhive koji su napisani talijanskim jezikom. Ne sviđa mi se što ne postoje scenske izvedbe Judite ili Osmana...i ne sviđa mi se što jedan Talijan iz Milana, bez hrvatske putovnice ili prebivališta, bez obiteljskih ili takvih veza u Istri ili Dalmaciji, sa svojom zbirkom putuje po Hrvatskoj i pokazuje hrvatskim građanima njihovu nevjerojatnu i dičnu povijest. Ne sviđa mi se što postoji mogućnost da učenici u obveznoj lektiri više ne budu imali djelo Marka Marulića. Želio bih da Hrvatska bude "normalna" zemlja s dignitetom kakvoga zaslužuje. To je sve što tražim. Ne postojimo "mi" ili "oni", ako svi volimo Hrvatsku zbog toga što ona jest, slobodna, nezavisna, europska, kršćanska, zapadna zemlja sa slobodnim tržištem. Zajedno smo jači, razdvojeni ne možemo apsolutno ništa.

Želja mi je da ojačaju veze između Dubrovnika i Milana, Hrvatske i Italije. Nemamo naftu ili plin ili ostale skupe sirovine... Imamo kulturu i ljepotu ovog dijela svijeta, juga Europe i juga Mediterana. Ovo je naše bogatstvo, naše blago. Dubrovnik ima ljetni festival, a Milano La Scalu, postoji toliko mogućnosti i projekata koje možemo razviti. Nakon što sam publici, u svibnju 2016. predstavio Držićevu "Tirenu", prvo izdanje iz 1551. iz Nacionalne knjižnice u Milanu, ove godine to planioramo napraviti u Dubrovniku za 450. godišnjicu smrti Marina Držića. Ravnatelj milanske knjižnice će doći u Dubrovnik prvi put. Ovo je rezultat suradnje između mene, Nikše Matića iz Doma Marina Držića, Talijanske nacionalne knjižnice, hrvatskog konzulata u Milanu, odnosno generalne konzulice Ive Pavić. I ostali događaji koji će slaviti važne osobe iz Dubrovnika, poput Ruđera Boškovića, obilježiti će 2017. godinu. Nadam se da je ovo samo početak jedne velike prijateljske suradnje između Hrvatske i Italije. Ovo također pokazuje da ne trebamo čekati da države i institucije nešto poduzmu, već da i mi kao građani možemo preuzeti glavnu ulogu u tom zbližavanju naših zemalja, kultura, tradicija, uz međusobno veliko uvažavanje i poštovanje.


Lidija Crnčević



Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube