LIFESTYLE
25.06.2017 u 20:18

UZ DAN DRŽAVNOSTI
Talijanski odvjetnik u kojemu kuca hrvatsko srce: kulturom gradimo mostove i prijateljstva između Milana i Dubrovnika

Talijanski odvjetnik Cristiano Pambianchi iz Milana, koji je u ovogodišnjoj procesiji Sv.Vlaha u Gradu, koračao u župskoj nošnji, da bi pokazao poštovanje prema našoj povijesti, kulturi, identitetu, Domovini, nastavlja sa svojom misijom. Hrvatska i ja izabrali smo jedno drugo, poput ljubavne priče, to je „u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi“. Ona je moja životna družica, ugodno društvo, sadržaj mojih snova i motivacija za sve moje projekte - kaže odvjetnik koji nema nikakvih obiteljskih korijena u našoj zemlji. Nedavno je odlikovan najvećim hrvatskim odličjem za kulturne mostove koje gradi između Hrvatske i Italije. Uskoro dolazi u Dubrovnik, gdje će se izložiti tri prva izdanja Držićevih djela.... a, zašto je u trenutku kada je primao hrvatsko odličje pomislio na Kolindu Grabar Kitarević, Slavena Leticu, svoju mamu.... te zašto se prisjetio Beethovena i Michelangela...


komentara  0

Kako ste se osjećali i što vam znači odličje koje ste dobili od hrvatske predsjednice, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za kulturnu suradnju na kojoj radite između Hrvatske i Italije?

Bio je to vrlo ugodno iznenađenje i iznimna čast, to je jedna od onih stvari koja djeluje toliko velikom i neostvarivom da nekako nisi siguran da si ju uopće zaslužio. Moje znanje hrvatskog jezika je skromno, a primio sam nagradu Republike Hrvatske za posebne zasluge u kulturi. Dok sam se pokušavao ohrabriti kako bih stavio zlatno odličje na odijelo, razmišljao sam o tome kako je Beethoven bio gluh i kako je Michelangelo nekoć bio plaćeni ubojica, pa sam shvatio kako je najbitnije usredotočiti se na sadržaj stvari i poštovati to da svatko u životu ima svoju misiju.

Osim profesionalnih kvalifikacija, moram priznati da u životu nikada nisam ništa osvojio. S obzirom na to da sam izabrao ne priključiti se niti jednoj organizaciji, kompaniji ili institutu, kako bih mogao zadržati svoju slobodu kao neovisni mislilac, broj nagrada i službenih zahvalnica zadržao se negdje na nuli. Ponekad se prijatelji samnom šale govoreći „trebao bi dobiti hrvatsko državljanstvo za ono što radiš“, na što ja odgovorim: „Nikada nisam ni od koga nešto tražio… ali kada bih mogao birati… volio bih osvojiti Nobelovu nagradu za književnost, no onu u Hrvatskoj, ne u Oslu“. San se ostvario.

Što se tiče osjećaja, zaista ih je mnogo, no u tom sam se trenutku sjetio triju osoba: predsjednice RH, Kolinde Grabar-Kitarović, koja me u Dubrovniku zaista impresionirala, političarka koja drži do svojih obećanja: izražavam poštovanje. Ona je nevjerojatna osoba, a nakon što sam je upoznao, mislio sam da je ona primjer prave Hrvatice. „Njemačka glava“, ozbiljna i vrhunski pripremljena, „dobrog slavenskog izgleda“ prekrasna i elegantna, „talijansko srce“ spremno slušati što joj ljudi govore. Iznimna je čast primiti nagradu od nje.

Profesora dr. Slavena Letice… promatrajući medalju vidio sam lice Marka Marulića, no gledajući drugu stranu mogao sam lako zamisliti upravo njegovo lice s njegovim velikim očima. On je moj mentor i naučio me mnogim važnim lekcijama, primjerice kako je djelovati politički protiv nekoga veoma jednostavno. Umjesto toga, baviti se politikom kako bi stvorili nešto dobro za svakoga mnogo je teže, no upravo je takvo djelovanje nešto najljepše. Zahvalan sam što sam od njega imao priliku primiti odlične savjete.

Moje majke. Rodio sam se nekoliko mjeseci ranije, kao i moj sin koji je tada imao samo 1,8 kila. Škola me odbila primiti, a i moj sin se jako trudi kako bi stigao svoje vršnjake. Naučio sam čitati i pisati doma, zahvaljujući mami i baki koja je s nama stanovala. Moja žena i ja dajemo sve od sebe kako bi dali podršku svom sinu. Ova nagrada posvećena je svim obiteljima koje s puno ljubavi i posvećenosti podržavaju svoju djecu u procesu njihova obrazovanja i školovanja. Poruka ove priče mogla bi biti kako nikada ne treba odustajati, kako i djeca koja na početku imaju poteškoća, naposljetku mogu završiti i s državnom nagradom u kulturi.

"LUD" U LJUBAVI PREMA DUBROVNIKU: talijanski odvjetnik iz Milana u procesiji sv. Vlaha ići će u župskoj nošnji

Iako sam vas već pitala, nikada ne izostaje pitanje koje nameće ostala javnost - usljed čega se rodila tolika ljubav talijanskog odvjetnika prema Hrvatskoj i Dubrovniku? Čime Vas Hrvatska fascinira više od ostalih zemalja?

- Odgovor na to pitanje je Domovinski rat. Nitko ne želi razgovarati o tome, no ja naprosto moram. Bez njega, bio bih tek jedan prosječan turist fasciniran Hrvatskom zbog njenih čistih plaža i plavoga mora. 1991. godine imao sam sedamnaest godina. To ljeto dječak u meni je umro, a rodio se muškarac kakav sam postao. Školovao sam se u dobrim školama, ali 90 posto stvari koje sam naučio u životu, naučio sam za vrijeme rata. Hrvatska me uvijek fascinirala više od ostalih zemalja jer je skovana ratom. Sloboda u Hrvatskoj je okus koji se ne osjeća ni na jednom drugom mjestu u Europi.

Hrvatska me također impresionira jer je to „zemlja granica“, na tom tlu leži toliko povijesti da za proučiti povijest Europe od antike, preko renesanse do svjetskih ratova, dovoljno bi bilo pogledati samo hrvatsku povijest. Fascinira me jer su mjesta kao Dalmacija poput duge. Nemoguće je opisati dugu govoreći samo o jednoj boji, puno je toga više za reći. Svaki hrvatski grad od Zadra do Splita i Dubrovnika pa do Osijeka ima tako zanimljivu i bogatu povijesnu i kulturnu ostavštinu.

Sretan sam što Generalni konzulat RH u Milanu, predvođen Ivom Pavić, obilježava državni blagdan na način da svake godine u proslavu uključi jedan grad. Ove godine izabran je Dubrovnik, kako bi se proslavile godišnjice dva dubrovačka velikana: 230 godina od smrti Ruđera Boškovića i 450 godina od smrti Marina Držića. Kao što znate, iz Dubrovnika proslavi su se priključili Dubrovački simfonijski orkestar, Umjetnička galerija Dubrovnik sa izložbom Tonka Smokvine, Dom Marina Držića, Kazalište Marina Držića, Gimnazija Dubrovnik, Turistička zajednica GD te predstavnici lokalnih vlasti, župan Nikola Dobroslavić,  zamjenica gradonaćečnika Jelka Tepšić. Bio je to nevjerojatan događaj. Milano je pozvao Dubrovnik, Dubrovnik je uzvratio poziv i u Milanu zaista briljirao. Ljudi će o ovome sigurno pričati dugo vremena.

Hrvatska i ja izabrali smo jedno drugo, poput ljubavne priče, to je „u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi“. Ona je moja životna družica, ugodno društvo, sadržaj mojih snova i motivacija za sve moje projekte.

Uskoro Vas očekujemo u Dubrovniku gdje će biti izložene tri vrijedna prva tiska Držićevih djela.... malo se zna gdje kolekcionari nabavljaju tako vrijedna izdanja. Je li tajna kako ste Vi nabavili spomenuta i otprilike o kolikoj je vrijednosti riječ?

- Držićeve knjige su vlasništvo Nacionalne knjižnice Braidense u Milanu, jedne od najutjecajnijih u Europi. Njihova je vrijednost neprocjeniva, ako imate na umu što predstavljaju. Ovo su jedina tiskana izdanja Držićevih knjiga koja su preživjela do naših dana. Govorimo o komediji „Tirena“ i knjizi  „Piesni ljuvene“ koje datiraju još iz 1551. godine. One su na neki način potvrda da je Marin Držić zaista postojao. Možete njegovo ime pročitati i kao "Marin Darxich" i čitati ćete starohrvatski iz vremena renesanse. Usto, priča je upotpunjena od početka do kraja. Nažalost, nemamo prvo tiskano izdanje „Dunda Maroja“ ili „Skupa“, a i oba djela bila su nedovršena.

Nije mi toliko važno da ih imam u svojoj zbirci. Ne želim skrivati „blago“ ili  tvrditi da su one moje vlasništvo, te stare knjige trebale bi biti oruđe u promicanju kulture. Nitko ne želi imati dijete i onda se s njime ne baviti. Potpuno je isto sa zbirkom prvih izdanja.

Hrvati i Dubrovčani trebali bi razmišljati o komediji „Tirena“ kao o svojoj knjizi, iako se ona nalazi u knjižnici u Milanu koja također pripada svojim građanima – sada još i više time što je Dubrovnik posjetio ovaj grad, a knjižnica Braidense najavila suradnju s Domom Marina Držića.

Tajna ovih knjiga koje stižu u Dubrovnik odnosi se na činjenicu da se do prije nekoliko godina kada ih je Enio Stipčević tek otkrio u Milanu, vjerovalo kako je komedija „Tirena“ objavljena samo u jednoj knjizi i da je ta knjiga izgubljena. Ipak, 1551. godine knjiga je tiskana dvaput. U jednoj je riječ o Tireni, a knjigu je tiskao Andrea Arrivabene u Veneciji. Druga je „Piesni ljuvene“ koja uključuje priče poput „Novele od Stanca“, a tiskao ju je Niccolò Bascarini, također u Veneciji. U to vrijeme, Marin Držić nije bio naročito popularan i te je knjige objavio uz financijsku pomoć nekolicine prijatelja. Obje su zaista prekrasne. Tirena je napisana za vrijeme kada je Držić darivao svu svoju ljubav Dubrovniku i njegovim vrijednostima. Novela od Stanca također se smatra jednom od njegovih zanimljivijih priča.

Kako su završile u Milanu? Tko ih je prikupio i onda donirao knjižnici? Imamo odgovore na sva ta pitanja, no ako ih želite, morate doći 8. srpnja u Dom Marina Držića i poslušati cijelu priču.

Ravnatelj Nacionalne knjižnice u Milanu dolazi u Dubrovnik i biti će to njegov prvi posjet Hrvatskoj.

Gospar Nikša Matić nikada prije nije bio u Milanu, a sada ga je posjetio triput u dvije godine. Ovaj projekt je još u tijeku, no za mene je već jako uspješan s obzirom da ravnatelji kulturnih institucija iz Dubrovnika i Milana prelaze na drugu stranu Jadrana. Mi „gradimo mostove“ u duhu Iva Andrića i dozvolite mi da ponovim da su „mostovi potvrda da ljudi ne zastajkuju pred preprekama, već svojim duhom nadilaze sve poteškoće kako bi dosegli drugu stranu, jer naša je nada uvijek na drugoj strani“.

Prošlu veljaču, obukao sam nošnju Župe dubrovačke na Festi svetog Vlaha kako bih u ime cijele Italije i Milana iskazao poštovanje hrvatskoj povijesti, kulturi, identitetu i Domovini. Ovaj lipanj gospodin Nikša Matić (koji ne govori talijanski), čovjek pun elana i koji je bio zaista nevjerojatan u koordiniranju svim institucijama koje su stigle u Milano na nacionalnu proslavu, htio je održati govor na talijanskom jeziku. Nikada to nećemo zaboraviti.

Kulturni projekti odnose se na kulturu, no oni se također temelje na prijateljstvu i želji za zajedničkim uživanjem u svim ljepotama života.

Čini se da želite prenijeti svoju ljubav prema ovome kraju na sina koji svake godine slavi rođendan u Dubrovniku, te njegujući prijateljstvo sa malim Hrvatom u Milanu.... uspjeva li Vam to i što biste držali svojim najvećim uspjehom u suradnji između Hrvatske i Italije na kojoj toliko ustrajete?

- Dečki, moj sin Nikola i njegov prijatelj iz Hrvatske Jan Kramarić su poput svojih vršnjaka. Oni su tek djeca i moramo im dozvoliti da imaju junake svog doba, da je sada trenutak za Spidermana, a ne za Ivana Gundulića. Međutim, mlade generacije je potrebno educirati, s obzirom da je jedino čovjek koji je potpuno svjestan svoje povijesti, čvrsta i slobodna osoba koja se ne boji dijaloga s „drugom stranom“. Onima bez tog znanja lako je manipulirati.

Slijedeće inicijative u vezi zbirke su prije svega izgraditi odjel za žensku literaturu i povijest koje govore o Anici Bošković, Jeleni Zrinskoj, Ivani Brlić-Mažuranić, Vesni Parun. Sve u ime Lene Kramarić (Janove sestre) koja se rodila prije nekoliko mjeseci, i dječaci sada moraju napraviti prostora za to prekrasno biće iz Dubrovnika.

Štoviše, moj je san predstaviti sve knjige iz zbirke studentima dubrovačkog Sveučilišta, kao i njihovim roditeljima, prvo u Dubrovniku, a potom i u Milanu. Radilo bi se o sljedećim temama: Marko Marulić, Ivan Gundulić, Ruđer Bošković, stručnjaci latinisti (Kunić, Zamagna i Ferrich), povijesničari (Francesco Maria Appendini; Ludovico Tuberone Cerva, Luccari, Lucio), drugi znanstvenici (Baglivi i Banduri), neobične studije (poput one od prijevoda knjige „Osman“ Nicole Giaxicha a koji je želio ostati anoniman, onaj od Mavra Vetranovića koji je branio mladog i nepoznatog Držića od optužbe da je od njega "prepisao" Tirenu, elegantni pisci (Ignjat Đurđević, Ivo Vojnović), prolazeći kroz stoljeća sve do Matoša, Šenoe i Krleže… Zajedno ćemo uz knjige dati kratku prezentaciju svake teme i portretirati neke od pisaca.

To će sigurno biti „putovanje“ koje će mlade generacije učiniti ponosnim na hrvatsku književnost i kulturu.

Umjesto da govorimo o „mojem“ dostignuću, volio bih razgovarati o „našim“ dostignućima. Na kraju našeg zadnjeg intervjua, poželio sam da politički autoriteti, kulturne institucije i građani pomognu jedni drugima kako bi razvili plan i strategije.

Puno se važnih stvari nedavno dogodilo, i one su sve rezultat sinergije između hrvatskog Generalnog konzulata u Milanu (dr. Iva Pavić), Republike Hrvatske, glavnog grada Zagreba, veličanstvenih gradova poput Dubrovnika i talijanskih autoriteta i institucija.

Pritom mislim na Meštrovićev kip Ruđera Boškovića kojeg je darovao Milanu i crkvu gdje je pokopan, izgrađenu od mramora iz Slanoga koji potvrđuju kako je Dubrovnik toliko blizak svojim velikim znanstvenicima; projekt u kojem sam bio iznimno ponosan sudjelovati zajedno s gospođom Pavić, u koji smo uključili certifikat o smrti Boškovića pronađen u arhivima crkve u Milanu, koji pruža točne informacije o tome što se dogodilo na dan njegove smrti i pogreba - to je formalno bio pravni temelj zahtjeva Generalnog konzulata od Crkve i Instituta za kulturnu baštinu u Milanu za odobrenjem našeg teksta o mramoru, spominjući oba imena Ruggiero Boscovich i Ruđer Bosković, i sve je to dokumentirano u knjizi o Boškoviću i o diplomaciji koju je napisao Stjepan Špoljarić; veličanstveni posjet Dubrovnika Milanu o kojemu smo razgovarali, gdje sam imao čast sudjelovati.

Smatram da su to sve naši iznimni uspjesi, dostignuća kako Talijana tako i Hrvata, za građane Milana i građane Dubrovnika. Gradimo mostove!


Lidija CRNČEVIĆ



Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube