LIFESTYLE
30.04.2018 u 20:02

PREDSTAVLJAMO: Marita Bonačić, mlada uspješna dizajnerica "Market kolektiva" čija je kolekcija namještaja privukla pažnju u Milanu

Mogla je sve. Njeni su interesi bili raznoliki i svi su očekivali kako će upisati Glazbenu akademiju... a ona je u trenutku samo rekla: želim arhitekturu, dizajn. U godinama koje su uslijedile puno je puta, sama priznaje poželjela vratiti vrijeme unatrag i položiti novu maturu i krenuti u nešto drugo... Nedoumice, sumnje, bezbroj mogućnosti, mnoštvo putova nakon diplome... sve ju je to tjeralo da se stalno preispitiva. A danas? Broji projekte, zadovoljna interijerima koje je uredila, od Pantarula, Barbe, Meet Mia slastičarne, Taj mahala, Fen bara... nedavno se vratila iz Milana, s najvećeg međunarodnog sajma dizajna, zadovoljna. Beskrajni sati rada dali su rezultat, nagrade. I danas ponekad posumnja, a onda joj se dogodi neki klik koji je uvjeri da je na najboljem mogućem putu i da nema potrebe za nazad tj. da nazad ne postoji. Za mladu, odlučnu, kreativnu (produkt) dizajnericu postoji samo naprijed. Upoznajte talentiranu Maritu Bonačić.


komentara  0

Na nedavno održanom međunarodnom događaju kojega nazivaju najvažnijim u svijetu dizajna i opremanja, Salone del Mobile u Milanu, "Market kolektiv" je sudjelovao sa svojom kolekcijom namještaja nazvanom "Slava". Jesu li toj odluci prethodile duge pripreme?

- Mi smo nekako uvijek u projektima i rijetko stignemo strateški i poslovno planirati, tako da smo motivaciju za odlazak našle u konkurenciji i zaista smo im zahvalne na tome. Regular Company je dizajnerski tim s kojima smo još u studentskim danima putovale u Berlin na dodjelu nagrada Red Dot i od tada ostale s njima u kontaktu. Ova Milano ekspedicija obavljena je u kolegijalno -harmoničnom šesterokutu - dečki sa svojom kolekcijom, cure sa svojom.

Procedura je očekivana - prođete prijavu i žiriranja, presretni ste što su vas uopće odabrali, živite na krilima sreće tih par mjeseci i onda u našem slučaju počne - panika. Doduše, situacije su razne - neki dizajneri idu sa već postojećim projektima (odličan primjer nagrađenog prozivoda Dorje Benussi), ali našu je kolekciju tek trebalo stvoriti i proizvesti i sve se dogodilo od 1. ožujka do 15. travnja, paralelno radeći poslove od kojih živimo i koji nam plaćaju račune.

Modele smo završili u četvrtak, organizirali noćni photo shooting, u petak obrađivali fotografije i dizajnirali promotivne materijale te u konačnici u subotu krenuli za Italiju. I dečkima je bilo slično pa možemo reći da je to hrvatski touch. 

Imate li već kakvu povratnu informaciju sa salona?

- Interes je bio zaista neočekivano velik, zbog atraktivnosti kolekcije i štanda dobili smo "tonu" PR-a, fotografirali su nas i intervjuirali za talijanski Elle Decor, pozvali na Maison et Objet, London Design Fair… nebrojeno mnogo blogera obavilo je snimanje na našem štandu… ukratko PR je (ili će biti) dobro odrađen.

Mladi dizajneri na Salone Satellite obično dolaze upravo po to - promociju, to jest najbolji PR koji u svijetu u ovom polju možeš dobiti, a onda tek poslovno - na sajmu možete pronaći proizvođača za svoje modele namještaja ili čak zadiviti head huntere nekog etabliranog brenda koji može ponuditi otkup dizajna ili suradnju, što je ipak nešto rjeđe i teže. Taj poslovni dio nas tek očekuje - potajno se nadamo da smo zapeli za oko nekom velikom brendu koji se i nama svidio, pa sada očekujemo povratni poziv ili e-mail (dosta je to sve romantično!), ali dug je i kompleksan to proces, a konkretizacija takvih suradnji dolazi tek u budućnosti.

O svojim počecima, prevrtljivoj, prekonoćnoj odluci da upiše Studij dizajna pri zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, Marita je na duhovit i neobičan način - kakav se nalaže svim sugovornicima - govorila nedavno na TEDx susretu u Zagrebu. Riječ je o događaju koji okuplja govornike koji će svojim pozitivnim primjerom potaknuti pozitivne promjene, inspirirati druge da ustraju u svojim planovima, usprkos svim dvojbama, nedoumicama koje ih prate na putu... 

- Završila sam dvije srednje škole - Glazbenu i Opću gimaziju, spremala sam se za Glazbenu akademiju, predviđali su mi sjajnu budućnost i u literarnoj sferi,
no na terminu priprema za akademiju u 4, razredu gimnazije, preko noći mi je došlo da bi upisala arhitekturu. Ne mogu se sjetiti trenutka, ali poznavajući sebe i ozbiljnost - trenutak je mogao biti i televizijski.
Čitajući o arhitekturi otkrila sam neki Studij dizajna pri arhitekturi koji je čista eksluziva - primaju 25 najboljih, najteži prijemni u svemirima, treba crtanje, matematika, vizualna percepcija, prijemni traje 3 ciklusa, testiranje 2 dana po 8 sati, nakon čega slijedi i intervju - skoro visinske pripreme i ukratko, sve na čemu nisam radila zadnjih 18 godina života, a kao držim fige da čuči u meni. Nakon pjevačke, glumačke i sličnih, najavim tu karijeru uvjeravajući roditelje stomatologe da dizajn nije samo šivanje - i nadajući se da to zapravo nije šivanje.

Najavljivani prijemni je bio i strašniji od najavljenog pa se nisam uspjela upisati iz prve tako da su se još godinu dana svi preznojavali da li je to šivanje. Te, 2004. šivanje nije bilo tako popularno kao danas, nismo imali fashion weekove i baka iz Sinja je bila šnajderica u Dalmatinki koja mi nije preporučavala tu karijeru - pričala je Marita na tom događaju koji je zamišljen kao inicijativa dobrih ideja.

Marita nije odustajala. Druga godina, bila je njezina. Prošla je prijemni, no čekale su je tada neke druge muke...

- Kad nam je profesor s priprema u toj silnoj muci objašnjavanja što nas čeka rekao jednostavan savjet - odaberite više temu te mape, i što želite s njom reći - meni se dogodio - klik i sve mi je postalo jasno. Jednim jednostavnim upustvnom ja sam shvatila da on želi da mi različitim tehnikama ispričamo - priču. Nema veze što njih zanima i moje crtačko umijeće, no ne upisujemo slikarstvo - zanima ih i tok misli i mogućnost konceptualizacije. Što je konceptualizacija? Misao vodilja. Ideja koja vodi projekt i kojoj je sve podređeno i koja je na razne načine predstavlja.

Kako počinje proces dizajniranja?

- Dizajn započinje kreativnom idejom dizajnera, koja mora biti čitljiva i lako shvatljiva, iako ne svima dohvatljiva u kreativnom smislu. Ideja je ta koja nosi cijeli proces dizajniranja, koja dizajnera odvaja od „obične“, svakodnevne kulture. Tu nije bitan trend, bitan je problem i njegovo rješenje započeto konceptom. Time se dizajner treba udaljiti od banalnosti i inspiraciju tražiti u jednostavnosti i na taj način dobiti na originalnosti svog djela - što i jest, uz funkcionalnost, estetiku i ergonomiju jedna od glavnih karakteristika dobrog dizajna.

Tijekom faksa, Marita se zaljubila u dizajn, dizajniranje, stigla je do diplome, trenutka kada je zaplakala, ali, priznaje, ne baš od sreće.

- Mučilo me je - Što sad? Stigla me je kriza 20-ih! Odluka o upisu je bila potpuno kriva, idem nazad polagat državnu maturu, upisati nešto da mogu imati neki posao. Dizajn - to je gore i nestalnije od šivanja i pjevanja zajedno. Takve misli su mi se vrtile po glavi. Srećom tada su roditelji već vjerovali u mene i vidjeli puno toga što ja nisam. Produkt dizajnerima je polje djelovanja široko i koliko je god to prekrasno, slobodno i kreativno i niz takvih epiteta, ta vas širina poprilično i prepadne nakon diplome. Vjerujem da ima tu i nedizajnera koji će se naći u istoj situaciji. Nisam znala što ću ni kako ću, ali vodila me i morila jedna jedina misao - radi samo ono u čemu si zaista dobar - ostalo u ovom poslu nema smisla - toliko ga je malo i toliko je specifičan da nema mjesta mediokritetima. Nisam imala pojma u čemu sam dobra - bilo je boljih i predanijih radnika, crtača, ljudi koji su bolje baratali softverima, većih esteta…

Našla se "pred zidom" vlastitih dvojbi, nesigurnosti, prevelikog izbora, pomanjkanja znanja, mislila je da će joj se na drugom kontinentu, dodatnoj edukaciji "otvorili" oči, iskristalizirati jasno spoznaja čime se želi baviti i kuda krenuti....

- Genijalni profesor na Parsonsu mi je održao odličnu lekciju dizajna interijera - tamo sam otišla u krizi 20ih misleći kako su me dva semestra na arhitekturi naučila premalo da bi to znanje naplaćivala, htjela sam da mi netko pokaže kako kotirati, kako crtati instalacije, kako definirati obloge, tlocrtne dispozicije - a on mi je na prvom satu nakon što nas je testirao dao zadatak - POP UP WEDDING CHAPEL. Može li konceptualnije?

U svakom slučaju, iskustvo Amerike mi je bilo više životno nego profesionalno - onaj trenutak kada shvatite da su razlozi i cijeli svemiri zapravo unutar vas samih. Već sam kroz odrastanje zavidila klincima u većim gradovima i maštala redom veličina - o Zagrebu, Milanu, Barceloni, New Yorku.. tek s 31 godinu mogu reći da su me moj Dubrovnik i moj Sinj sasvim lijepo pripremili za ostatak svijeta. Nemjerljivo je to koliko vam je sve dostupnije u većem gradu, i koliko sam sadržaja imala na raspolaganju i koliko sam toga vidjela i upila i cijeli život ću biti zahvalna roditeljima za to iskustvo, ali i za pametno iskoristiti to vrijeme je bila bitna baza, želja, volja. Putujte, kratka su putovanja u ovom vremenu dostupna gotovo svima. Kad ne možete putovati, istražujte i čitajte.

Koliko je bitno da se mladi samostalni umjetnici udružuju, poput vas tri u Market kolektivu da bi mogli lakše dobivati poslove i projekte, te ih na kraju krajeva i odrađivati?

- Udruženje nije ključno, postoje kolege koji su solo igrači i odlično rade u polju dizajna. A i iza mene je trenutno više samostalnih nego grupnih projekata - no rekla bih da je udruženje bučnije, stresnije ali onda i puno zabavnije. Kad “pobijedite” - pobijedi cijeli tim - toliko vam je to onda više sreća. U “total dizajn” projektima, odnosno smjeru gdje me doveo moj dosadašnji i samostalni i grupni rad, bitno je imati partnere, to su veliki projekti i one man band teško funkcionira i opstaje na tržištu, bitan je uigran tim. Prednosti ovog našeg udruživanja su velike - od banalnosti poput toga da netko nekad može uzeti slobodan dan i preusmjeriti pozive, pa sve do bolje finalne kvalitete proizvoda. U međuprostoru je još puno uštimavanja i prilagodbe, ali držim da se isplati.

Koliko se napredak i prosperitet, mogućnosti mladih takvih profesija u Hrvatskoj razlikuju ili su slične s iskustvima kolega vani?

- Vani je lakše utoliko što je javnost obrazovanija u polju u kojem djelujemo i lakša je komunikacija s klijentom pa je to onda jedan dio projekta u kojem se lakše diše. Ovdje izgubite vrijeme pojašnjavajući uopće što radite i zašto ste potrebni, čak i kada se klijenti vama jave. Shodno tome su i honorari veći - ljudi su svjesni što žele i koliko to vrijedi. I tu, čini mi se, prestaju prednosti. 

Može li se od toga, na kraju krajeva, živjeti, egzistencijalna sigurnost postoji li ili je tu ipak još uvijek najveće zadovoljstvo finalni proizvod....

- Ja mogu za sebe i nekolicinu bliskih kolega reći da zaista živimo od dizajna tj. da nam freelance poslovi plaćaju račune. Prijatelji drugih profesija prvo ostanu zabezeknuti gledajući količinu rada i angažmana (ko bi lud to radio), onda s honorarom koji je nekoliko prosječnih plaća (ok, barem je profitabilno, lako tebi, krasan posao), a onda se zabezeknu kad se to podijeli na mjesece rada i sudionike projekta i na kraju ostane - prosječna plaća, pa se vratimo na ono “ko bi lud to radio, bolje je meni u državnoj službi”. Odgovor na to je da se ovim poslom zaista ne bavi nitko tko to iznimno ne voli, i kome zaista finalni prozivod nije bitniji od novca - ali samo zato jer se taj novac kod nas može zaradili lakše. Ukoliko nećete biti razmaženi i pretjerano birati, nego se ponašati u skladu s tržištem na kojem se nalazite te ukoliko volite raditi - imat ćete posla, a ako još uz to što radite, dobro radite - bit ćete uspješni i to će vas tjerati naprijed.

Nedostaje li ti Dubrovnik ili je za posao kojega radiš ipak bolja sredina veći grad, Zagreb?

- U Dubrovniku sam zadnjih godinu-dvije zaista prerijetko i mogu reći da mi službeno nedostaje. Ima sjajnih kolega koji djeluju u Gradu, ali ja sam izabrala Zagreb i još se uvijek ne kajem zbog toga - mislim da je to neki razuman moment gdje mogu ukazati na problem manje sredine ili konkretno Dubrovnika kao grada koji je orijentiran gotovo isključivo na turizam pa u trenutku jednostavno ne mogu naći raspoloživog bravara/ tokara/tapetara/stolara koje trebam iskoordinirati da bi uopće napravila projekt i bavila se produkt dizajnom u hrvatskim uvjetima.

Misliš li da bi ti bilo bolje da odeš vani, u inozemstvo, jesi razmišljala o tome?

- O inozemstvu sam puno razmišljala, ali ne trčim više vani i nisam spremna na sve da odem, ali mogu reći da sam spremna otići ako mi se ukaže bolja prilika i bolji uvjeti nego što si ih tu sama stvaram. Na račun dosadašnjeg rada i entuzijazma stekla sam status slobodnog umjetnika, udružila sam se s kolegama iz Zagreba koje znam još od priprema, zajedno s njima osnovala radni kolektiv Market kojem predviđam blistavu budućnost, nekim sretnim putem uspjeli smo kupiti i poslovni prostor...

Što poručiti mladim ljudima? Onima koji tek kreću, a puni su istih dvojbi, sumnji, u pravi odabir zanimanja i pravi put...

- Čuvajte ENTUZIJAZAM koji danas imate, dovesti će vas daleko. Stvar koju svatko ima duboko posađenu, stvar koja pokreće svijet, zapravo stvar koja rodi ono što pokrene svijet - ideju. To nije samo moćno oružje nego sredstvo s kojim doslovno razoružate suparnika. Entuzijazam se ne da ušutkati i biti malen - on ili jest ili nije. Od diplome skrojite padobran, skočite pa recite hop i napipajte svoje mjesto u svemiru. Entuzijastično! Znanje je moć ali entuzijazam je taj koji povuče prekidač.


Lidija CRNČEVIĆ



Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube