Njegovi prvi stihovi, koje je pročitala profesorica hrvatskog u požeškoj gimnaziji, su bili šokantni, no talent mu se nije mogao osporiti.

- Profesorica, koja je vodila literarnu skupinu u srednjoj školi, prva je pročitala moje mladenačke pjesme. Bila je šokirana. Pisao sam eksplicitno, bez cenzure, o problemima koji su me tada mučili, a bili su vezani uz seksualnost i frustraciju puberteta, ali pod velikim utjecajem lektira koje sam tada čitao, antičke i starije književnosti, što je zapravo razumljivo jer se u školi sve do 4. razreda čitaju starija književna djela na staromodni, arhaični način. Po završetku srednje škole, povukao sam se u sebe i stvari koje su mi ležale na duši izrekao kroz poeziju. Pisanje mi je prvotno bilo terapija.

Prva  Denisova zbirka poezije „Neonski bog mržnje“ tiskana je ove godine, nakon što je u 2018. dobio nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis na Pjesničkim susretima u Drenovcima. U njegovim stihovima riječi „kurac“ i „pička“ nalaze svoje mjesto u pjesničkim slikama. Zašto se odlučio na takav subverzivan način izražavanja? Je li to trend, atrakcija?

- Pomalo subverzivna poezija je vjerojatno utjecaj pjesnika koje sam čitao. A to su bitnici, pokret koji je nastao u Sjedinjenim Američkim Državama i koji je zapravo donio društvenu promjenu kojom su se prljavština, putenost i strast tijela počele drugačije doživljavati. Izašle su iz sjene. Na primjer, Allen Ginsberg  je svojom poemom „Urlik“ utjecao na to da se promjene zakoni oko opscenosti, što je posljedično utjecalo na cijeli svijet. Takav način izražavanja doista ima utjecaj u društvu i mijenja neka ustaljena razmišljanja. Je li to poezija? Jest. A koliko je to atraktivan i trendovski način pisanja, ne bih znao odrediti.  U svakom je slučaju efektno i ljude ne ostavlja ravnodušnima.

Ove godine  Denis je dobio nagradu „Goran“ za mlade pjesnike za svoj rukopis pod naslovom „Crveno prije sutona“. Dio nagrade je i tiskanje knjige, koja bi do kraja godine trebala biti ukoričena. 

- Pisanje, nakon izbacivanja vlastitih frustracija i iskustava, postaje nešto drugo. Postaje ulaženje u esenciju umjetnosti. Dubrovnik je za mene prije bio mjesto u koje su se moji roditelji preselili, a ja sam ostao u Požegi. Nisu mi odgovarali ni klima, ni način života, ni hrana, ni turizam, ništa. Bilo mi je jako teško spojiti to da ja određeni dio svog života provodim u Dubrovniku, a toliko mi je neprivlačan. Međutim ove zime, kada sam stvarno doživio grad, ali prije svega Trsteno i Arboretum, spoznao sam ljepotu oko sebe i doživio mir. Kada sam počeo pridavati pažnju stvarima koje se oko mene događaju, kada sam onaj ego s početka riješio, tada sam shvatio da su Dubrovnik i Trsteno jedan mali raj na zemlji. U  Arboretumu je nastala moja druga knjiga.

Otkrij nam nešto o „Crvenom prije sutona“.

- Napravio sam odmak od prve knjige i izborom tema i načinom pisanja. Nastojim ukomponirati kontinentalni slavonski i mediteranski dio u svoj identitet. U toj knjizi me je okupirala ekologija, a Arboretum mi je bio prava inspiracija. Tematska okosnica mi je bila pojedinac u suodnosu s prirodom od koje se odvojio, odnosno zaborav o vlastitoj pripadnosti prirodi. U njoj progovaram i o klimatskim promjenama i globalnom zatopljenju. Pomalo mi je  zastrašujuće kako sam ove zime napisao pjesme o Amazoni i o polarnoj lisici koja je izgorjela, a sada se događaju požari u Sibiru i Amazoni.

Osim ekologijom, knjiga se bavi i narodnom predajom. Od mještana Trstenog slušao sam priče o duhovima i moreplovcima. Uzeo sam tu predaju i proizvoljno je nadogradio. Pričam o Vračevom brdu u Trstenom i vraču koji živi na tom brdu, a podno tog brda se događaju neobične stvari s florom i faunom.

Hoće li to biti zbirka priča ili pjesama?

- Pišem pjesme u prozi. U prvoj sam knjizi eksperimentirao u svemu, pa i s formom. Kao i sa svakim takvim eksperimentom, dovoljno je jednom. Htio sam drugom knjigom napraviti odmak od toga pa sam otkrio da se dobro snalazim u pjesmi u prozi i da se moj način izražavanja najbolje utjelovio u njoj. Tom formom propitujem pojam slobode jer pjesma u prozi ima toliko raznih mogućnosti i kombinacija. Mogu se konstruirati pjesničke slike tako da se ljudima zaista čini da čitaju neki prozni tekst koji je u isto vrijeme toliko pjesnički bogat i magičan.

Što je za tebe bit i svrha poezije?

- Nisam to još dokučio, a ne znam ni hoću li. Pjesnika često volim poistovjetiti sa šamanom, a takva ideja nije nova. Od svoje petnaeste godine proučavam antropološke studije na temu šamanizma, kao i djela Carlosa Castanede koji je upotrijebio taj sustav vjerovanja u svojim djelima. Šaman je kao kohezivan faktor u starinskim, plemenskim društvima imao ulogu povezivanja zajednice, rješavanja individualnih i kolektivnih trauma putem obreda i seansi, koje ujedno uključuju i ritual riječi, pričanja predaja i legendi. Mislim da pjesnik baštini takav dar iscjeliteljstva, a ja bih volio biti na tom tragu. Važno je da poezija izaziva reakciju, a ne ravnodušje, pa čak i one najgore emocije ljutnje ili mržnje. Izazivanje reakcije znači da je pjesma pogodila srž.

Zašto nisi studirao književnost?

- Htio sam studirati psihologiju i htio sam studirati u Zagrebu. Psihologiju u Zagrebu nisam uspio upisati. Upisao sam turistički menadžment. Fakultet sam izabrao racionalno s mišlju da ipak od nečega trebam živjeti. S vremenom sam zavolio studij. Završio sam tri i pol godine dodiplomskog studija i upisao diplomski studij upravljanje ljudskim potencijalima.

Kakav je to studij?

- Upravljanje ljudskim resursima jedini je takav studij na prostorima jugoistočne Europe. Kombinira psihologiju, ekonomiju i pravo. Bavi se načinima organizacije pojedinaca kojima se postižu zadovoljstvo radnika i uspješniji rezultati kompanije. Upravljanje ljudskim resursima na ovim našim prostorima nije značajnije zaživjelo, osim u velikim kompanijama koje imaju više od 500 zaposlenika. To je zapravo ogroman apsurd jer svakodnevno gubimo upravo ljudski resurs, mlade ljude i njihove potencijale, njihovu sposobnost, produktivnost, inovaciju, sve ono što bi trebalo biti zalog bolje budućnosti ove zemlje.

Odlaze li tvoji prijatelji i vršnjaci iz Hrvatske?

- Da, i to masovno. Moja se generacija drastično raselila. U Požegi gotovo da ne mogu naći prijatelje iz srednje škole. Otišli su u Njemačku, Irsku, Nizozemsku. Iako su male plaće veliki faktor u tom odlasku, ipak su osnovni razlog nezadovoljstvo društvom i nedostatak perspektive za mlade. Ujedno razlog odlaska mnogih mladih, koje ja poznajem, je i porast fašizacije u društvu i odnos naspram povijesti. Ne želim vidjeti svoju generaciju opterećenu propalim režimima kako vodi tuđe ratove, prije svega one završene, koji pripadaju našim precima.

Vratimo se na tvoje pjesme i spoj kontinenta i Mediterana. Živio si na tri mjesta, u Požegi, Zagrebu i u Dubrovniku. Što ona za tebe znače, kako ih vidiš?

- Slavonija  je za mene nevjerojatna priroda. Požega je okružena brdima i šumama, malom Amazonom, zabačena u kotlini, i naseljena gostoljubivim, narodskim ljudima punim dobrote, premda je ljudi tamo sve manje. U Zagreb sam se razočarao i postao mi je goli beton. Nigdje se nisam osjećao osamljenije nego tamo. U Dubrovniku sam uglavnom sam, ali tu su mi roditelji, i pored njih mi ne treba ništa drugo. Primijetio sam da mi se neke stvari vezane za ovaj moj proces pisanja događaju upravo ovdje, očito me ovaj prostor zove na stvaranje.

Što sad pišeš?

- Prije mjesec dana sam počeo raditi na trećem rukopisu. Ideja mi je došla kroz priču s djedom. On se bavi našim obiteljskim stablom, pa mi je prenosio svoja saznanja i usput mi objasnio kako je naša obitelj uvijek imala problem s dobivanjem muškog nasljednika i napomenuo mi da sam sada ja zadnji i nastavak loze je spao na moja leđa, pa bih se trebao potruditi. Odnos spram ženskog djeteta, koje se često promatra kao manje vrijedno, me zasmetao, a još više mi je bilo strašno da je to još uvijek prisutno u društvu. Počeo sam pisati knjigu kroz aspekt ženskog djeteta u selu koje je opterećeno dobivanjem muškog potomka.

I dalje je riječ o pjesmama?

- Da, to je knjiga pjesama u prozi koja priča svoju priču. Polagano se spremam za pisanje romana. 

U nastavku pročitajte pjesme iz Denisove objavljene i one još neobjavljene zbirke pjesama.

ZBIRKA "NEONSKI BOG MRŽNJE"

Putovanje na Mars

nudiš mi putovanje na Mars
odlazimo kao imena u kapsuli

moje tijelo - krhotina antimona
što levitira nad staklenim očima
s pupkom prikovanim na korodiranu cijev

ti indukcija tuge - velika smrtna masa
parabola protkana mržnjom
depresija u potopljenom larnaksu

pričestiš se kad ti je želudac gladan boga

ti ne želiš da od tebe radimo sveca
ti želiš samo pravocrtno gibanje prema uništenju

U gulagu svojih misli

čuo sam da je mala razlika između pjesnika i tiranina
moj je omiljeni diskurs automatski diktat misli
moje su pjesme moja diktatura
ja sam tiranin svoga srca

Iz neobjavljene zbirke "CRVENO PRIJE SUTONA"

Sabat

Tisuće termita pretrčava brdo i nogama ocrtava padinu. Zlatni traci svijetle u pukotinama stakla, slijevaju se u šupljine i spremaju dan u podzemni rezervoar. Na vrhu brda mjesec izranja iza paravana, čuje se staklena rika, crna rika, koja oči izlijeva u korito.

Spremni smo zahvaliti se za uspješnu berbu gusjenica. Na Vračevom brdu, okupljeni oko bubnja, dijelimo međusobno pomrčinu. Naši su životi spojene pupkovine do mora – ako ih prekinemo, naša će tijela postati užegle ljuske iz kojih ćemo odletjeti u želudac crvenog diva. Naši su snovi zajednička aorta, kojom protječe ista želja o širenju žila u nove gusjenice – ako je ne osvijestimo, tijela će nam postati stvrdnuta kora stijene, cestu ćemo strugati zubima, asfalt jezikom, crninom pupoljaka. Naša je želja ne tražiti srastanje brda između nas, ne vidjeti žute vagone s našim ucrtanim imenima, ne pitati žabe na raskrižju da nam signaliziraju sjever – u našim džepovima leži sidro, puno sjemenja i punoglavaca, kojim ćemo se zakačiti za pomirbene ruke zemlje.

Kada se uhvatimo za ruke i propadnemo kroz obruč pomrčine, proleti jedna lasta. Kolutovi naših usana isplove u crnu sporu mjeseca. Na proplanku podno brda, sočna tikva popuca po sredini medvjeđeg nosa.

Koza tekućica

Kišu čekamo na suhozidu. Preko uparenog kamena gnječene su masline. Šumski je čovjek zaboravio svoju kozu kojoj iz upaljenog vimena istječe žuto mlijeko. Kozi je dlaka razmazana kupinama, a papci joj izbrušeni od struganja brda.

Šumski čovjek svoju djecu hrani kozjim mlijekom. Ona ga piju na uši jer se boje da će im koza rogovima probiti jednjake. Zadnje šumsko dijete imalo je požar na koži. Pokušali su ga namakati u mlijeku nakon čega je koza dobila ludilo i zatrčala se u njegova usta.

S početkom kiše, koza se ispire, njene se boje razlijevaju preko papira. Vrač kozjim papcima pali veliku vatru. Plešući oko nje, iz kozjeg se vimena rasipa Hoangho. Glasa se zvono ispod kozjeg vrata – moru se primiče praporno tlo.