Napisali ste kako je Cvjetni trg postao paradigmom Bandićevog vladanja Zagrebom, može li se to primjeniti i na slučaj Vlahušićeva vladanja Gradom, osobito njegovim ponašanjem prema prostoru unutar zidina? Vidite li sličnost vladanja zagrebačkog i dubrovačkog gradonačelnika, budući ih se često uspoređuje.
- Dubrovački i zagrebački gradonačelnik imaju neke sličnosti: obojica vladaju autokratski, kao da su apsolutni gospodari grada i gradskog budžeta, obojica uzimaju ulogu glavnog gradskog arhitekta i urbanista, stratega i provoditelja, obojica ignoriraju institucije, odnosno manipuliraju njima, obojica su skloni klijentelizmu, što znači da u izboru suradnika i zapošljavanju daju prednost onima s kojima imaju rodbinske i plemenske, prijateljske i ortačke veze, obojica žele imati kontrolu nad svime i što je najvažnije, provesti po svaku cijenu svoje ciljeve i ideje, koje – što je znakovito – nazivaju vizijama. Napokon, obojica su ruralnog porijekla, što se izražava njihovim stvarnim nerazumijevanjem urbaniteta i grada, koje prilagođavaju svojim nazorima. Ti „vizionari“ u svojoj se praksi legitimiraju kao zagovornici puko komercijalnih interesa, što se osobito vidi u njihovu odnosu prema urbanoj i kulturnoj baštini koja je za njih samo sirovina koju treba totalno iskoristiti. Po svemu što rade i provode, očito je da su njihova kultura i znanje upitni, da se upuštaju u područja i teme za koje nisu meritorni, što proizvodi štete, ali i karikature. No za razliku od Bandića, koji je posljednje vrijeme izrazito bahat i bezobrazan napose u kontaktu s medijima, Vlahušić je „svileniji“, iza čega se razabire veća doza lukavosti i prepredenosti. Kako bilo, ta dvojica uspostavila su tip vladavine koji nema veze s demokracijom, a nalik je despotizmu.
U svom nedavnom tekstu u kojemu ste problematizirali slučaj Cvjetnog trga u Zagrebu, za Stradun ste upotrijebili riječ - sveti Stradun.....zašto?
- Stradun je pojam i simbol urbaniteta, spoznat ne samo u nacionalnim nego i internacionalnim razmjerima; treba samo prelistati literaturu. Stradun nudi višestruku doživljajnu vrijednost – povijesne, kulturne, socijalne i estetske asocijacije, zadivljava skladom i ugođajem koji postojano vabe sve koji su ga doživjeli da mu se vraćaju, da ga ponovno otkrivaju – ukratko, da budu ondje. Stradun je najotmjenije mjesto urbanog zajedništva, jer mu pruža najviše što je iznijela dubrovačka urbana kultura. Kostimiranje Straduna u scenu fiktivnih svemirskih svjetova znanstveno-fantastičnih tv ili filmskih serija smatram hrvatskom i dubrovačkom kulturnom sramotom. Hvaliti se takvom prostačkom ekploatacijom baštine i proglašavati takvo ponižavanje jedinstvene ljepote atrakcijom, znači ne razumjeti ništa, znači pokazati se nedostojnim te baštine. Mnogi povijesni ambijenti u svijetu koristili su se u filmovima, ali oni su im upravo svojom individualnošću davali posebnu dimenziju. Unakažavati ih primitivnim kič-scenografijama, kao što se to zbilo sa Stradunom za Star Wars – to nikome ne pada napamet. Gradonačelnik koji drži do dostojanstva Grada – a Dubrovnik je pojam grada, to mu je bitna karakteristika, nikada to ne bi dopustio. Ovaj, sadašnji, iskazuje samo vlastitu nekulturu i ujedno smisao za trgovinu. Slično je sa zapunjavanjem Stradunu tzv. kućicama i pretvaranjem u poprište derneka.
O ovakvoj ponudi i smještaju kućica na Stradunu puno se pisalo, vodili su se razgovori i u Ministarstvu kulture...pratili smo tijek i vidjeli ishod.... lani su konzervatori rekli ne, ove je godine iz nadležnog Ministarstva rečeno ne, a da bi se onda taj stav ublažio, a potom da se i to dogovoreno uopće ne bi ispoštovalo.....osim kućica, stolica, stolova, plastičnog šatora ispred Crkve sv. Vlaha, ove godine imamo i graste maslina i divljih naranača.... na potezu od Straduna do Katedrale....očito u našoj zemlji nema mehanizama kojima bi se zabranilo iživljavanje nad javnim prostorom, te je čelništvu omogućeno njegovo prilagođavanje "primitivnim vizijama i nezajažljivom apetitu", kako ste također napisali. Takve stvari protivnike ostavljaju u nemoći....slažete li se?
- Potpuno se slažem s vašim opisom svega što se Stradunu namjenjuje ove godine, a na tragu je onoga što se ondje zbivalo i prije, a sada je postalo opća zaraza u svim našim gradovima. „Advetski“ scenariji odvijaju se u bezbroj gradova u Europi i svijetu; moglo bi se govoriti o stereotipima, karakterističnim za masovnu kulturu i doba globalizacije. No ono što zapažam u hrvatskim gradovima nazvala bih nostalgijom za sajmištem. Odnosno, sve što te zimsko-božićne fešte nude samo je varijanta onoga što je nudilo tradicionalno sajmište: žderačina, nesputano ponašanje, raznorazni kvazispektakli – sve u svemu, kič na tone. No iz povijesti znamo da su sajmišta i dernici bili medij kompenzacije za surov život puka i sirotinje, svojevrsna varijanta rimske paradigme: kruha i igara. Taj psihološki aspekt neupitno nesvjesno privlači publiku, kojoj su po volji te aktualne varijante sajmišnog derneka, u Zagrebu, Dubrovniku, posvuda. S druge strane organizatori tih priredbi ističu komercijalnu dimenziju – odnosno, zaradu koju donose pojedincima i gradu. Budući da se sve to u pravilu odvija u najreprezentativnijim urbanim javnim ambijentima – drugim riječima, u spomeničkoj sredini, treba postaviti pitanje koliko se od tih prihoda reinvestira za njihovo održanje i obnovu. Ništa, kako je poznato.
Ignoriranjem, bez posljedica, omalovažava se i podcjenjuje rad i mišljenje konzervatora. Trebaju li nam uopće te službe, onda? I Društvo arhitekata se usprotivilo ovakvom rješenju na Stradunu. I? Ništa.
- Ne misle svi konzervatori isto. Na primjer u Zagrebu nemaju ni najmanje primjedbe na divljanje u jedinstvenim parkovima tzv. Lenucijeve ili Zelene potkove. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske uputilo je lani prigodom instaliranja klizališta na jednom od tih trgova ne samo lokalnom Zavodu za zaštitu, nego i Ministarstvu kulture RH, odnosno Hrvatskom vijeću za kulturna dobra, prosvjed i zahtjev da se spriječe takve i slične devastacije osobito krhkih kulturnih dobara – ali nije dobilo ni konvencionalni odgovor. Ove godine u Zagrebu će daščare, brvnare i šatori zaposjesti sve povijesne ambijente – i nikome ništa. U Dubrovniku su se konzervatori usprotivili unakažavanju i ponižavanju Straduna, njihovu je inicijativu podržalo Ministarstvo kulture, ali pobijedio je dernek, iako je broj „kućica“ smanjen. Što ne znači ništa, to je kao licitiranje o broju žrtava u koncentracijskim logorima – više ili manje. Koliko sam pratila: dubrovački se gradonačelnik poslužio ucjenom – ili Stradun ili nema Zimskog festivala, a usprotivili su se i ugostitelji odbijajući sve druge lokacije – sve prikladne i sve u gradu. Jedno i drugo govori, kako je svima njima jasno da je Stradun apsolutno jedinstven – i zato ga treba iskoristiti. Na vaše pitanje ima li u nas mehanizama za sprečavanje takvog „iživljavanja nad javnim prostorima“, ne mogu jednoznačno odgovoriti. Osim gradnačelnika-despota postoje i viši autoriteti, ali oni se očito takvim temama nemaju vremena ni volje baviti. Konzervatori nisu dovoljno autoritativni, a nisu ni vrijednosno jedinstveni.
Tko bi trebao donijeti završni sud po pitanju javnog prostora?
- O javnom prostoru mogu govoriti i donositi sud svi: on je javno i zajedničko dobro. Ali postoje institucije koje imaju moć – i misiju da se umiješaju. Spomenula sam Hrvatsko vijeće za kulturna dobra koje bi se moglo i moralo oglasiti o takvim pitanjima, ali to je beskrvna, pasivna institucija u kojoj neki zastupaju interese koji nemaju veze s javnim dobrom.
Jesmo li negdje u odgoju, obrazovanju pogriješili, što se poimanja i osjećaja prema javnom prostoru tiče, kako se oduprijeti floskuli da broj ljudi, primjerice, na kućicama na Stradunu, ruši svaku kritiku kako taj sadržaj nije primjeren tom prostoru? Kakvim argumentima se oduprijeti?
- Obrazovanje je ključ kulture i slobode, to se zna od Francuske revolucije. Što se tiče konkretnog pitanja: Stradun i „kućice“ – u tome najveću ulogu imaju stereotipi koje nameću poglavito masovni mediji i protagonisti masovne kulture. Reći će vam: i drugdje je tako, pa ako to ne smeta Europejcima, nekmoli Amerikancima, zašto bi nama? Ili: što ima u tome loše, sve je privremeno i prigodno! Odgovoriti bi trebalo: nemamo ništa protiv fešta, ali one bi morale biti prilagođene dostojanstvu prostora i spomeničke sredine. U Dubrovniku osim Straduna postoje i drugi, lijepi i privlačni prostori – pogledajte kako se Ljetne igre postojano trude otkriti nova poprišta i istražuju cijelim gradom. Nadalje, treba učiti od tradicionalnog dubrovačkog osjećaja za mjeru – o čemu svjedoči čitav Grad; iznaći primjerene forme, a nadasve uključiti u sve to kreativnu maštu umjetnika. Nema hrvatskog umjetnika, arhitekta ili dizajnera, koji bi se oglušio pozivu Dubrovnika. Stradun nije lokalno gumno, Stradun je svjetski lokus, hrvatska vizitka za globalnu kulturu. Drugim riječima, Stradun nije vlasništvo današnje generacije ni aktualnog gradonačelnika – Stradun pripada baštini čovječanstva, a jedina je ispravna misija njegovati ga takvog kakav jest i u očuvanom stanju predati budućnosti.
Snješka Knežević (1938. )desetljećima je djelovala kao književna prevoditeljica, urednica i komentatorica na Radio Zagrebu. Posljednjih dvadesetak godina posvećena je istraživanju i znanstvenom radu s težištima na urbanizam, arhitekturu, teoriju umjetnosti i zaštitu spomenika. Napisala je nekoliko iznimno važnih knjiga s urbanističko-arhitektonskim i kulturno-povijesnim temama Zagreba: Zrinjevac – 1873-1973. (1994.), Zagrebačka Zelena potkova (1996.), Zagrebu u središtu (2003.) i Zagreb: grad, memorija art (2011.).
Objavila je stotine stučnih, znanstvenih te publicističkih radova, pripremila i prevela knjigu Bečka škola povijesti umjetnosti (1999.), uredila četiri knjige iz ostavštine Milana Preloga (Prostor – vrijeme, 1991., Između antike i romanike, 1994., Studije o hrvatskoj umjetnosti, 1999. i Tekstovi o Dubrovniku, 2004.), knjigu Jacob Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji (1997.), zbornike: Obnova Dubrovnika 1979 – 1989 (1988., engl izd. 1989.), Antisemitizam Holokaust Antifašizam (1996.), Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj (1998.), Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene (2010.), Gjuro Szabo, O Zagrebu (2012.).
Za monografiju „Zagrebačka Zelena potkova“ dobila je Nagradu grada Zagreba za 1996. godinu, a za ukupni znanstveno-istraživački rad na hrvatskoj i zagrebačkoj arhitektonskoj baštini nagradu „Neven Šegvić“, Udruženja hrvatskih arhitekata za 2002. godinu.