Pustijerna ili kako je mlađe generacije nazivaju ruševine, pusta i prazna, neiskorištena. Samo pedesetak koraka dalje od katedrale i Dvora. Tamo se nalaze arheološki nalazi otkriveni nakon potresa 1979., ali i velika zgrada starog zatvora, koja vapi za obnovom. Tu je i bastion Svetog Spasitelja u zidinama. Trenutno neiskorišten i zapušten prostor.

Arheološki muzej pak sa svojim vrijednim zbirkama plaća veliki godišnji najam za povijesno blago, koje nigdje ne mogu izložiti, uz to plaćaju i najam prostora za kancelarije u kojima rade četiri kustosa. Gdje je tu računica, zdrav razum?

Ideja je da se prostor zatvora u Karmenu, bastion sv. Spasitelja i arheološko nalazište na Pustijeni ujedine i urede u arheološki muzej.

„To bi riješilo probleme našeg muzeja, naše bogate građe za koju kao da nigdje nema mjesta. Česta preseljenja građe iziskuju velika novčana sredstva, a uzrokuju oštećenja. Izlažemo je samo povremeno, tematskim izložbama. Ideja je tu, pripremni projekt je napravljen, a ako bi se realizirao donio bi višestruku korist Gradu i njegovim stanovnicima te podignuo kvalitetu kulturne ponude“, objašnjava nam voditeljica Arheološkog muzeja Liljana Kovačić.

Ona smatra kako je ovo rješenje realno i prihvatljivo.

„Prostor Pustijerne je nakon potresa 1979. istražen, snimljen i postoje konzervatorske smjernice, a zgrada zatvora, koja je građena u 18. stoljeću, a početkom sljedećega pretvorena u zatvor, nije spomenik kulture najviše kategorije te njezina unutrašnjost dopušta intervencije. Unutrašnji zidovi dijelom bi se mogli srušiti i napraviti velike izložbene dvorane.

Prema preliminarnom  rješenju napravljen je i atraktivan spoj s bastionom sv. Spasitelja u svrhu povećanja izložbenog prostora. Vanjske intervencije u prostoru nisu nametljive, očuvala bi se srednjovjekovna urbana matrica i neki arheološki nalazi, a prostor bi se ipak osuvremenio. 

Realizacijom ovog projekta oživjeli bi i uredili ovaj dio grada te ga oplemenili kulturnim i vrlo vrijednim sadržajem, je sada deponiran.Naš je posao prikupljanje, čuvanje i zaštita građe te njezina prezentacija i interpretacija. Naši sugrađani i brojni turisti su zbog navedenih okolnosti zakinuti za nove spoznaje koje donose stalna arheološka istraživanja grada i šire okolice.

Spomenimo samo neke novije nalaze. U Župi dubrovačkoj pronašli smo natpis na glagoljici koji datira iz 11. – 12. stoljeća, koji je iza Bašćanske ploče  najduži glagoljski natpis u Hrvatskoj. U spilji Nakovana na Pelješcu pronađena je astrologova ploča jedna od tri takve u svijetu.  To su otkrića uz još mnoga druga, koja zaslužuju biti izložena. Arheološki muzej donio bi Gradu još jedan lijepo uređen prostor,  vrijedan sadržaj i živost u sada prazan i pust dio povijesne jezgre“, tvrdi Liljana Kovačić.

Arheološki muzej u Dubrovniku može se pohvaliti stoljetnom tradicijom. Naime 1872. u Dubrovniku je osnovan Domorodni muzej, gdje su bili izloženi i arheološki nalazi. Sredinom 1873. u općinskoj je zgradi napravljen prvi muzejski postav. Među eksponatima, uglavnom iz razdoblja Dubrovačke Republike, isticali su se egipatska mumija, grčke vaze i antičke amfore. Darovatelji su bili kolekcionari, istaknuti članovi vlastelinskih obitelji, pomorci i Dubrovčani u svijetu. Među njima su bili i veliki dobrotvori i donatore braća Amerling, koji su darovali većinu egipatskih, orijentalnih i japanskih predmeta.

Arthur Evans, arheolog svjetskoga glasa i začetnik arheoloških istraživanja na dubrovačkom području, poklonio je 1882. Muzeju tri rimska nadgrobna natpisa iz Cavtata, koji su prvi uvedeni u knjigu darovanih i kupljenih predmeta. U vrijeme oblikovanja hrvatske arheološke znanosti početkom 20. stoljeća, ljubitelji starina okupljeni oko dubrovačkog ogranka Hrvatskog starinarskog društva u Kninu i Braće Hrvatskog zmaja, započeli su  istraživati porušenu Crkvu sv. Stjepana i ona je nakon toga služila kao privremeni lapidarij predromaničke skulpture.

Godine 1932. Domorodni muzej dobiva na uporabu prvi kat Tvrđave sv. Ivana i tada se prvi put formiraju zbirke, među njima i arheološka.

Godine 1941. eksponati su bili pohranjeni u prizemlju žitnice Rupe, a najljepši primjerci kamene skulpture poslije su izloženi u istom prostoru, gdje su ostali sve do preuređenja zgrade u Etnografski muzej.

Dio kamenih spomenika premješten je 1960., na prijedlog Društva prijatelja dubrovačke starine, iz Rupa u tvrđavu Bokar, a tri godine potom Odjel započinje s prvim arheološkim istraživanjima.

1990-ih prerastao je u Arheološki muzej u sastavu Dubrovačkih muzeja. Građa se mnogostruko uvećala tijekom arheoloških istraživanja, i podijeljena je u devet  zbirka koje pokrivaju vremensko razdoblje od ranoga neolitika do druge polovice 17. stoljeća, to jest do razornog potresa 1667. godine.

Muzej prezentira bogatu arheološku povijest dubrovačkoga područja putem povremenih tematskih izložbi. U prizemlju tvrđave Revelina, koje je dodijeljeno na privremeno korištenje, trenutno su postavljene dvije izložbe: „Ranosrednjovjekovna skulptura Arheološkog muzeja u Dubrovniku“ i „Revelin– Arheološka istraživanja / Prostorni razvoj / Ljevaonica“.