Ono što me najviše u startu zainteresiralo jest - zašto je prvo izdanje na engleskom jeziku?

- Ovo izdanje na Amazonu je prijevod s hrvatskog jezika na kojem je knjiga i napisana. Jedan od razloga zbog kojih sam se odlučio za prijevod jest i taj što je danas prilično jednostavno samostalno izdati knjigu.

Na taj način ona postaje dostupna širom svijeta i gotovo je svatko može imati nakon samo dva-tri „entera“ na svom računalu ili mobitelu. Naravno, postoji i mogućnost da je naručite i u „papirnatom“ obliku. Ipak, ako želite da knjiga zaživi onda se, pored pretpostavke da ste napisali dobru knjigu, sami morate pobrinuti o svemu što slijedi nakon izdavanja.

Još jedan razlog zbog kojeg je knjiga prevedena na engleski jest i taj što su teme o kojima pišem univerzalne, i mislim da mogu biti bliske ljudima bez obzira gdje žive. I radnja ovih priča odvija se u različitim krajevima svijeta: od Rima i Pariza preko New Yorka i Rio de Janeira... Jako sam zahvalan što je knjigu prevela naša sugrađanka Vesna Čelebić. Osim što je odličan prevoditelj, ona je i spisateljica i od samog početka smo se odlično razumjeli. Nakon što je Vesna odradila svoj dio posla, tekst je lektorirala gđa Mary O'Hara Smith iz New Yorka koja je u izdavaštvu provela veliki dio svog radnog vijeka.

Dopisivali smo se mjesecima, satima razgovarali preko Skype-a i zajedno „brusili“ tekst. Mislim da nam je ovo svima bilo jedno zanimljivo iskustvo iz kojega smo dosta naučili i kao posljedicu svega dobili dobar prijevod knjige. Nadam se da će u dogledno vrijeme knjiga imati i hrvatsko izdanje.  

Što Vas je ponukalo na pisanje knjige, koliko ste radili na njoj?

- Kako to i u predgovoru piše: imao sam problem – sve je bilo u redu! Već s 12-13 godina sam pokušavao napisati prvi roman ali u tome nikad nisam uspio do kraja. U ranim tridesetima sam imao sreću, ili nesreću, da mi se ostvarilo gotovo sve što sam kao dijete mogao poželjeti: završio sam školu, našao dobar posao, oženio se djevojkom koju volim, zajedno smo napravili ugodan dom, putovali… Nisam imao nikakav problem. Čak ni kredit. Valjda u takvim okolnostima počinjete više razmišljati o stvarima koje nisu isključivo vezane za svakodnevicu ili borbu za goli opstanak. Pitate se: a što sad? Je li to – to? U tih nekoliko godina postao sam otac i doživio gubitak svojih roditelja. Sve vas to odvede na neku vrstu propitivanja, osobnog putovanja koje me je i potaknulo na pisanje ove knjige. Pisanje je i predivan i mukotrpan posao, ali dobrobit je višestruka.

Sviđa mi se kako je to rekla francuska spisateljica Anaïs Nin: „Pišemo da bismo okusili život dvaput“. Knjigu sam pisao oko dvije godine. Naravno, ne u kontinuitetu s obzirom na obiteljske i poslovne obaveze. Na prijevodu smo radili također oko dvije godine.

Riječ je o pričama, čime su inspirirane?

- Tako je! Riječ je o 7 priča koje su pisane u različitim formama: priča u priči, dnevnik tinejdžera, dijalog dvaju likova, e-mail, dvije odvojene priče koje se stapaju u jednu… Iako je riječ o fikciji, one sadrže i autobiografske elemente pa mogu reći da su inspirirane osobnim iskustvom kao i nekim drevnim tekstovima i knjigama autora našega doba. U jednom tekstu od Hermana Hessea sam nedavno pročitao da „svijet boluje od materijalizma i intelektualizma“. Iako je taj tekst napisan prije gotovo stotinu godina čini mi se da je i danas vrlo aktualan. Ova knjiga je na neki način moj putokaz u suprotnom smjeru od takvog svijeta. Prožeta je i detaljima s putovanja koja mi često služe kao inspiracija za pisanje. Svakako trebam spomenuti i svoju djecu. Mlađa kćer mi je dala naslov za prvu priču u knjizi: „Pogledaj kako trava pleše“.    

Pojasnite mi naslov,  "Tu sam"....

- Tu sam! - to je rečenica koja se barem jedanput provlači kroz svaku od 7 priča. O čemu se radi možda najbolje dočarava dio iz već spomenute priče „Pogledaj kako trava pleše“ u kojoj glavni lik govori: „Upravo sam shvatio da skoro cijeli život živim za nešto što se tek treba dogoditi, a da me zapravo nikad nema tu. Nikad mi ništa nije dovoljno dobro.“ Naslov knjige bi trebao biti podsjetnik na vrlo jednostavnu ali važnu činjenicu: da je život samo ono što nam se događa sada i ovdje. Ovo naravno nije nikakva nova ideja. Ona se vrlo često provlači kroz literaturu i na nju su ukazivali mnogi učitelji kroz povijest. Ipak, čini se da je svi prečesto zaboravljamo. 

Riječ je o pričama kojima se preispituje postojanje, duhovnost, imate li uzor među autorima sličnih sadržaja, tko su?

- Kada bih trebao izabrati knjigu koja je na mene imala najviše utjecala vjerujem da bi to bio Mali princ Antoine de Saint-Exupéry-a koju sam pročitao, kao i većina nas, sa 13-14 godina za obveznu lektiru u osnovnoj školi. Uvijek se rado vraćam ovoj neobičnoj priči. Jako mi se sviđaju djela i učenja Ercharta Tollea, posebno njegova „Nova zemlja“ kao i knjige Neale Donald Walscha. Za mene su njihove poruke toliko snažne da mogu reći kako su mi doslovno promijenile život. Pročitate ih i više niste ista osoba.

Sve je ljubav i najvažnija je ljubav - dobro zvuči i svi to spominju, kako do toga doći, kako takvo "stanje" živjeti?

- Pretpostavljam da mislite na citat iz priče „Dvije-tri obične priče o smrti“ koji glasi: „Živjeti da bismo služili drugima jest najuzvišeniji oblik ljubavi. A upravo je to smisao svega. Ljubav je bit samoga postojanja“. Priča govori o različitim pogledima na život i smrt i jako mi je važna jer je ona posveta jednoj osobi koja više nije s nama. Vaše pitanje me podsjetilo na dio iz knjige Gabriel García Márqueza koji ide otprilike ovako:  „Ona ga je upitala je li istina da je ljubav svemoćna. Istina je, odgovori on, ali je pametnije da u to ne vjeruješ“. Ja se naravno ne bih složio da je pametnije da u to ne vjerujemo. Mislim da do stanja kada živimo ljubav, kako ste vi to nazvali, ne možemo doći. Trebamo se samo sjetiti da smo već tamo.

Kako biti sretan, a to nam je, pišete i obveza prema životu, ne samo pravo?

- Ne bih se volio stavljati u ulogu nekoga koji dijeli savjete o tome kako treba živjeti ili kako biti sretan. Jedino mogu govoriti iz vlastitog iskustva. Ovo što ste spomenuli jest također dio iz knjige koji kaže da svi imamo pravo biti sretni i da to nije samo naše pravo nego i obveza prema životu. Vjerujem da je život najveći dar kojeg imamo, bez obzira u kakvim se okolnostima nalazili i da je zahvalnost zapravo prečica za sreću. Jako mi se sviđa i izjava Pape koju sam nedavno čuo, a ona glasi: „Čudesna je božanska matematika u kojoj se dijeljenjem tvoje bogatstvo množi.“ Možda bi i ovo mogao biti dobar putokaz prema sreći. 

Vedran MEZEI, osobna karta:

Rođen u Dubrovniku 1976. g. Pohađao osnovnu školu u Župi dubrovačkoj, završio srednju turističku školu i diplomirao na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu (smjer turizam, IV stupanj) u Dubrovniku. Pored pisanja bavi se i glazbom. Ljeti redovito svira u hotelima u Dubrovniku i okolici. U slobodno vrijeme rekreativno se bavi trčanjem i rado koristi svaku priliku za odlazak na neko putovanje. Živi u Mlinima sa svojom obitelji.

https://www.vedranmezei.com/