Eko oko na lokalne izbore: Ivo Lučić - valja gledati što rade, a ne slušati što govore!
Najjače izborne koalicije krenule su u kampanju s ekološkim temama. Svima je u pozadini Ombla i većina ih je temu oblikovala kao problem pitke vode. Čak su se i slikali na Ombli. Netko bi mogao pomisliti da se Dubrovnik vratio u dane stare odgovornosti prema javnom dobru, kad je bilo nezamislivo graditi mimo propisa, ili kad je za kap ukradene vode s vodovoda slijedila okrutna kazna.
No, u politici ne treba slušati šta govore, nego pogledate šta zapravo rade. Lako se može vidjeti da je u Dubrovniku na djelu politika koja daleko odstupa od onoga što je gornjim porukama namjeravala reći. Ova se retorika zadnjih mjeseci pojavljivala više puta, uvijek namigujući izborima. Župan Dobroslavić je prije nekoliko mjeseci stao u obranu „prostornih planova i strateških dokumenata na obali“, reagirajući na izjave iz hrvatske vlade o jadransko-jonskoj autocesti. Sasvim nedavno, bivši ministar okoliša Branko Bačić upozorio je na opasnosti od vađenje nafte.
Niti je županu stalo do prostornih planova kao izraza demokratskih procesa u kojima se susreću potrebe javnosti, okoliša i struke, nit je Bačiću stalo do okolišnih razvojnih standarda. Planovi razvoja na dubrovačkom području upravo su suprotni onome što odnedavno propovijedaju. To pokazuju ključni projekti: Srđ, Ombla, marina u Slanom, Tri sestrice… Na svima su se izrugivali s prostorno-planskim postupcima. Srđ je, bez sumnje, izazvao najviše medijske pozornosti i angažirao najviše potencijala, i dobro se podsjetiti na sudionike „dubrovačkog dogovora“ te postaviti pitanje s koliko kredibiliteta na ovim izborima oni mogu isticati svoju odanost općem dobru i javnim interesima.
Njihova sklonost okolišnoj politici posebno se vidi na nečemu od čega se najviše okreće glava – na smeću. Ta je politika porazna od početka do kraja. Najviše smetlište na južnom dijelu Jadrana, Grabovica, nalazi se iznad izvora pitke vode.
Lučino razdolje, s kojima će tobože riješiti taj problem, ponavlja istu grešku. Donijeli su ga na lokaciju najviše propusnosti stijena, protivno svoj ekološkoj logici, prezreli mišljenje struke i domaće čeljadi iz sela i na kraju ga omogućili zakonskim nasiljem. Upravo dok je Bačić bio ministar okoliša nametnut je pravilnik o sanitarnim zonama u kršu kakav nema ni Bangladeš: da se smetlišta mogu graditi u drugoj vodozaštitnoj zoni. Najprije su krili zone koje je odredila struka iz „totalitarnog“ režima, a potom su donijeli pravilnik koji, otprilike, kaže da nema veze što ti šporkeca curi u pjat. Tako, HDZ-ova briga za okoliš i zdravlje ljudi zapravo je opozicijsko bacanje ješki za birače.
Čim su došli u priliku, identične politike su se uhvatili i političari koalicije SDP-a i HNS-a. Nastavljaju strategiju turizama napuhujući njegovu masovnost koja uništava obalu, gradove, njegove ljude i prirodu. Ruralni dijelovi Hrvatske, oko 90 posto prostora, gase se od svih ljudskih aktivnosti i zarastaju u korov. Umiru čak i sela nedaleko obale.
Nastavljaju s prljavim tehnologijama poput TE Plomina i nesuđene TE Ploče. Plan eksploatacije nafte prezreo je na više načina načela odgovorne politike, počevši od toga kako je provedeno istraživanje preko dodjele koncesija do isključivanja hrvatskih stručnjaka koji su na tom području kroz više desetljeća upoznali problem i postali najbolji poznavatelji. Prethodno su uništili naftnu industriju od istraživanja do proizvodnje. Primjerice, Naftaplin je bio impozantna firma s velikim znanjem, operativnim sposobnostima i tržišnim kompetencijama. Kao takav, bio je firma od nacionalnog interesa. Pripojen je INI i postupno razbucan i eutanaziran. Sada se za male pare daje podmorje koje svakog trena može postati nagazna mina ne samo turizma, nego i života uopće.
I na lokanoj razini su nastavili tu politiku. Bivši gradonačelnik Vlahušić, po profesiji humanist, samo u jednom mandatu se uspio okititi krajnje neslavnim političkim atributima: izmanipulirao je dubrovačku javnost oko projekta na Srđu, davao poslove tvrtki svoje obitelji, postao pravomoćni osuđenik, nagovarao građane da ne koriste svoje pravo na izravno odlučivanje, žustro zagovarao konzumerizam kao jedno od najvećih zala suvremene politike, razarao socijalnu strukturu nastalu polustoljetnim servisom gradske baštine - na sve načine ponižavao vrijednosti dubrovačkog prostora.
Pokazatelj da nisu sposobni riješiti niti požar koji je nastao na ilegalnom smetlištu u zaštićenom krajoliku, koji danima gori u Rijeci dubrovačkoj, i za koga je malo koga briga, unatoč činjenici da gore spojevi koji nedvojbeno oslobađaju dioksine, najotrovnije spojeve koje je čovjek stvorio, stvarni je pokazatelj brige aktualne politike za javno dobro.
Kasta nad našim gnijezdom
Političari vodećih stranaka nisu dakle posvećeni javnom dobru nego vlastitom probitku. To rade uspješno i prosječno politički obrazovane građane lako uvjere da je uistinu važnije ono što govore od onoga što rade. Politika je njihova profesionalna djelatnost koju su usavršili.
Postupno su stvorili dosta monolitnu političku elitu, s elementima kastinskih obilježja. Nalegli su na javno dobro i teže njegovoj što većoj kontroli. Za relativno kratko vrijeme tranzicije stekli su ogroman imetak, dok su ostali građani osiromašili. Dio njihove taktike je da zamagle i učine odbojnim sve lijevo i desno, sve što je bilo prije i sve ono što bi moglo doći. Uzmimo za usporedbu nekog starog političara iz socijalizma, npr. Stipu Šuvara, za mnoge simbola omraženog režima. Dugo je vladao i imao je vlasti da su se mnogima gaće tresle. Na kraju života ostavio je jedan stan i jednog starog žutog golfa „dvojku“. Ovi danas raspolažu većinom nekada javnih dobara, uništili su socijalni kapital u društva i radna mjesta, te preko svojih stranaka i privatnih tvrtki daju na kapaljku onima koji su im odani i tako kontroliraju društvena kretanja.
Oni su pretplaćeni za najbolje od svega, oni se ne moraju gužvati javnim prometom, nego ih voze vozači koji su samo plaćeni za to, u avione ulaze mimo pregleda i sjedaju na posebna mjesta gdje imaju posebne usluge. Oni su ugledni i kad se nešto novo otvara i pokreće, zovemo ih da budu nazočni, da to blagoslove, ukratko bez njih kao da ništa važno ne može zaživjeti, jer su nas uvjerili da život udahnjuju svemu. Nagrađuju se sa svim najboljim od svega. Oni su posvećeni, oni se ponašaju kao da su naša "zlatna telad".
Nisu oni sami krivi za to, krivi smo mi koji to prihvaćamo, koji omogućujemo, mi smo ruka kojoj su oni rukavica. Oni znaju da je većina birača masa kojoj treba snažna identifikacija. Također, oni znaju da je naša politička javnost prilične neobrazovana, odnosno da važan dio birača strahuje od stalnih promjena koje razbijaju tradicionalne društvene strukture i da traže nešto što će im dati osjećaj trajnosti. Tako, važna preokupacija elita je nešto što literatura zove izmišljanje tradicije. Suvremena politika nastoji dati osjećaj pripadnosti ljudima koji je nekada davalo srodstvo, religija i rodovske manifestacije.
Vješto koketiraju s religijskim osjećajima, podrijetlom i svime što će im omogućiti mimikriju. U tu svrhu razvila je političke obrede koji nam daju iluziju postojanosti. Nedavno smo imali obred inauguracije predsjednice Grabar – Kitarović. Što nam je u njemu tako važno, malo zko će znati odgovoriti, ali da je potreban, pokazuju podaci o velikoj gledanosti prijenosa tog događaja. U takve aktivnosti idu još folklor, nacionalni mitovi, loša i nekritička povijest, nacionalizirana religija, sportske manifestacije, televizija kao takva, i slično.
Premda su ti političari zapravo sluge kapitala koji razbija tradicijske svjetove, oni će se vješto pretvoriti u naše zastupnike i spasitelje. Oni nam podilaze, laskaju nam i prikazuju nas puno boljima nego što jesmo, što realni političari neće napraviti. Zauzvrat, oni traže položaj koji pripada onima koji predstavljaju tako „važne“ birače kao što smo mi. Štos je u tome da nam oni vješto stvaraju važnost osjećaja pripadnosti nečemu što je falš, što nam uzima a ne daje nam mnogo, kao kič, kao pornografija.
Evolucijski temelj toga pripadanja i njegova humanistička vrijednost je društvena solidarnost zajednice, a nju su prvu razorili – baš ti političari. Oni grabe i prodaju naše zavičaje, ono čemu doista pripadamo, naša gnijezda čine ranjivima i bez prirodne zaštite.
U posljednjih desetak godina razvijaju se u politici ipak snage koje pokazuju da im je interes zaštita javnog dobra i većine onoga što čini okružje tih naših gnijezda. U tom smislu njihova politika je razvojna, humanistička i ekološka. Oni ne žele biti profesionalni političari, uložili su mnogo truda i svojih dana u stvaranje protuteže grabežljivoj javnoj politici.
Pokazali su i solidne uspjehe i ohrabrili domaću čeljad da se može bolje, ako ćemo stvari pametno postaviti. Velika je stvar da danas imamo birati one za koje s razlogom možemo vjerovati da će zastupati naše interese. Ali i od nas se očekuje da to prepoznamo i da damo povjerenje onima koji se ne čine svemoćnima, nego običnim odgovornim građanima.