KULTURA
31.07.2016 u 10:38

Akademik Igor Fisković: Dubrovnik bi mogao postati žrtva svoje uspješnosti, a nažalost u Orebiću se dogodio kulturocid

Mi nismo samo civilizacijski ili moralno, nego i po propisima dužni čuvati našu kulturnu baštinu. Republika Hrvatska obvezala se poštivati svjetske regule o zaštiti povijesnih blaga, stoga je čuvanje i ispravno upravljanje baštinom dio našeg državno-pravnog sustava. Na žalost javna svijest o dobrima kulturnog nasljeđa se utapa u općem srozavanju vrijednosnih kriterija pa se ne može uspoređivati s ponašanjem pređa, njihovim trajnim nastojanjem za oplemenjivanjem životnog okruženja. A sve dok se zakoni krše i vladaju samovolje, kulturna dobra i Dubrovnika i cijele Hrvatske su ugrožena - kaže akademik Igor Fisković - stručnjak za srednjovjekovnu i renesansnu umjetnost koji često boravi u Gradu, gdje sa više kulturnih institucija surađuje na raznim projektima. Za Dubrovniknet.hr je prokomentirao nekoliko primjera lošeg odnosa prema spomenicima, a posebice kulturocid koji se nedavno dogodio u Orebiću u samostanu i crkvi Gospe od anđela.

Razgovarala: Katarina Fiorović


komentara  3

Akademik Fisković, rođen je u Orebiću, gimnaziju završio u Splitu, a dalje se školovao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je proveo cijeli svoj znanstveni i nastavni staž predavajući na Odsjeku za povijest umjetnosti.  U poratno je vrijeme (1992.–1996.) bio ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika u Dubrovniku (današnji Konzervatorski odjel) s koje funkcije je potaknuo osnivanje dubrovačkoga odjela Hrvatskoga restauratorskoga zavoda. Često boravi u Gradu, a trenutno sudjeluje u uređenju Katedrale i Biskupske palače kao i samostana na Lokrumu. Surađuje također i s Društvom prijatelja dubrovačke starine na obnovi tvrđave Koruna i drugim zdanjima u sklopu obnove i rekonstrukcije stonskog fortifikacijskog sustava. Radi i na uređenju novog muzeja na Lopudu, a s Dubrovačkim muzejima surađuje kao jedan od autora kataloga povodom izložbe o Kneževom dvoru u Dubrovniku koja se upravo priprema. Na pitanje o gužvama i komercijalnom iskorištavanju povijesne jezgre akademik Fisković odgovara da na žalost to nije tako jedino u Dubrovniku, no kad je riječ o čuvanju baštine drži da ga se treba problemski šire sagledati.

- Našu baštinu naši su preci strpljivo i pomno stvarali stoljećima, te je nama ostavili kao neotuđivu svojinu toliko vrijednu da je jednako aktivnim odnosom predamo u služenje svojim nasljednicima. No nemojmo zanemariti: svakovrsna kulturna dobra su nam dana tek privremeno na korištenje, što znači na čuvanje te moramo razvijati punu odgovornost da ih ne uništimo ili ne unizimo.

Povijest nas, pak, uči da kad god se spomenicima pristupalo suglasno dosezima vremena i promišljeno s elementarnim ljudskim pijetetom, dobio se je dobar rezultat. Svakome razboritom je jasno da Dubrovnik danas živi pod opsadom raznih izazova te da može postati žrtva svojih stvarnih ili prividnih uspješnosti.

Međutim je već sada zamalo nemoguće nesmetano sagledati većinu ključnih gradskih vizura ili doživjeti čisti ambijent upravo stoga svjetski poznatoga Grada. Posebno je opasan gubitak javnog prostora koji čini grad gradom, a ponižava ga se u gotovo svim dimenzijama – ulice prestaju biti ulicama, vjekovni trgovi trgovima pa je pitanje kakva je sudbina pred nama. Ali kad je o konkretnim spomenicima riječ, eto, primjerice smatram da bi se više pažnje trebalo posvetiti plastici i skulpturi Kneževa dvora, koje nisu pravodobno očišćene. Ovako izložene učincima vremena potiho stradavaju, pa bi se uz tekuće sanacije arhitekture moralo stručnim pristupom što prije i na tome poraditi. Makar izgledalo detalj, treba znati da nam se nasljeđe kao i ukupno življenje sastoji od mnoštva detalja.

Prije više godina svjedočio sam događaju koji je me zaprepastio, no još više ugledne članove jedne američke baštinske fondacije koja je o svome trošku vrhunski restaurirala brojne kamene spomenike u Trogiru i Splitu. Potom su u Dubrovniku, isto o vlastitom trošku uredili gotički portal Male braće. No na svečanosti koju su povodom završetka radova organizirali u hotelu Excelsior, nije se – unatoč svim urednim pozivima - pojavio nitko iz gradske i županijske uprave, nitko iz Biskupije niti iz franjevačke provincije. Oni su bili zgranuti takvim ponašanjem, a da je netko tamo došao bar iz pristojnosti, a svakako i zahvalnosti, oni bi zasigurno nastavili donirati Dubrovnik. Ovo je samo jedan primjer, vjerojatno slučajnost, no pitam se nije li možda sličnim propustima nadležnih kamena plastika Kneževa dvora ostala tako bez potrebnog skupog čišćenja, koje je netko izvana bio voljan podmiriti?

Čini mi se da je takav nemar rezultat opadanja javne svijesti dok je konzervatora i restauratora ovdje premalo u službi. Uglavnom su preopterećeni raznim devastacijama i nužnim nadzorom, a sami se uz poslovično labavu podršku okruženja ne dospijevahu brinuti o svemu što im je povjereno. Stoga bi građanstvo trebalo imati jaču ulogu, prema najboljoj tradiciji još od doba Republike spoznavajući osobitosti i posebnosti Grada u kojem živi, pa je održanje njihova sudjelovanja u zaštiti povijesnog blaga gotovo presudno, a lako ostvarivo po jedinstvenom uzoru Društva prijatelja dubrovačkih starina.

Kad je riječ o kulturi, očuvanju, obnovi spomenika i baštine jedan spomenik akademiku Fiskoviću posebno "bode oči". Za Grad uvredljivim smatram način na koji je spomenik Marinu Držiću postavljen u povijesnoj jezgri. Kako zbog zaobilaženja procedure javne rasprave i donošenja kolektivnog suda, tako i zbog očito nasumičnog smještaja.

- Kip je doslovce jedne noći iznesen iz Galerije umjetnina i iskrcan na ulični pločnik bez dostatnog postolja, tako da se brojni turisti uz njega fotografiraju ne da bi kući ponijeli spomen na znamenitog književnika, nego da ovjekovječe kako mu za vlastitu zabavu lašte nos, što najvećeg komediografa hrvatske renesanse zapravo pretvara u običnog redikula. Zato odluku o donošenju skulpture u ugao Dvora i teatra držim brzopleto nasilnom i temeljito pogrešnom, to više što se, istini za volju, radi se o jednom neuspjelom djelu Ivana Meštrovića. Već ostario i zacijelo onemoćao kipar je figuru vrlo tupo modelirao, a Držića prikazao kao pokunjenog redovnika, koji kao da nešto bilježi – da se našalim: možda bespomoćno broji one koji mu ustrajno ruše dignitet.

Bitno drugačije promišljalo se prije 40- ak  godina kada je umjesto ove Meštrovićeve figure nakon javnog natječaja i rasprave u stručnoj komisiji bila odabrana sjajna skulptura kipara Koste Angeli-Radovanija, koju se manju u mjeri planiralo otmjeno postaviti na istom prostoru. No to je bio jedan razigrani, žovijalni Držić koji je bjelodano iskazivao osobnu psihologiju i karakter svojeg stvaralaštva.

Nažalost je tada zaobilaznim putem iz općinskih vlasti provedena drugačija odluka usmjerena samoj slavi imena, ali ovo kako je brončani kip Držića izložen u rodnoj mu sredini predstavlja ruglo i za Grad i za pisca, a ostaje krajnje upitno za vrednovanja vrsnoće znamenitog Ivana Meštrovića.

No nije sve tako crno. Greške iz prošlosti se ispravljaju. Primjerice povratak baroknog mramornog oltara u Katedralu, koji je nakon potresa 1979. uklonjen i potom 1985. zamijenjen betonskim. Radovi su u tijeku, a uskoro će se u Katedrali ukazati novi - stari monumentalni oltar. Akademik Fisković i tu je dao svoj obol, a aktivno sudjeluje u zaštiti i konzervaciji spomenika u podzemlju Katedrale, ili bar u raspravljanju te problematike.

- Naravno da pozitivnih primjera ima jer je u Dubrovnik odavno ulagala svekolika kulturna zajednica.  Istraživanje i prezentacija srednjovjekovnoga benediktinskoga sklopa na Lokrumu, uređenje stonskih zidina, obnova crkve Sv. Vlaha, vraćanje 1985. uklonjenog staroga glavnoga oltara u katedralu – samo su neki od slučajeva koji prvi dolaze pred oči. No, mimo ulaženja u ocjenu modernog arhitektonskoga rješenja apside prvostolnice, treba ipak znati da je ta odluka bila donesena na osnovu vrlo dvojbenih argumenata. Uz to vrlo bitno: vjernici se s novim izgledom svetišta katedrale jednostavno nikad nisu saživjeli, jer im je djelovao hladno i nedovršeno. Zdušnim nastojanjem župnika don Stanka Lasića i uz podršku biskupa Mate Uzinića krenulo je vraćanje izvornih elemenata u svetište Velike Gospe. To je ozbiljno pripreman projekt, a strogo kontrolirani radovi će doskora završiti.

Podzemlje katedrale, otkriveno arheološkim istraživanjima nakon potresa iz 1979. godine, do danas je znanstveno u većoj mjeri obrađeno. Trenutno se još od strane našeg fakulteta zalaganjem kolege Ivana Viđena obrađuju dugo zabačeni pokretni nalazi, a oni na licu mjesta bijahu krucijalni za rasvjetljavanje nastanka Dubrovnika. Međutim je pitanje jeli uopće moguće a i koliko je baš isplativo otvoriti javnosti čitav taj sadržaj kao podzemni muzej, kako se to idealno zamišljalo. Zacijelo bi to bila još jedna zanimljivost u kulturnoj ponudi Grada, ali je neophodno studijski iznova analizirati čitav niz faktora s obzirom da su danas i tome mogućnosti veće negoli su bile onda kad, uostalom, ni iskopavanja nisu bila okončana.

Kad je riječ o devastaciji i uništavanju kulturne baštine, primjer iz rodnoga mjesta akademika Igora Fiskovića, iz Orebića, slobodno se može nazvati kulturocidom. Predstojnik franjevačkog reda u Orebiću na svoju je ruku, bez stručne podloge i savjeta počeo preuređivati crkvu i samostan. Konzervatorima ne dozvoljava ni uvid ni nadzor, a Fisković smatra da je ono što se skriveno radi "skandalozni čin bez presedana koji se konstantno pokriva lažima".

Bez okolišanja mogu kazati da se radi o činu bez presedana u novije vrijeme. Proizvoljno je izvršen zahvat tobožnje restauracije ili «uljepšanja» crkve i samostana iz 15. stoljeća – tada gotovih i zadugo sretno živućih, sve bez konzervatorskog elaborata i ikakve dozvole. To je dovelo do rijetko viđene devastacije kulturnog dobra svjedočeći eroziju etike i estetike nedoličnu našem vremenu.

Iz crkve su potajice uklonjena dva pobočna oltara koji su bili davna sakralno-zavjetna donacija odanih orebićkih pomoraca, da bi sada - navodno - bila poklonjena crkvi u Vukovaru «gdje su potrebitiji». Upitno je po kojoj osnovi, s kakvim moralom i kakvom uopće logikom netko sebi daje pravo da iz jedne sredine otuđi spomenik duhovnoga i baštinskoga značaja, te da ga olako poklanja nekome u daljini?

Konzervatorima je fizički onemogućen pristup u samostan, a dobili su dojave od mještana i da se na katu zgrada poništava izvorna arhitektonska struktura, te da se neprimjerenom maštom amatera «uređuje» davno uspostavljena zbirka povijesnih uspomena. Usto je utvrđeno kako je s bočnog oltara posvećenog naslovnici crkve, iz okvira drevne ikone Gospe uklonjena izvorna barokna dekoracija te su u neprikladnoj kič maniri naslikani sv. Vlaho i sv. Nikola koje se inače častilo prikazima na središnjem oltaru.

Dakle pouzdano za surovi taj sveukupni zahvat nema nikakvog liturgijskog niti ikojeg drugog opravdanja, budući da se povijesno – ustvari identitetno nam nasljeđe mora održavati integralno u svome originalnome obliku, a tek eventualno uz konsenzus s pozvanim stručnjacima može odlučivati o preobrazbama. Slojevitost spomenika upravo je ono što mu daje vrijednost, a ovdje je samovoljom diletanata vizualno i idejno degradirana cjelina, što odista znači sramotni kulturocid.

Pravila ponašanja prema spomenicima kulture u Hrvatskoj sežu u davna doba. Jedan od starijih primjera aktivnoga očuvanja baštine u današnjemu smislu zabilježen je u Splitu.

- Konzervatorska struka u nas ima duboko korijenje zahvaljujući djelovanju dičnih znanstvenika koji su ostavili plodne tragove iz kojih su mnogi učili. No za artikuliranje općih načela čak je u 17 stoljeću bilo pruženo trijezno polazište kad su kanonici iz splitske katedrale htjeli ukloniti četristo godina postojeću od mramora skulptiranu propovjedaonicu, jer im je tobože smetala kultu. Tada je učeni plemić Albert Papalić, u ime gradskoga vijeća održao govor među ostalim kazavši:

„ Zapamtite, u svetištima niste vi vlasnici stvari. Njih su naši pređi namrli za dobro ovoga grada i na ponos njegovih građana. Vi se time možete samo koristiti u svojim službama, koje su također namijenjene dobrobiti naše zajednice".

Time su primjerno sročena neka osnovna načela odnosa prema umjetničkim stečevinama na tlu Hrvatske, a argumentirani istup smionog splitskoga vijećnika je sačuvao neprocjenjivi romanički spomenik. Budući, pak, da se ta načela u 21. stoljeću nemilice potiru i na drugim mjestima «lijepe naše», dobro je podsjetiti na davne i nezaobilazne riječi umnoga crkvenog oca svetog Augustina:

„Država u kojoj se ne poštuju propisi, lako će postati obična razbojnička špilja.“

No, istini za volju, treba reći da u Orebiću ima i neku odgovornost Ministarstvo kulture iz Zagreba jer je dubrovački Konzervatorski odjel slabo ekipiran te nerijetko objektivno nemoćan. Lokalnih zaštitara je zaista premalo, pokrivaju vrlo prostoran i razveden teren s nekoliko naselja gradskog značaja od Lastova do Konavala, područje prebogato spomenicima svih kategorija, a trajno izloženo tipiziranim investicijama kakve su stalna prijetnja svim linijama načelnog ili aktivnog zalaganja čuvara baštine – bilo prirodne, bilo spomeničke u užem smislu riječi, pa svom prostoru prijete bezizlazna stanja.

Fisković se prisjeća jednog sličnog primjera u bivšoj državi. U franjevačkoj crkvi na Poljudu, jedan je fratar odlučio "preurediti interijer" na svoju ruku.

Prije pedesetak godina su iz franjevačke crkve na Poljudu u Splitu uklonjena četiri pobočna oltara slijedom uvjerenja da su crkve samostanskih redova puke dvorane za propovijedanje. Znakovito se radilo o istoj fratarskoj provinciji, pa događaj sigurno nije zaboravljen dok slike s tih oltara još vise na golim zidovima kao da je crkva neka profana galerija za izložbe. No, na takav neukus nisu reagirali samo konzervatori već i nadležne javno-pravne službe te je počinitelj sudski kažnjen zbog svjesnog uništavanja znamenja kulturne prošlosti, što se začudno danas čini teško i zamisliti.

Primjer kulturocida, za koji se nada da će se u skoroj budućnosti ispraviti, bilo je i izbacivanje glavnoga oltara iz dominikanske crkve, a zbog ugradnje modernih orgulja.

- Oko godine 1975. dubrovačke su gradske vlasti uz suglasnost dominikanskog reda i ondašnjih konzervatora iz crkve Sv. Dominika uklonile glavni oltar kako bi se na njegovo mjesto mogle postaviti monumentalne orgulje za potrebe koncerata Dubrovačkih ljetnih igara. Rezultat je bio sličan kao i nakon uklanjanja glavnoga oltara katedrale: pobijanje izvornosti uz dojam svetištu nedolične pustoši. Trebalo je dosta doba da se uvidi težina takvog promašaja, a pokušalo ga se ispraviti prijedlogom za spuštanje veličanstvenog raspela iz luka svoda u prazninu apside, što se srećom i mojim otporom ipak nije dogodilo. Sad je samo pitanje vremena kada će se s puno napora promašeni čini ispraviti jer, koliko čujem, dominikanci programiraju rekonstrukciju prezbiterija uz vraćanje kasnorenesansnog oltara, koji je nakon rastavljanja bio raskomadan i rasturen na više mjesta.

Mi nismo samo civilizacijski, nego i zakonski obavezani čuvati svoju kulturnu baštinu. Republika Hrvatska je potpisivanjem međunarodnih povelja dužna poštivati svjetske regule na tome polju, tako da je svaki nemar i nesavjesno ponašanje prema dobrima iz prošlosti kazneno djelo. Na žalost, kolektivna kulturna savjest sve više podliježe urušavanju etičke svijesti izazivajući nemile posljedice i na estetskim dometima mnogovrsnog spomeničkog nasljeđa u Dubrovniku i širem njegovom ozračju. A upravo se je tu izuzetno dugo i uspješno čuvalo najsvjetlije tradicije građenja jedinstva svega stvorenog ljudskim umom i rukama u tijesnom suglasju s prirodom, pa nam je sveta dužnost očuvati taj fenomen cjelovitim u najvećoj mogućoj mjeri. 

Naprotiv, ako se standardizirani zakoni i posvuda na zapadu uvažavane moralne norme nastave kršiti onako kako sam tek ukratko pokazao s par drastično negativnih primjera, nasljeđe Dubrovnika i cijele Hrvatske su opako ugroženi, da ne kažem osuđeni na nestajanje.

Zato svi skupa ne bismo smjeli nikad i nikako zanemariti dokaze sudjelovanja povijesnih društava ove zemlje u europskim progresima, jer se radi o prvorazrednim nacionalnim vrijednostima koje moramo obraniti od brojnih nasrtaja, pod svaku cijenu sustavno održati i u trenutnim nedaćama gospodarskog osiromašenja. 





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
casablanca
KULTURA
0      13|02|20 u 17:26
Kultna Casablanca za Valentinovo u Visiji
Christiano_Pambianchi
KULTURA
0      13|02|20 u 14:58
Dvije fatalne ljubavi Cristiana Pambianchia
sveti_tripun_naslovna
KULTURA
0      09|02|20 u 15:55
FOTO/VIDEO: Mnogi Dubrovčani u Kotoru u procesiji Sv. Tripuna
libro_sv_vlaha
KULTURA
0      07|02|20 u 20:27
"Libro svetog Vlaha" sutra u Lazaretima
lindjo_naslovna
KULTURA
0      07|02|20 u 20:01
FOTO: NAKON DUGIH 40 GODINA Linđo predstavio nosač zvuka "Poslušajte ljudi glas ovoga"

DubrovnikTV.net












Kolumne







 

dubrovniktv.net


facebook  twitter  YouTube  YouTube