"Kao što i sami naziv sugerira, ciklus slika Na mojim obalama Branimira Bartulovića po svemu je intimna priča. Mir kojim odišu rezultat je velikih polja čiste zemljane game, suncem oparene zemlje u oteščalom poznom ljetu. Evokacija dalmatinske prošlosti i sadašnjosti oživljava “trohej zaglušljivi” cvrčaka iz borove krošnje, opori miris soli i crnog vina, prezrele ispucale smokve i “stišane noći ispod niskog neba”.

Bartulović poseže za minimalizmom u boji i obliku. Bilo bi pejorativno reći da su slikane površine u jednom tonu samo podloga motivima jer cjelokupni, već spomenuti dojam kojeg imaju na promatrača u najvećoj je mjeri iniciran upravo takvim tretmanom prostora slike. Kadar je flankiran karakterističnim dalmatinskim prostornim “znakovima” - čempresom, kamenim portalom i prozorom, mlinskim kamenom, kapelicom i križem, ponekim srednjovjekovnim zdanjem, ribom ili jedrenjakom. Jasno nam je da prividna jednostavnost i ovih slika i tematiziranog ambijenta zapravo obiluje motivima, elementima raznovrsnih oblika čije je postojanje gotovo motivski imperativ likovnom umjetniku. Prostor je sasvim dokinut, a oblici reducirani. Pojedine slike presječene su transverzalama u nekoliko pastelnih boja, svaka ponovno u jednom tonu koji ima svoju simboličnu vrijednost - mora, šume, neba ili polja. Pravilno nanizane jedna iznad druge dobivaju sposobnost sugeriranja prostora koji na jednoj slici biva po sredini “presječen” vitkim čempresom. Taj sjetni pogled u daljinu, prema morskom horizontu, u izvjesnoj mjeri budi modernistička rješenja drugih mediteranskih prizora minimalističkog opredjeljenja. Dalmatinski je zavičaj uvjetovao Branimira Bartulovića prema njegovom tematiziranju, njegova želja za ostvarenjem pejzaža koji ga okružuje na platnu nije naučena nego naslijeđena, usađena i ukliještena između glave i ruke, te svaki njegov potez u sebi sadrži taj isti dalmatinski krš čak i kada ga ne slika, kada on sam nije tema. Zanimljiva je prisutnost ženskog lika na pojedinim slikama u stiliziranoj pojavnosti čije utemeljenje nije do kraja jasno; katkad promatramo njen akt s leđa, drugi put pokazuje na mužar zaodjevena u togu, treći put, pak, proviruje iza kuće. Suptilni je to podsjetnik na intimnu priču koja prožima ovaj ciklus.

Granulirana površina slikarskog platna asocira nas na grubost jutene težačke vreće, iste one koja je čuvala teško izvučene plodove škrte zemlje. Ovaj ciklus, uistinu prepun simbolike, nježne osjećajnosti i teme s kojom se mnogi mogu saživjeti, priziva sjećanje na mnoge slike i riječi kojima je čašćena Dalmacija, a stih šibenskih vinara sažeo je svu njenu jetkost: “Škrta zemlja čuva svoje blago, svako zrno ka srce u sridi, malo rodi i ne daje puno, al’ što dade triput više vridi.” zapisao je u katalogu izložbe Marin Ivanović.

Branimir Bartulović rođen je 1955. godine u Blatu na Cetini. Na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu diplomirao je u klasi profesora Ante Kajinića, gdje je i magistrirao 2005. godine na poslijediplomskom studiju Ars sacra. Radi kao izvanredni profesor na ALU na Širokom Brijegu. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi. Sudjelovao je u radu mnogih domaćih i međunarodnih likovnih kolonija. Objavio je tri zbirke pjesama. O njegovom je radu 2005. godine objavljena monografija autora Stanka Špoljarića.