KULTURA
02.07.2016 u 20:14

Sandra Uskoković: proces muzejifikacije Grada uspješno se priveo kraju....

Povjesničarka umjetnosti Sandra Uskoković bavi se već godinama arhitekturom, s posebnim naglaskom na njen suodnos s povijesnom i kulturnom baštinom, što bi se moglo nazvati i određenom zadanošću rođenja u Gradu. Povod našem razgovoru bila je njena treća knjiga, a dotaknule smo se i svih tema i problema "povijesnih gradova koji se pretvaraju u "predmete" potrošnje konzumerističkog društva....

Razgovarala: Lidija Crnčević


komentara  0

Kako birate teme za svoje knjige i čime Vas je privukao rad arhitekte Lovre Perkovića? Kad rad ovakvih arhitekata urbanista stavite u današnji kontekst djelovanja ljudi iz iste profesije, kakve promjene vidite? Niste uzaludno u naslov stavili estetika prostora i senzibilitet konteksta .... kako biste u takvom svjetlu prokomentirali sve ovo što se događa u prostoru užeg središta i šireg područja Grada?

- Oduvijek me intigrirao odnos moderniteta i tradicije s obzirom da je modernitet uvijek bio fokus mog profesionalnog i akademskog interesa, a ujedno i potječem iz povijesno “opterećene” dubrovačke sredine (slične splitskoj) gdje je taj spoj ili konflikt s jedne strane često bio uzrokom usporavanja moderniteta, ali s druge strane i inspiracija novog, kreativnog izražavanja. K tome, moja prva knjiga “Moderna arhitektura Dubrovnika kao kulturna baština” je posvećena upravo navedenoj problematici što sam proširila tj. nastavila kao temu s drugom knjigom  „Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu : Ignoriranje ili uvažavanje konteksta?” s time da sam se kod nje bavila europskim i američkim kontekstom kao komparativnom metodom , jednako primjenjivom i na hrvatski kontekst u smislu globalnog fenomena. Govoreći o direktnom poticaju za moj interes prema opusu i djelovanju Lovre Perkovića, on proizlazi iz dva antologijska Perkovićeva djela ostvarena u Dubrovniku : Plivački bazen “Jug” u Gružu i Pomorski tehnikum na Lapadu, koji su se tipološki isticali unutar modernističkog opusa dubrovačke arhitekture koja se uglavnom manifestirala kroz poslijeratnu hotelsku (turističku) izgradnju  i prijeratnu ladanjsku izgradnju, te sam se stoga odlučila istražiti opus tog arhitekta što je jednim dijelom bilo zadano i tematskim okvirom moje doktorske disertacije.

Trenutno je u pripremi moja nova knjiga o urbanoj kulturi u kojoj  se naravno bavim Dubrovnikom ali i nekim drugim hrvatskim gradovima, te pokušavam kroz terminologiju emotivne geografije, društvene koreografije, urbanih umjetničkih intervencija i nekih drugih pojmova, objasniti ulogu i značenje urbane kulture danas, kao i ukazati na opasnost  njenog “zatiranja” uslijed dijelom globalnih, a dijelom nacionalnih društveno - političkih procesa.

"Jer, Perkovićevo se profesionalno određenje prema arhitekturi nakon 2. svjetskog rata toliko približilo  urbanizmu da je pri projektiranju svojih tzv. tipskih stambenih jedinica, odnosno čitavih gradskih područja u Splitu i Dubrovniku, podredio čovjekovim potrebama, a ne logici građevine. Iz tih se odnosa danas jednostavnije mogu očitati, ne samo razvoj društvenih mijena, nego i odnos prema očuvanju prostora u tim istim društvenim
okolnostima, što ovu temu itekako čini relevantnom za obradu. Knjiga je namijenjena arhitektima, građevinarima, urbanistima, konzervatorima, povjesničarima umjetnosti, njihovim brojnim studentima i, konačno, široj zainteresiranoj kulturnoj javnosti, napose kroničarima gradova Splita i Dubrovnika, što ovu knjigu čini posebno važnom."

- Svojevrsni kompromis je u arhitekturi uvijek nužan – od kompromisa sa naručiteljem, kompromisa sa ambijentom u kojem stvararate, sa zajednicom tj.ljudima koji taj ambijent nastanjuju I imaju svoje viđenje njegovog razvoja ili estetskog oblikovanja, stručne javnosti, ekonomičnosti (dakle, financijskog okvira), itd. Kreativno umijeće je kako da navedeni kompromis ne bude na uštrb kvalitete arhitekture ili čak prije kvalitete življenja u toj arhitekturi jer njena funkcija prije svega jest zadovoljenje potreba “drugih” - onih koji je nastanjuju i koji je koriste, ili pak onih koje ta arhitektura okružuje. Perkovićev jedini kompromis je bio kako pomiriti te silne čimbenike koji su često bili (i to u praksi jest obično slučaj) na “suprotnim” stranama a pri tome ostvariti arhitekturu koja donosi novu kvalitetu a ujedno je pristupačna velikom broju ljudi. 

Nužno je pri tome spomenuti, da se osnovni problem tadašnje moderne, poslijeratne arhitekture  odnosio na oživljavanje sposobnosti komuniciranja s najširim spektrom problema i formuliranje jedinstvenog arhitektonskog odgovora na njih, što se naposljetku pokazalo općim problemom društvene kohezije i kulturnog integriteta sredine. Jedna od glavnih kvaliteta arhitekta Lovre Perkovića što je on i u vremenu prevladavanja funkcionalističke arhitekture imao osjećaja i smisla za ambijentalne i pozitivne tradicionalne vrijednosti lokalne arhitekture, a da nikad nije funkciju žrtvovao za oblik, niti humani faktor za suvremenu tehniku. Arhitekti u krajnjoj liniji grade ono što društvo od njih zahtijeva. To pak ne znači da je društvo isključivo odgovorno za „lošu“ arhitekturu, jer u konačnici je na odgovornosti arhitekta da iznađe kreativni senzibilitet kako bi potrebe društva stavio u službu umjetnosti.

Koliko se danas, u Dubrovniku, brine o odnosu izgradnje i očuvanja prostora, pa čak i u kontaktnim, zaštićenim zonama?

- Problem suvremene izgradnje u Dubrovniku ponajprije je u neprimjenjivosti fleksibilne gramatike koja je u stanju uvesti nove sintakse i nove harmonične odnose u funkciju održavanja i razvijanja integriteta grada. Prije svega, konzervatori bi trebali promovirati fleksibilnije i apstraktnije interpretacije povijesnog konteksta, a umjesto formalnih odredbi pitanje oblikovanja bi se trebalo odnositi i na dublja značenja kao što su povijesna namjena, društvene i političke aktivnosti koje potiču suvremeni arhitektonski izričaj unutar postojećeg fizičkog tkiva ili kulturni karakter mjesta. Nadalje, jednovalentno oblikovanje suvremene arhitekture u povijesnim sredinama najčešće odražava jednu vrijednost tj. vrijednost arhitekta (koja nije nužno senzibilna prema kontekstu), dok povijesni gradovi i sredine tradicionalno predstavljaju mjesta koja odražavaju vrijednosti društva, tj. multivalentnost (kontekst i okolina: ljudi, objekti, događaji, obrasci...).

Urbanističke pak službe nerado podržavaju projekte koji su inovativni, jer je svaki takav projekt zapravo u suprotnosti s očekivanjima zajednice koja preferira „sigurne“ i provjerene arhitektonske stilove. U praksi to znači da postoji prešutno pravilo „minimalne intervencije“ koja je najsigurnije rješenje, a koje ni sadašnji ni budući kritičari neće osporiti ili dovesti u pitanje. To je međutim suprotno odnosu suvremene i povijesne arhitekture, pri čemu je prva uvijek obogaćivala potonju uvodeći novu, inovativnu vrijednost u zatečeni kontekst.
Suvremena izgradnja u povijesnim gradovima predstavlja komentar na arhitektonsku profesiju, javni ukus, ekonomiju i konzervatorstvo, a u tom je smislu dubrovački komentar nažalost poražavajući. Kreativni čin oplemenjivanja postojećeg sa novim, je prije svega i ipak složenija dinamika, koja nastaje, suradnjom, dijalogom ali i senzibilnim kompromisom odlučujućih aktera: arhitekata u su-oblikovanju postojećeg i konzervatora u obrani zatečenog.

Kakvo je Vaše mišljenje o izgradnji na Srđu, te o smjernicama koje je  UNESCO dao nakon posjete Dubrovnika. Jesmo li mi danas uopće svjesni važnosti očuvanja prostora, osobito zelenih površina u funkciji arhitekture i urbanizma? Koliko se u izgradnji misli o građanima i njihovim potrebama, o potrebi postojanja parkova i ozelenjavanja u najužim gradskim središtima, kao što je primjer u nekim europskim gradovima koji unutar novoosmišljenih graditeljskih kompleksa smještaju i zelene površine?

- Baština je najbolji primjer konflikta u prostoru, jer je nažalost pomoćno sredstvo i posljedica politike. Trijumfalna pojava tržišne ekonomije kao “uzornog” modela razvoja kao i premještanje težišta s javnog na sve snažniji privatni sektor, podstakli su novu percepciju povijesnih gradova kao svojevrsnih „laboratorija“ u kojima se vrše mega-eksperimenti s jednodimenzionalnim učinkom na lokalnu ekonomiju. Pri tome se pogoduje gotovo isključivo potrebama investitora i ignorira valorizacija potencijalnih razvojnih projekata od strane lokalne zajednice. Upravo se to događa sa Srđem. S obzirom na društvenu prirodu baštine - koja je prije svega javno dobro - monopol nad vrijednostima dubrovačkog povijesnog urbanog pejsaža ne bi smjeli imati samo stručnjaci i lokalne vlasti već i lokalna zajednica koja je “krajnji i konačni kustos” povijesnog mjesta. Upravo društveni kapital tj. osjećaj zajednice i identiteta, a ne ekonomski kapital omogućuje lokalnoj zajednici zaštitu od ekonomske propasti jer uvijek postoji realna mogućnost da će se ekonomska aktivnost premjestiti na mjesto koje obećava veći profit. A društveni kapital je u ovom slučaju krajnje marginaliziran i diskreditiran kao nevažeći tj. nepostojeći.

Je li ovo što se događa u Dubrovniku održiv razvoj i u odnosu na nasljeđeni prostor?

- Jedna od bitnih posljedica „macdonaldizacije kulture“ je iznenadna popularnost povijesnih gradova koja je iste pretvorila u „predmete“ potrošnje konzumerističkog društva te je povijesna slika postala ono što zadovoljava tržište, dok je čitava povijesna okolina postala postmodernistička ambalaža, estetski „furnir“. Povijest se ponovno stvara, baština manufakturira i tradicije konzumiraju, a naglasak na baštinu kao izvor društvenog razvoja – bilo kroz turizam ili druge oblike „industrije doživljaja“ istu pretvara u populističku atrakciju.

Kulturni turizam danas je jedna od najjačih industrija koja izobličuje i simulira realnost, stvarajući „hiper-realnost“ i super-autentičnost, pri čemu se baština trivijalizira uz opasnost diznifikacije. Pri tome se ignorira bitna činjenica da tradicionalni ekonomski modeli odražavaju vrijednosti kroz novčane parametre te ne mogu adekvatno izraziti vrijednosti baštine, jer su iste novčano nemjerljive niti se mogu reducirati na ovakav tradicionalni ekonomski okvir. Upravo je promatranje grada kroz navedeni okvir dovelo do gentrifikacije čime se proces muzejifikacije grada „uspješno“ priveo kraju. S druge strane, stručnjaci se prvenstveno bave očuvanjem fizičkih atributa, no urbana konzervacija podrazumijeva i kulturološku konzervaciju koja se odnosi na očuvanje karakteristika i vrijednosti stanovništa, kao i njihove kulture. Kulturni atributi su bitno svjedočanstvo načina na koji su društva u prošlosti koristili građevine na određenom urbanom području, te koji i danas nose posebno značenje za kolektivnu memoriju.

Povijesni gradovi nisu relikvije, već dinamički izvor suvremenih vrijednosti, a isključivi fokus na mjesto kao sponu baštine i identiteta donosi rizik pretjerane „fetišizacije“ mjesta i prostora, onemogućavajući razumijevanje i prihvaćanje sveukupne proizvodnje društvene memorije. Naposlijetku, vrijednost svakodnevnog života je ona nevidljiva, nematerijalna baština koja čini naš živući kontekst svijetom memorije.

 

Sandra Uskoković rođena je 1971. u Dubrovniku. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Zagreb - Odsjek za povijest umjetnosti. Radila je kao istraživač i stipendist u  Međunarodnom centru za konzervaciju i restauraciju (ICCROM), Rim (2003) i UNESCO,  Pariz (2005-2006). Magistrirala je na George Washington University (2004). Doktorirala je 2010.godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za povijest umjetnosti. Docentica je na Sveučilištu Dubrovnik, Odjel za umjetnost i restauraciju. Svoje interese za likovno i literarno objedinjuje pišući članke i recenzije za niz domaćih i stranih časopisa i publikacija (Prostor, Zarez, Odjek, Život umjetnosti, Cambridge Scholar Publishing, Routledge series). Sudionica brojnih međunarodnih stručnih konferencija i simpozija u SAD-u, Aziji i Europi ( Tokio, Ghent, Barcelona, Madrid, Varšava, Moskva, Leipzig, Dublin, Tokio, Berlin, Hamburg, Bangkok, Washington, Singapore, Montreal, itd) .Objavila je knjige Moderna arhitektura Dubrovnika kao kulturna baština (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009) i Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu, Uvažavanje ili ignoriranje konteksta? (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2013), Lovro Perković: Estetika prostora I senizibilitet konteksta (Exlibris, Zagreb, 2015).





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
casablanca
KULTURA
0      13|02|20 u 17:26
Kultna Casablanca za Valentinovo u Visiji
Christiano_Pambianchi
KULTURA
0      13|02|20 u 14:58
Dvije fatalne ljubavi Cristiana Pambianchia
sveti_tripun_naslovna
KULTURA
0      09|02|20 u 15:55
FOTO/VIDEO: Mnogi Dubrovčani u Kotoru u procesiji Sv. Tripuna
libro_sv_vlaha
KULTURA
0      07|02|20 u 20:27
"Libro svetog Vlaha" sutra u Lazaretima
lindjo_naslovna
KULTURA
0      07|02|20 u 20:01
FOTO: NAKON DUGIH 40 GODINA Linđo predstavio nosač zvuka "Poslušajte ljudi glas ovoga"

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube