Kako ste se uopće našli u fitness svijetu i kako je to sve uopće krenulo?

Neću reći slučajno jer ne vjerujem u slučajnosti, već da se sve događa s nekim razlogom. Cijeli život sam vezana uz sport. Kroz osnovnu i srednju školu sam aktivno trenirala judo, čak sam bila i u reprezentaciji. Onda sam se s nepunih 17 godina, negdje 2000. razboljela i morala sam napraviti pauzu. Više se nisam borila na tatamiju, već s kemoterapijama. Nakon bolesti sam se vratila sportu, ali više to nije bila ta razina. Zatim je život napravio svoje i odveo me u nekom drugom smjeru. San mi je bio poći na DIF ili s  judom poći negdje vanka, ali dogodilo se kako se dogodilo. Praktički sam morala ostati tu. Završila sam studij Pomorske tehnologije jahta i marina, eto tek toliko da nešto završim. U sklopu tog studija bilo je jedrenje, pa sam barem tako bila vezana uz sport. Nakon toga sam malo bila u Engleskoj  gdje sam nekad čuvala djecu i radila na farmi konja. Kad sam se vratila zaposlila sam se u turističkoj agenciji i tamo radila nekih deset godina, gdje sam u zadnje radila na  poziciji voditelja poslovnice. Posao je bio super, ali me jednostavno nije ispunjavao. Uglavnom sam sjedala u ured, bavila se papirologijom i administracijom. Polako ali sigurno me taj posao počeo gušiti. Imam dvoje male djece, koja su često bila bolesna, muž mi je pomorac, pa se počelo događati da bi zbog djece jako često ostajala doma. Shvatila sam da ću morati odrediti prioritete u životu. I tako sam prije godinu i po dana odlučila dati otkaz. Nisam imala nikakav plan što ću i kako ću dalje.

S odmakom unatrag mislite li da je trebalo hrabrosti za ono što ste Vi napravili? Napustili ste siguran posao i krenuli u nepoznato?

Definitivno. Mene nitko na tom poslu nije maltretirao, nisam imala negativnih iskustva. Imala sam siguran posao, plaća mi nikad nije kasnila. Jednostavno me nije ispunjavalo i zadovoljavalo moje potrebe. Nisam se osjećala okej. I sad s ovim vremenskim odmakom smatram da je to najbolja stvar koju sam ikad mogla napraviti. Da se razumijemo, u tom sam periodu bila „luda“ od pitanja; Što ću, kako ću, radim li dobru stvar ili griješim, ali sve se to isplatilo.  Sad imam više vremena i za posvetiti se svojim malih muškima doma.  Pogotovo s obzirom na to da mi je muž na brodu. Kad je on doma moram priznati da junački potegne, što meni neizmjerno znači, a djeca ga neopisivo obožavaju.  A i nekako smo se naučili tako funkcionirati. Kad njega nema uskaču obje babe. Glupo je reći da smo se nakon deset godina navikli na odvojen život kakav sa sobom nosi navegavanje, ali sad s dvoje male djece nekako imam manje vremena za razmišljanje da on nije tu. Jednostavno prebacim fokus na njih. Isto je kad se vrati doma, opet imamo nekakav drugačiji život. I to je način život koji ima svoje pluseve i minuse. Barem nam nije dosadno. Sve u svemu velika su mi potpora.

Kako ste uopće saznali za Hard Body način vježbanja?

Kratko nakon što sam dala otkaz  upoznala sam Tomislava Dolušića, osnivača Hard Body-ja. Odradila sam kod njega nekoliko treninga nakon čega mi je ponudio da završim te levele i certificiram se kao Hard Body trenerica. Moram priznati da sam se već nakon prvog treninga zaljubila. Dosta se radi samo s težinom vlastitog tijela i mogu se postići čuda. Uz to radi se s girjama i TRX trakama. Pripremala sam se cijelo ljeto  i položila sve potrebne certifikate, a prije mjesec dana završila sam i master level.

Kako je započela suradnja s Boot Campom? Jeste li Vi tražili posao ili je posao našao Vas?

Trebao mi je ispušni ventil, pa sam počela trenirati u Boot Campu. Kad su saznali da sam dala otkaz pitali su bi li bila zainteresiran uskočiti im po potrebi i odraditi koji trening. Odmah sam pristala, iako u tom  trenutku nisam prevelike planove, bilo  mi je dovoljno to što ću izaći iz kuće. Od tog trenutka cijela ta priča se počela nekako sama od sebe kotrljati. Ubrzo smo se dogovorili da prvi u Dubrovniku počnemo s Hardy Body-jem. Krenuli smo s tim u veljači i zasad vodim tri grupe, a u planu je i četvrta jer imamo ljude na listi čekanja. Malo je nezgodno jer sam sama u tome. Ne mogu preuzeti petnaest grupa na sebe jer bi zbog toga kvaliteta mog rada pala. U rad s malim grupa kakve mi imamo, a to je najviše deset do dvanaest ljudi, moguć je puno individualniji pristup. Na primjer ako mi netko u grupi radi čučnjeve i primijetim da ih ne izvodi pravilno, automatski se toj osobi posvetim. Nema smisla raditi bilo što ako to nije kvalitetan rad. Drago mi je da su svi ljudi koji su se pridružili programu pozitivni. Iako radimo ozbiljno imamo tu i puno smijeha i dobre energije.  Pokušavam raditi što je kvalitetnije moguće i naučiti ljude svemu onome što je netko mene naučio. Ljudi su u zabludi kad misle da se bez opreme  ne može postići puno. Potrebna je samo volja. Nitko ne razmišlja da je težina tijela i više nego dovoljna, jer zamislite podići vlastitih bilo to 60 ili 100 kila. Da vam demonstriram koliko je to  zahtijevano ispričat ću samo jednu situaciju s treninga. Ležite na podu i trebate se dići na noge, u uspravan položaj bez da pri tome koristite ruke kao oslonac. Malo tko iz prvog pokušaja uspije. I svi će čude kad shvate da to ne mogu, jer im se to čini tako jednostavno i tako svakodnevno, a ustvari im treba im nekoliko pokušaja da uhvate tehniku. To se su principu radi o mobilnosti kukova, koju ljudi nemaju upravo zbog današnjeg sjedilačkog načina život. Otkad sam se počela baviti ovim poslom, na dnevnoj bazi me šokiraju mladi koji su zakržljali i nefleksibilni.

Dok mi tako priča o svom životu i poslu Zrinka Šimunović pršti pozitivnom energijom i zadovoljstvom, nešto na čemu bi joj mnogi zavidjeli. Sav trud koji je u sebe uložila vraća joj se upravo kroz zadovoljne klijente.

Iako samo tek u 34. godini života shvatila čime se želim baviti i što je to što me čini zadovoljnom isplatilo se. Nema bolje od toga kad od klijenata, iako mi je to preteška riječ, već smo postali poprilično bliski, dobijem potvrdu da sam uspjela doprijeti do njih. Jedna djevojka koji mi dolazi na trening mi je prije nekoliko dana poslala poruku u kojoj je napisala  da upravo guli patate i stiska trbušne mišiće, a to im govorim tijekom svakog treninga. Ne treba mi više od toga. Stvarno sam zadovoljna.  Dosta me ljudi pita kako ja uopće stignem sve s obzirom na to da imam dvoje male djece i muža pomorca koji jako često nije tu. Potrebna je samo volja, dobra organizacija i ljubav prema poslu i onda se sve može. Nije lako, ali nisam ni ja jedina žena s djecom. Bude lakših i težih dana.

Što je u biti Hard Body?

To je funkcionalni trening koji ima za cilj osnažiti tijelo i povećati fleksibilnost. Recimo, osnovne vježbe su raznorazna puzanja pri kojim koristite konta poprečne pokrete, suprotna ruka, suprotna noga, za što je potrebna koordinacija i koncentracija. Ljudi se na početku pogube i treba im malo da uhvate tehniku. S girjama radimo snagu, ali opet to nisu statične vježbe u kojim radi samo jedan mišić, već radi cijelo tijelo. Postoji nekih 300 različitih vježbe koje možemo izvoditi. Uz to postoje njihove progresije i regresije, tako da se svaka vježba može prilagoditi vježbaču i njegovoj razini fizičke spremnosti. I ako niste u top formi, forma se vrlo brzo izgradi. Kroz praksu se pokazalo da je ovaj tip treninga dobar za osobe koje imaju probleme s leđima, jer jačamo i mišiće trupa, ali i same mišiće leđa.  Trajanje rundi treninga se isto tako može prilagoditi. Tu su recimo sprint runde koje traju po 15 sekundi svaka vježba bez odmora i koje su dosta intenzivne, pa onda one duže koje traju 40 sekunda, a koristimo i tabatu. Ovakav tip treninga ne mora biti nužno dug, bitno je da se radi kvalitetno i ispravno i onda cijelo tijelo radi. Jedan od trenera kojeg sam tijekom procesa certifikacije upoznala je pripadnik Hrvatske vojske. Uveo je ovakav tip treninga u svoj jedinicu i tijekom njihovih redovitih testova fizičke spremnosti pokazalo se da im je fizička spremnost porasla za 30 posto.

Krajem rujna krenuo je Hard Body  Mega Challenge, izazov koji traje 12 tjedana. Nije prošlo ni mjesec dana, a oni koji su ga prihvatili već vide rezultate svog rada. U 12 tjedan ljudi neće postati  „supermani“ niti će se instant pretvoriti u manekenke i manekene. To je tek početak promjena životnih navika. U praksi se pokazalo da ljude motiviraju takvi rezultati, isto kao vaganje i mjerenje, ljudi se zakače. Bolje se osjećaju, postanu mobilniji i fleksibilniji. Preko noći se ništa ne može napraviti. Mnogo ljudi misli da će nakon dva treninga napraviti čudo i da su odradili sve što su imali. Cilj mi je malo pomalo navesti ljude da promjene svoj životne navike i da se ne bave vježbanjem periodično već da promjene životni stil i bave se time dugoročno. Svi bi trebali težiti da se prvenstveno dobro osjećamo u svom tijelu. Nitko od nas nije profesionalni sportaš. Ne morate skočiti najviše, niti najkraće pretrčati neku dionicu. Bit je osjećati se dobro u svom tijelu i da danas sutra kad budemo stariji budemo što mobilniji. Da se ne dogodi da s jedno šezdeset, sedamdeset godina ne možemo čučnuti ili podignuti stvar s poda. Današnji način života i dugotrajno sjedanje pogoduje upravo tome.

Koliko su povezane fizičke transformacije s onim mentalnima?

Vjerujem da su itekako povezane. Sve što preporučim svojim klijentima i sama sam iskusila. Čim vi radite na svom fizičkom izgledu i kad postignete pozitivnu promjenu automatski se bolje osjećate u svom tijelu, što sa sobom vuče neke druge stvari. Volim ovaj vid treninga, a i moji su klijenti to primijetili, jer se ide u duboko. Jako puno radimo na disanju, jer smatram da je pravilno disanje za vrijeme vježbanja jedna od ključnih stvari. Onda to nije samo dođi iskači se, odradi trening i pođi doma. Jako puno radimo i na tom mentalnom smiraju. Cilj mi je da ljudi nakon odrađenih treninga pođu doma mirni i zadovoljni.

Na jednoj od naših televizija nedavno je krenula treća sezona reality showa koji se bavi mršavljenjem. Kako komentirate grandiozne rezultate koji se tamo postižu?

Moram priznati da baš i nemam vremena za gledanje televizije. To se sve svodi na deset do petnaest minuta prije spavanja, ali je po meni takav jedan pristup previše agresivan. Jako je malo onih koji su i nakon završetka života nastavili voditi jedan takav aktivan život. Odlično je ljudima prenijeti znanja i tehnike, ali većina tih ljudi ima velikih problema s pretilošću i smatram da takav jedan agresivan pristup za njih same nije zdrav. Moj pristup je sasvim drugačiji. Svoje klijente prvenstveno naučim tehnikama, naučim alatima i onda ih oni koriste kako žele, ali meni ne pada na pamet koristiti jedan takav pristup. Čemu riskirati ozljede? Niti ja niti ta osoba nemamo nikakve koristi od toga. Isto tako nisam pobornik mnogih danas popularnih dijeta. Ne volim čak ni koristiti tu riječ. To su sve različiti načini prehrane. Nijedna od njih nije idealna niti odgovara svima. Hard Body izazov se sastoji od vježbi i prehrane koju je sastavio poznati hrvatski nutricionist Branimir Dolibašić.  Postoji jedna super knjižica, u kojoj se može saznati sve o Hard Body-ju  i kvalitetnoj prehrani. Sve svoje klijente upozorim da im neću slagati prehranu jer nisam nutricionist, jer to nije ono u čemu sam stručna. Motiviram ih tako da im pošaljem zdrave i zanimljive recepte , a sve u cilju da im pokažem da zdrava prehrane ne mora biti nebulozna niti složena niti neukusna.  Isto tako ako se radi o nekoj ozbiljnoj  ozljedi preporučim im fizioterapeuta ili nekoga tko im može pomoći. Treneri nisu ni nutricionisti, niti fizioterapeuti niti ortopedi, već samo treneri i to ljudi trebaju shvatiti.  Bavim se Hard Body-jem za koji sam obučena i ne želim se petljati tamo đe mi nije mjesto.

Za koga su namijenjeni ovakvi treninzi?

Prvenstveno bi ih preporučila svima koji žele napraviti pozitivnu promjenu. Nije bitno radi li se o gubljenju kila ili da se oni samo bolje osjećaju. Ljudi se kroz ove treninge kako ja to kažem otključaju. I za sve one koje žele kvalitetno i dugotrajno raditi sa sobom. Što se tiče dobnih skupina, nema iznimkama. Treninzi su primjereni i za dvadesetogodišnjake ali i za ljude u šezdesetima. Bitan je samo kvalitetan rad , osobni pristup i prilagodba.

Jeste li razmišljati o otvaranju svoje vlastite teretane?

Problem je prvenstveno što trenutačno radim sama i ne vidim smisla voditi  petnaestak grupa sama. Kvaliteta prije kvantiteta. A s druge strane jako je teško pronaći kvalitetan prostor. U ovom gradu je sve što se moglo pretvoreno u apartmane . Kad bi se osnovni  preduvjeti posložili, zašto ne? Zasad sam iznimno zadovoljna okvirima u kojim radim i sve super funkcionira. U ovih godinu i po dana moj život se promijenio iz korijena. Uvijek sam za više, ali treba znati kad stati. Sve ima svoje vrijeme. Najgore je kad čovjek postigne nešto i onda automatski želi još. Treba malo i uživati u postignućima, ne odmah trčati za novima. Nekad treba malo i pričekati. Sve će doći u svoje vrijeme.  Nekako sam kroz život naučila da od prevelikog planiranja nema ništa i tek sad nakon nekog vremenskog odmaka shvatila zašto su se neke stvari dogodile i način na koji su se dogodile. Jednostavno se pokušavam voditi onom izrekom od Nelsona Mandele…I never lose. Either I win or I learn!!!