Bliži se Festa svetoga Vlaha, pa onda, dakako i procesija. Ove godine, nama toliko važnu i dragu, a i od svijeta prepoznatu Festu slavimo 1045. put. I nije tako malo, kada je tradicija u punom smislu i značenju te riječi u pitanju ( trado, trader,lat. - prenositi).
Kako sam i vlastitim radom doprinjela da se Festa sv. Vlaha uvrsti najprije na nacionalnu, a onda i na UNESCO-vu Reprezentativnu Listu nematerijalne baštine čovječanstva, ne mogu se ne zapitati je li u redu da za vrijeme Vlasića, dakle trajanja i održavanja Feste u Gradu, zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra koje se štiti integralno, zajedno s prostorom u kojem se odvija, da se ove godine, baš u vrijeme pred Festu na Placi, odnosno na Stradunu, postavila filmska scenografija, koja neće spriječiti održavanje procesije, ali će je u prvome redu i vizualno i simbolično nagrditi.
Kako će postavljeni dio scenografije ostati i za vrijeme Procesije, zacijelo će ne samo smanjiti (ili umanjiti udobnost i ugođaj) broj onih koji će joj nazočiti, već će poslati poruku o tome kako Dubrovnik daje prvenstvo zaradi, profitu i marketingu - u odnosu na svoju povijesnost i identitet, koji mu je i omogućio da filmska industrija kroči u Dubrovnik.
To otvara niz pitanja i tema za raspravu.
Ne bih htjela a priori biti protiv takvih događanja, no ne mogu se ne zapitati zašto se samo srce Grada, otmjena urbana elegancija Place, pojam skladnosti i urbaniteta maškarava u Nottingham, kome se to isplati i zašto? Ako se i isplati, bismo li morali kao građani i porezni obveznici znati kako? Smije li se iznimni Grad, posebno Stradun, koristiti kao kulisa?
Dubrovnik je sam po sebi, baš zato što je takav kakav jest i tako održavan- samosvojni, jedinstveni svjetski “ brand”, kako bismo to lijepo hrvatskim jezikom rekli! Pa ako su mnogi prihvatili zvati ga Kraljev grudobran, a možda će ga primorati da postane domalo poznatiji kao filmska lokacija, ako se već i snima Robin Hood u Dubrovniku tijekom veljače, je li se barem, a to je najmanje što se moglo, moralo uvjetovati da postavljanje scenografije počne nakon Feste sv. Vlaha?
Je li Stradun uopće morao “zaigrati” kao filmska, neprepoznatljiva, nagrđena kulisa?
Je li tko građane upitao što o tome misle?
Je li se zaboravilo da je grad javna stvar?
Kako sada imamo interregnum vlasti, a kako je sveti Vlaho oduvijek u dugoj povijesti bio vjerska, ali i politička ikona Dubrovnika - tu ulogu Parac simbolično preuzima i sada pred svoju Festu i pred svojim pukom.
Stoga sam mu se imala potrebu obratiti, u formi molitve osobnog iskaza i osjećaja. Donosim tu svoju molitvu u uvodnom okviru, potpuno svjesna da bi se ona sama mogla krivo protumačiti od novih “ tradition makera”, vojnovićevskom bolećivošću, patetikom i naivnim žalom za izgubljenim sjajem prošlih vremena - “koja se gase i pomalo dunu kako lumin u mrcu preostala ulja” (Josip Lovrić-Jadrijev).
Dihotomija tradicija - novi običaji, modernizam - antimodernizam, globalna je tematika i prava je umjetnost kako ih pomiriti, odnosno ne zapasti niti u jednu od dvije krajnosti. Dubrovnik je tu naročito specifičan i prilično težak za izmirenje opreka, jer u biti svog identiteta i mentaliteta sadrži dvojnost, ponekad i uznemirujuću ambivalenciju stvarnosti i slavne prošlosti. Opreke su to “neizdrživo divnog Grada” (Milan Milišić), zatim “Dubrovnika kao mrtvog grada” ( Hrvoje Ivanković), da se poslužim i suvremenijim autorima, a bit će prisutne vazda.
Stoga, prilažem ovo pismo kao poziv na razmišljanje građanstvu o mjeri: koje su granice, do kuda se može i smije ići? Je li mjera prevršena?
Ako nije dobro živjeti samo u prošlosti i previše se držati tradicije, nije tu tradiciju dobro ni potpuno negirati i poniziti - u ime novotarija i zarade koje bi mogle postati navikom!
Pred Festu sv. Vlaha 2017. godine
Dragi moj sveti Vlaho,
iako Te vazda nosim u srcu, gledam Te i štujem, imam Ti potrebu napisati ovo pismo. Tebi, svecu od svega svijeta, ali najprije najdražem i jedinom svecu zaštitniku ovoga Grada. Ti znaš koliko svi mi u Dubrovniku volimo Tvoju Festu i kako je radosno očekujemo. Svaka nam je draga, ali ova 1045. po redu dohodi nakon velike Tvoje obljetnice, Tvoje Godine što smo je obilježili 2016. u čast 1700. godine Tvoje pravedničke smrti. Nadam se da si i Ti zadovoljan, a ja sam na nju posebno ponosna, zajedno sa svima onima koji su sudjelovali, trudili se da protekne što sjajnije Tebi u čast.
Zašto Ti ovo pišem?
Jer se govori po Gradu da ćeš ove godine biti sv. Vlaho od Nottinghama! Ma, znam ja da Te i u Engleskoj štuju, da su Ti i tamo zgradili mnoge crkve, ma je li potreba Grad i Stradun baš u dane Tvoje Feste, maškarati i kostimirati u Nottingham, po legendi mjesto Robina Hooda? Kao da su zaboravili čiji je ovo Grad kojemu se bliže dani od najveće i najdraže Feste!
Placa, naš Stradun Tvoje je prizorište, tvoja vjekovna, jedinstvena scenografija, Tvoj prostor, Tvoje mjesto, pa se i zato naš divni Stradun, pojam, simbol i ponos nacionalnog i internacionalnog urbaniteta, ono najotmjenije što Dubrovnik ima - može baš po Tebi nazvati “ sveti Stradun”!
A u sveta se mjesta ne dira, u milenijsku se tradiciju također ne dira, ne diraju oni koji drže do sebe. A tko do sebe drži - njega i drugi poštuju!
Ti znaš sveti Vlaho da “per momento” nemamo gradske vlasti. Ali, imamo zato Tebe! Tko imalo poznaje dubrovačku povijest zna da si Dubrovniku i njegovu kraju oduvijek bio (kako bilježi i povijest i književnost) poglaviti obranitelj, božanski zaštitnik, čuvar slobode, odvjetnik, prvi građanin, vrhuknez, gospar od Grada, njegov Parac, slava, čast i dika.
I ja i svi mi koji Te volimo vjerujemo u Tvoj zagovor i Tvoju pomoć. I onda kada je ne zaslužujemo. Ali se ufamo u Tvoju bezgraničnu ljubav, imajući u Tebe povjerenje i vjerovanje koje polaže nadu u čudo. Pokazao si nam snagu svoje zaštite u najtežim ratnim danima, ulio nam u duše povjerenje - moćni temelj ljudske vjere i nade, po kojima su legende i čuda vjerojatna, osobito ako su utemeljena na jednodušnoj predaji. Osjećajući Tvoju prisutnost, unatoč
goropadnosti pojavnoga (u ovom slučaju filmskih kulisa) i svekolikoj odsutnosti duhovnoga, molimo Te sveti Vlaho da opet učiniš ono svoje “čudo od čudesa”!
Daj nam sveti Vlaho pravi naš Stradun, lijepu i skladnu Festu, da Te i u procesiji slavimo na dostojan način! Da se Tvoje ruke, noge, glava, nebnica s Pelenicom i ostale svete relikvije mirno i dostojanstveno pronose Placom. Molimo Te da Tvoj harni puk ima načina i prostora sudjelovati i pratiti veličanstvenu procesiju na glavni dan Tvoje Feste, a ne da se “tiska” među daščarama.
Nemoj dozvoliti sv. Vlaho da se baš sve može prodavati za solde, premda su vremena gruba. Ne dopusti ponižavanje jedinstvene ljepote i sklada svoga Grada što ga nosiš na ruci, pri srcu.
Ti, Dubrovnik i sloboda odavno su naš znak prepoznatljivosti u svijetu, pa ako se baš naš povijesni ambijent želi koristiti u filmovima, neka mu on svojom individualnošću dade posebnu dimenziju! Neka Dubrovnik bude Dubrovnik!
Hvala Ti na pomoći, premda znamo da gledaš i trpiš svakojakih nasilja u svome Gradu. Pomozi da dostojanstveno koračamo u Tvojoj procesiji, ali ne kroz maškarani Grad, jer poklade i veljuni tek dolaze!
Učini da se ne sramimo na Tvoju Festu, ni sami pred sobom, niti pred gostima koji će nam doći. Vlasići ove godine traju kraće, Gorica i završnica Feste blizu su, da Ti ne bude odveć teško!
Ufam se sveti Vlaho u Tvoje čudo, u Tvoj zagovor, Tvoju privrženost. Ostani i dalje naš pomoćnik, čudotvorni, strpljivi i izdržljivi liječnik naših duša.
Adio sveti moj Vlaho