JVP Mljet osnovana je 2006. s 14 profesionalnih vatrogasaca. Danas ih ima 22. Sjedište im je na sredini otoka, u Babinom Polju, a ispostava u Nacionalnom parku. Imaju 10 vatrogasnih vozila. Mario smatra da su dobro opremljeni, ali napominje da se vatrogasna oprema troši i da se stalno treba obnavljati i modernizirati. Vatrogasci su na Mljetu jedina hitna služba koja dežura 24 sata tijekom cijele godine, pa su njihovi poslovi, uz onaj primarni zaštite od požara, raznoliki.

U ljetnom periodu, kad je na Otoku veći broj turista, raste i potrošnja vode. Dnevno u ljetnim mjesecima prevezemo 15 cisterni vode po domaćinstvima, a godišnje je to oko 1000 cisterni. Kako smo jedina hitna služba, ljudi se na nas oslanjaju svakodnevno u raznim situacijama. Zovu nas i kad zakasne na autobus, a moraju stići na brod, pa ih prevezemo. Pomažemo starijima i nemoćnima u raznim situacijama. Pilamo i prenosimo drva za one koji to sami ne mogu, popravljamo pile, kosilice, auto i brodske motore, pomažemo u organiziranju i osiguravanju raznih manifestacija, interveniramo kod prometnih nesreća. I naravno, gasimo požare. Godišnje imamo oko 90 raznih intervencija. Mi smo na usluzi stanovnicima što god im treba, na otoku nema drugog izbora. 

Financijsku potporu Javna vatrogasna postrojba dobiva od države, no to nije dovoljno, lokalna zajednica je ta koja je presudna u financiranju vatrogastva. Mljetska općina, ali i Nacionalni park prepoznali su važnost ove postrojbe, pa im, kaže Mario, ništa ne nedostaje, premda bi u opremu trebalo ulagati neprestano.

2010. godine napravili smo ispostavu na području NP Mljet uz pomoć Općine i Parka. Naime prije toga su svake godine u ljetnom periodu u NP dolazile postrojbe vatrogasaca iz unutrašnjosti. Na to su se trošila značajna sredstva, a oni bi tu bili tek tri mjeseca. Godina je duga, suše i vrućine traju sve duže, a požari se više ne događaju samo u ljetnoj sezoni. Uz dužno poštovanje kolegama iz unutrašnjosti svi znamo da se domaći čovjek najbolje snalazi na svome terenu. Zato smo osnovali ispostavu u NP Mljet koja također dežura 24 sata tijekom cijele godine.

Kako se postaje profesionalni vatrogasac, a kako vatrogasni zapovjednik?

Kao dijete sam gledao kako ljudi oko mene skaču s kosijerima motornim pilama, motikama, naprtnjačama i gase požare. Kad bi čuo vatrogasnu sirenu odmah bi istrčao iz kuće na cestu. Veliko crveno auto me fasciniralo, a vatrogasci bi me često u njemu znali provozati. Nikad nisam želio izaći. Znao sam od malih nogu da želim biti vatrogasac. I danas sam siguran da je to pravi i jedini odabir za mene. Školovao sam se 1999. godine na Vatrogasnom učilištu u Zagrebu za profesionalnog vatrogasca. Završio sam i višu školu smjer zaštita od požara na Visokoj školi za sigurnost u Splitu. Prvi zahtjevniji požar sam gasio sam na praksi u JVP Dubrovački vatrogasci 2000-ite na Srđu. Iste godine imali smo i požar u NP Mljet.

Vatrogasac uči najviše na terenu. Počeo sam noseći naprtnjače na leđima. Položio sam ispit i bio vozač vatrogasnog vozila, potom sam položio državni ispit za samostalno vođenje vatrogasnih intervencija, viša, visoka škola… i iskustvo. Dobar vatrogasni zapovjednik treba znati svaki segment vatrogastva, treba znati odraditi sve od vožnje do gašenja… kako bi mogao zapovijedati ljudima. Uvijek govorim da za nas nema: „ne može se“… „nepristupačno je“…“ daleko je“.. Mi dajemo sve od sebe i znamo da će dobro usmjeren rad dati rezultate.  Važna odlika vatrogasnog zapovjednika jest oprez. Vatru nikad ne smijemo podcijeniti. Kad se krene na intervenciju zapovjednik mora imati sve posloženo plan, moguće scenarije, onaj najbolji, ali i onaj najgori, koji pod svaku cijenu treba spriječiti. Vatra i priroda ne opraštaju pogreške.

Mljetski vatrogasci često idu u pomoć kolegama u drugim općinama i županijama, ove su godine gasili požare u Makarskoj, a prije dvije godine gasili su požare na Korčuli i Pelješcu.

Najviše mi je ostao u sjećanju katastrofalni požar na Korčuli. Bio sam zapovjednik sektora kraj Zavalatice.  Požar se konstantno širio dva dana. Mještani su bili u panici, jedna je gospođa došla sva u suzama, u šoku pitati hoćemo li zaustaviti požar prije nego što dođe do njezine kuće, koja je prva na udaru u selu. Obranili smo kuće u Zavalatici, ali tu gospođu koja je uz svu tu brigu milila i na nas i donijela nama hladni napitak nikad neću zaboraviti. Gasili smo mi tada i na Pelješcu, u Dančanjima nas je poklopio dim, nismo vidjeli ništa na dva metra ispred sebe.

Promijeniti zanimanje za Marija je nezamislivo, kao i preseljenje s Mljeta.

Nikad u nijednom trenutku mi nije palo na pamet promijeniti posao jer jednostavno to volim oduvijek. Vatrogastvo mi se zavuklo pod kožu i živim ga svaki dan 24 sata. Volim prirodu, druženja s ljudima, a i strastveni sam lovac. Mljet je moj dom i za mene jedino mjesto za život.  Živim u Babinom Polju i nikad nisam pomišljao preseliti nigdje drugdje.

Požar koji je priprijetio Nacionalnom parku ugasili ste sami, bez kanadera i pojačanja s kopna u četiri noćna sata. S obzirom da je bila riječ o gustoj borovoj šumi, ali i nenaseljenom području, mnogi se pitaju, zašto, kao što se to uobičajeno radi, niste pustili da gori dok ne dođu kanaderi?

Požar je bio jako zahtjevan zbog jakog vjetra. Kad dođete na takvu intervenciju morate odmah imat u glavi posloženo kako reagirati  odrediti prioritete i postaviti taktiku gašenja. Požar je počeo ispod dalekovoda pa su sve sumnje usmjerene na iskrenje dalekovoda. Jako brzo se proširio i prešao državnu cestu. Kad smo došli na mjesto požara, odmah sam formirao sektore na način da požar hvatamo s bokova i spriječimo bočna širenja. Granica samog Nacionalnog parka je bila udaljena oko 2 km od požara koji se brzo širio prema južnoj strani, odnosno prema moru. Tamo ga nismo mogli prestići. Borova šuma na Ropi je izrazito gusta i neprohodna. U dogovoru sa županijskim vatrogasnim zapovjednikom i slijedom trenutne situacije na terenu, odlučeno je da ujutro dolaze 4 kanadera i ispomoć s kopna. Požar je izbio negdje oko 19 sati, a oko ponoći sam primijetio naglo opadanje vjetra.

Odlučio sam: SAD ILI NIKAD, moramo ga stići jer ujutro će bit katastrofa. Dio vatrogasaca JVP Mljet i rendžera NP Mljet te mještana koji su došli pomoći, preusmjerio sam na lokaciju gdje sam se sjetio da postoji jedna lovačka uska staza koja će nam omogućit da što prije dođemo do samog čela požara, da ga stignemo. Odmah se pristupilo košnji i čišćenju te staze pilama i kosijerima te postavljanju cijevne pruge, dok smo istovremeno bokove gasili. Formirali smo još jednu liniju, doveli konstantnu količinu vode. Svi su se uspjeli probiti i prestigli smo požar. Rubove smo otkosili i spriječili prebacivanje vatre, zaokružili požarište cijevnom prugom i to je bilo to.

Svi čestitaju, zovu, ne mogu vjerovati da smo sami zaustavili i ugasili toliki šumski požar bez korištenja zračnih snaga.Moji vatrogasci idu  na razna školovanja, usavršavanja, seminare, vježbe. Oni vole ovaj posao i vrijedni. Svugdje idu na ispomoć i na požare i na poplave.

U planu nam je izgradnja novog vatrogasnog doma i nabava vatrogasnog broda jer na Mljetu je puno intervencija na moru a oko samog Nacionalnog parka dnevno ljeti bude od 300-400 raznih brodova. Moram iskoristiti priliku i zahvaliti svima koji nas podržavaju, svima koji su nam na razne načine pomogli pri gašenju ovog i drugih požara. I na kraju ponosan sam što sam zapovjednik najboljih vatrogasac. HVALA IM.