Potkraj srpnja na Lokrumu će se u prizemlju Benediktinskog samostana otvoriti Centar za posjetitelje. Tu će se sve brojniji posjetitelji sa svih strana svijeta moći upoznati s „Legendama Lokruma“ poput priča o benediktincima, kralju Rikardu I. Lavljeg srca, Maksimilijanu I. habsburškom i njegovoj supruzi, belgijskoj princezi Charlotte… Ali i ostalim zanimljivostima iz tisuću godina uzbudljive povijesti otoka koji, uz prebogatu prošlost, svojom čudesnom faunom i florom te živopisnim krajobrazom doista predstavlja 'must visit location', kako se to uobičajilo kazati suvremenim (hrvatskim) marketinškim rječnikom.
U Centru će biti i dio koji bi izletnicima trebao predstaviti zanimljivosti iz popularnog televizijskog serijala 'Igra prijestolja' snimanog i na Lokrumu. Posjetitelje će dočekati „jedno vrlo lijepo i ugodno iznenađenje“, već mjesecima najavljuje gradonačelnik Andro Vlahušić, precizirajući kako je riječ o originalnom „prijestolju/tronu' iz HBO-ove serije, koje je „naručeno“ i „uskoro iz New Yorka stiže u Dubrovnik“.
Gradonačelnikova fascinacija „Igrom prijestolja“ i Dubrovnikom koji u seriji „glumi“ Kraljev grudobran (glavni grad sedam kraljevstava Westerosa) dobro je poznata ovdašnjoj slobodnomislećoj javnosti. Nasuprot onoj drugoj koja poteze samoproglašenog kneza dubrovačkog doživljava gotovo mesijanski jer će, eto, nakon zidina, Žičare i na Lokrumu „bit solada ko u priči“.
I da se puno ne igramo školice: Androvo postavljanje trona iz 'Igre prijestolja' na Lokrum nije ništa drugo osim novog koraka u nesmiljenoj komercijalizaciji svega i svačega u Dubrovniku koji danomice, osobito u samom srcu sezone, zorno pokazuje kako za turistički Disneyland, u što se Grad pretvara posljednjih godina, granica jednostavno nema.
Nitko razuman, dakako, ne može poreći da je snimanje serije 'Igra prijestolja' pridonijelo popularizaciji ionako turistički već razvikanog Dubrovnika. I nitko objektivan ne može kazati kako to u turističko-promidžbenom smislu nije dobro za Grad. I nitko razuman ljudima koji obožavaju tu seriju ne može prigovoriti radi njihova izbora, gledanja 'Igre prijestolja' i dolascima u Dubrovnik.
Pitanje je, međutim, zašto pored fascinantne povijesti kakvu Lokrum ima, zašto pored njegove vlastite čudesne prošlosti na taj otok postavljati nešto što pripada nestvarnom, ekraniziranom svijetu Kraljeva grudobrana čije je prikazivanje ograničena trajanja, kao i svake serije, bez obzira na trenutačnu megapopularnost 'Igre prijestolja'? Ostaje tajnom što je toliko fasciniralo samoproglašenog kneza dubrovačkog da pomoću trona iz HBO-ove serije krene u daljnju bitku za dodatnom zaradom koju on eufimistički naziva „ostvarenjem snova“ u trećem mu gradonačelničkom mandatu.
U tom pogledu nameću se i posve prozaična novinarska pitanja vezana uz skoro postavljanje trona na Lokrumu. Primjerice, koliki košta to glasovito željezno prijestolje, tko ga je naručio i temeljem čije odluke, iz čijih će se sredstava platiti tron:gradske blagajne ili dobiti Rezervata Lokrum, kada je i kojom prigodom Upravno vijeće Javne ustanove 'Rezervat Lokrum' odobrilo i suglasilo se s konceptom novog lokrumskog Centra za posjetitelje, što su o tim idejama kazali dubrovački konzervatori budući da je Benediktinski samostan, iako u lošem stanju, ipak zaštićeni spomenik kulture, kako će se i na koji način kontrolirati broj posjetitelja otoka koji je istodobno i zaštićeni rezervat prirode…
Ima tih i sličnih pitanja podosta, a jedno među njima je: gdje je nestao Vlahušićev dogovor iz rujna 2012. godine s tadašnjim rektorom zagrebačkog Sveučilišta Aleksom Bjelišem s kojim se ondašnji i aktualni gradonačelnik suglasio kako će Grad Dubrovnik, Institut Ruđer Bošković, HAZU te dubrovačko i zagrebačko Sveučilište odrediti način obnove te namjene i održavanja Benediktinskog samostana. A koji je, prema tim planovima, na Lokrumu, kao neodvojivom dijelu Grada, trebao udomiti vodeći hrvatski Centar za prirodoslovlje, biomedicinu i srodne znanosti.
Vlahušićev tron iz 'Igre prijestolja' nameće i gomilu pitanja o poštivanju vlastite tradicije, kulture, slobode, identiteta… u gradu poput Dubrovnika koji je i dalje pod UNESCO-ovom zaštitom što sobom povlači određene standarde i nameće određenu vrstu ponašanja. I još mnogočemu o čemu je gradonačelnik milozvučno blagoglagoljio prije neki dan na otvorenju ovogodišnjih Igara izgovarajući slapove biranih riječi o, primjerice, razlici između sklada i nereda, umjetnosti i vandalizma, konstruktivnog i destruktivnog…

To se, dakako, odnosilo na Grad čiji je simbol Libertas, odnosno sloboda koja se, je li, ne prodaje ni za svo zlato ovog svijeta. Osim ako oni koji upravljaju tim istim Gradom, i u naše ime, samostalno ne odluče bezglavo ga i dalje prodavati. Što, naravno, kratkoročno može donijeti više novaca, no dugoročno je to suluda igra brojeva koja će, htjelo se to priznati ili ne, postupno sve više razjedati supstancu i temelje odavno prepoznatih i priznatih vrijednosti turističkog Dubrovnika. I bez igara iz fiktivnog Kraljeva grudobrana ili nekog drugog filma ili serije u kojima je Dubrovnik „renderiran“ ili je „sve traženija kulisa“, kako to vole kazati gradonačelnik Vlahušić i njegov zamjenik Željko Raguž.
I da se još jednom razumijemo: neka gosti u Dubrovnik dolaze, neka ih, jer od turizma i pratećih mu djelatnosti živi najveći dio ovdašnjeg stanovništva. Ali i u nesmiljenoj tržišnoj trci za novcem valja imati mjeru i utvrditi granicu poštivanja vlastitoga i dostojanstva Grada kojemu pripadamo.